Mašta može svašta: Može li pilot aviona 2. generacije testirati avion 4. generacije

rujan 29, 2020 maxportal
Share Button

MORH-ov kadrovski algoritam i ovaj akvizicijski krug nepogrešivo vodi prema propasti. Aktualni sastav povjerenstva za izbor budućega borbenog aviona HRZ-a, barem što se tiče onog “stručnog” dijela od dva člana, ostao je nepromijenjen od prvotnog natječaja koji je završio neviđenim sramoćenjem hrvatske države u međunarodnim krugovima.



Poslali smo signale da smo jedna neozbiljna, nepouzdana zemlja. Nitko još ne može ni predvidjeti koje su sve političke posljedice ovog epohalnog neuspjeha. Afera Barak nije zaboravljena da bi mogli odmahnuti rukom i bezbrižno krenuti dalje. Zar diletantski mislimo da SAD, taj naš strateški vojni saveznik i najveći vojni donator, ima pamćenje zlatne ribice?

Teško, to su suviše ozbiljne stvari. Političke reperkusije toga ići će daleko. Vrijeme neumitno ide dalje, sjećanje na poraz ostaje, a što je vidljivo u naglom padu američkog interesa za Hrvatsku. Nema ni konkretnih američkih vojnih donacija u zadnje dvije i pol godine. Zadnja prava donacija bili su izvidnički helikopteri Kiowa. Od tada do danas – ništa. Bagere i kamiončiće ne smatramo vojnom pomoći.

Let na šleperu

Čini se da nitko u debaklu s Barakom ni dan danas ne vidi ništa sporno, pa se nastavlja s prokušanim kadrovima kao što su Ninić i Tretinjak. Narode, reprizna epizoda u tijeku! U debaklu s Izraelcima najviše je poentirao upravo pilot Željko Ninić, koji je između dva nastupa na Novoj TV i RTL-u pred sam kraj 2018. godine, promaknut u čin brigadira.

Taj letač se počeo proslavljati u medijima kada je bivšem načelniku Glavnog stožera, generalu zbora Dragi Lovriću trebalo “držati štangu” te uljepšati fijasko s kvaziremontom MiGova-21 na ukrajinski način. Tko drugi nego „zemo“ Ninić. Uvjeravao je svekoliko pučanstvo kako nikad nismo imali bolje avione, a ono avioni nam iz ukrajinskog zavoda u Zagreb dovučeni rastavljeni na – šleperu.

Ovakve i slične izjave obično trasiraju put prema prikupljanju karijernih poena. Pored živog i zdravog zapovjednika HRZ-a, upregnuo se spomenuti u glavnog komunikatora po pitanju projekta nabave višenamjenskog borbenog aviona. Najpoznatiji fijasko ovog glavnog HRZ-ovog estradnjaka je kada je cijeli projekt počeo ovisiti o američkoj odluci o re-exportu te se, MORH-ovski rečeno, čekao „papir“ iz SAD-a.

Tada je izvaljao kako vjeruje u Boga, a ne u nekakve papire, pouzdajući se u Svemogućega. Tada je već bilo jasno da slijedi biblijski potop cijelog projekta. Možemo samo zamisliti oduševljenje stručnjaka iz francuskog Dassaulta ili Lockheed Martina kada im se s druge strane pregovaračkog ukaže pilot-apostol.

Sada, kada u novoj rundi povjerenstvo vrvi od prekobrojnih visokih državnih birokrata, velevažnih činovnika i političara, od kojih su dva s francuskim državljanstvom, neki prosvjetljeno otkrivaju da bi borbeni avion iz Francuske, Rafale, bio najbolja opcija. U nas sve može, i Barak, i Rafale, a nigdje veze s vezom nema…

Tu je sa svojom standardnom rolom jedan kabinetski dirigiran vojni (sve)analitičar, ne zabrinjavajući se pritom što često proturječi i samom sebi. Srećom, google sve pamti. I navijanje za Gripena, i navijanje za Baraka, i sada za Rafala, i još mnogo toga. Vjerodostojnost i profesionalnost su za ovakve novinarske sramote daleka perspektiva.

Mantranje i tankanje

U povjerenstvu, pa tako i u planiranim međunarodnim vizitama ponuđenih aviona, opet nema zrakoplovnih inženjera. Samo se oni mogu detaljno upoznati s računicama održavanja, modernizacije te općenito s kalkulacijama troškova životnog vijeka svakog od budućeg aviona. Samo oni mogu ocijeniti tehničko-tehnološke uvjete ove akvizicije. Vrhunac vizita na hrvatski način je malo provozati pilota koji će onda opet mantrati o “superiornosti“ ili „izuzetnosti“ stroja, a jedva da znaju gdje se na tim suvremenim lovcima tanka gorivo. Opet je vidljivo da je u slučaju odabira polovnog lovca, HRZ potpuno kadrovski potkapacitiran za procjenu njihove upotrebljivosti.

