Ako Aleksandar Vučić, kao što je najavio, podnese ostavku da bi se kandidirao za premijera, Srbija bi se mogla naći u scenariju koji izgleda kao da ga je napisao netko tko voli političke trilere, ali i balkansku ironiju. Prema Ustavu, vrhovna komandantica Vojske Srbije postaje Ana Brnabić, lezbijka i Hrvatica porijeklom. Djed Anton je porijeklom iz Baške na Krku.
Kad Ana Brnabić postane vrhovna zapovjednica Vojske Srbije, pola države će to doživjeti kao najveću uvredu u modernoj povijesti, a druga polovica kao dokaz da je Ustav napisan u nekom trenutku kolektivnog ludila.
Tradicionalno društvo koje se kune u „čast“, „heroje“ i „vojničku tradiciju“ – Cersku i Kumanovsku bitku – gledat će u televizor kao da je netko objavio da je Generalštab prebačen u IKEA‑in odjel za rasvjetu. Balkan će se smijati, Srbija će se tresti, a društvene mreže će eksplodirati od sprdnje, memova i komentara tipa „ovo više nije država, ovo je skeč“.
Kad je 2017. postala premijerka, desnica je vrištala kao da je nestalo struje u studiju „Ćirilice“. Lezbijka? Hrvatica po djedu? Na čelu Vlade Srbije?
Komentari su letjeli kao pokvarena jaja na lošoj kazališnoj predstavi. A onda je Vučić rekao STOP. Ovo je dokaz da je Srbija moderna država. I kao po komandi – klik – sve se promijenilo. Optužba “ovo je izdaja tradicionalne Srbije” dan poslije se pretvorila u pokliče: „Bravo, predsjedniče, ovo je Europa.“
U Srbiji se stavovi ne mijenjaju argumentima nego signalom. Ako je signal „hvalite“, hvali se. Ako je signal „napadajte“, napada se. Ako je signal „ovo je moderno“, onda je moderno, pa makar jučer bilo uvredljivo.
Kad Vučić da ostavku po Ustavu vrhovna zapovjednica postaje Ana Brnabić, predsjednica Narodne skupštine (najduže 90 dana). I tu počinje vatromet. Političari će panično listati Ustav kao da traže skriveni level u videoigri.
– Kako to misliš, Brnabić komandira vojskom?
– Piše u članu 112.
– A možemo li to nekako zaobići?
– Ne možemo
– Onda ćemo reći da je to sve Plenković smislio.
Srbija je kroz povijest vodila brojne bitke (neke je čak i dobila), a guslari gude o vojvodama Sinđeliću, Putniku, Stapanoviću, Mišiću… A onda je došlo 20. stoljeće i stvorilo novu kategoriju. Titule “vojvode” se dijele kao promotivne majice. Što su više ratova gubili broj vojvoda rastao.
Ni Aleksandra Vulina se ne može zaobići. Ministar obrane koji nikada nije služio vojsku. U zemlji koja se kune u „vojničku tradiciju“, obranu je vodio čovjek koji vojsku poznaje samo iz filmova. To je kao da ministar prometa nema vozačku, ministar zdravstva pada u nesvijest pri pogledu na toplomjer, a ministar kulture misli da je Andrić – kvart u Beogradu.
“Nema rata bez Srba”
U takvoj političkoj realnosti, ideja da Brnabić postane vrhovna zapovjednica zapravo je najmanje apsurdna stvar u cijeloj priči. Jer Srbi s vojskom posljednjih 30-ak godina nemaju sreće. Nakon serije poraza u ratovima 90-ih nastala je izreka: “Nema rata bez Srba. Nema tko izgubit!”
Balkan će se smijati, Srbija će se tresti. Jer Brnabić nije političarka u klasičnom smislu. Ona je politički playback uređaj. U svakom intervjuu izgovori „Vučić“ više puta nego što prosječan čovjek izgovori „dobar dan“ u cijelom tjednu. Ako je intervju duži, dobiješ i bonus track. To nije lojalnost. To je pretplata.
Reakcija će biti brutalna: memovi, parodije, satirični tekstovi, komentari tipa „vojska je pala“, i susjedi koji se valjaju od smijeha jer Balkan je selo, a tuđa drama je uvijek najbolja zabava.
M. Marković/Foto: Pink tv