Nema stručnjake, kao ni opremu kojom bi se moglo kvalitetno i stručno detektirati tehničko stanje svakog pojedinog aviona. Kad se sve to zbroji i tome pridoda da nemamo ama baš nikakvo iskustvo korištenja zapadnog tipa lovca, pamfletske izjave nekih vojnih mislioca kako je baš „Rafale najbolji avion za nas“ zvuče maloumno. Pače, groteskno. Uz novinare držače mikrofona, hrvatski način kupovine borbenih lovaca liči na jeftin TV šou.

Nitko da konačno javno kaže da u odluci o novom lovcu sudjeluju kadrovi HRZ-a i MORH-a koji nemaju zrno iskustvo operiranja sa avionom 4. generacije! Redom piloti aviona 2. generacije. To što su neki, kao kopiloti, u svoj CV upisali nekoliko desetaka, turističkih minuta naletjeli na nekim tipovima zapadnih aviona, ne znači da su se automatski kvalificirali za testnog pilota aviona 4. generacije. To da će naši piloti tobože „testirati“ Rafala ili F-16V više je retorička figura, negoli stvarnost. Treba nam poprilično mašte da zamislimo scenu u kojoj pilot sovjetskog aviona 2. generacije u svim režimima leta „testira“ američki avion 4. generacije.

Nitko od članova povjerenstva HRZ-ovog povjerenstva nikada nije sudjelovao u tehničko-operativnoj akviziciji (uvođenju u sustav) novog tipa zrakoplova. Baš nas zanima kako će aktualno povjerenstvo prezentirati troškove sata leta aviona koji nam se nude na stolu. Povjerenstvo nikada nije prezentiralo ni famoznu formulu po kojoj su to izračunali u prvom krugu pokušaja nabave. Samo da podsjetimo čitatelje, HRZ-ovi geniji su „precizno izračunali“ kako bi sat naleta u HRZ-u švedskog Gripena bio čak 60 posto skuplji od sata naleta na F-16 Barak starog 35 godina. Ni manje, ni više!

Jedini parametri za izračun satnice leta s kojima su „stručnjaci“ u HRZ-u baratali jesu oni koje su im pružili prodavači aviona. Takvi bi, zbog reklame, povjerovali i da je salama Poli bolja od slavonskog kulena.

Drugim riječima, radi se o površnim, strogo načelnim podacima koji su dani isključivo radi posla prodaje zrakoplova. Formula za izračun takvih troškova vrlo je složena te se sastoji od čitavog niza parametara kao što su gorivo, potrošni materijal, pričuvni dijelovi, servis motora, održavanje u remontnom zavodu… Prema svim pokazateljima, potrebno je najmanje mjesec dana rada kako bi se došlo do realnih vrijednosti.

U MORH-u pojma nemaju da, ovisno o složenosti, algoritam za izračun troškova eksploatacije zrakoplova po svim razinama u sustavu te uz očuvanje deklarirane ispravnosti (raspoloživosti), može sadržavati i preko 200 parametara.

Fenomeni

Uglavnom, nije riječ o tome da nemamo kadrove za ovakve složene akvizicije, ali oni su godinama tjerani iz HRZ-a i Ministarstva obrane. Problem je što ne postoji politička volja, ni hrabrost da se pravi ljudi postave na prava mjesta i da se stručnjake pokuša vratiti. Vojno-obrambeni sustav odraz je naše ukupne stvarnosti, gdje svakodnevno vidimo da nam nedostaju kvalitetni kadrovi. MORH, kao uostalom i cijeli hrvatski vojni sustav, godinama fascinira uspješnošću u regrutaciji loših kadrova za ključne funkcije. To je sada već fenomen. Nekompetencija u najgoroj formi opstaje godinama.

HRZ-ovci su imali prilike boraviti nekoliko tjedana ili mjeseci u operativnoj bazi s avionima kakve želimo kupiti, gdje su se iz prve ruke mogli uvjeriti u način i praksu rada. Ali, šipak. Oni tako ne rade, to je za budale. U HRZ-u njeguju neki drugačiji pristup, pače „pametniji“ pa informacije stječu listanjem brošura koje im pošalju naši vojni izaslanici koji su do toga došli obilazeći prijeme i balove. Jer, svijet visokih potpetica i šampanjca nije nimalo lagan.

Stanje u HRZ-u je takvo da teško da bi ijedan aviomehaničar ili inženjer održavanja položio ispite za civilnu dozvolu aviomehaničara. Za razliku od kolega iz civilnog zrakoplovstva, oni u HRZ-u žive neku paralelnu stvarnost, čvrsto zatvoreni u čahuri. Koji će to aviomehaničari HRZ-a jedan složeni aeronautički proizvod kakav je Rafale ili F-16 V pustiti u operativnu uporabu? Gdje su im licence? Gdje su im obuka i iskustvo? Gdje je dupla inspekcija? I prema kojem to programu održavanja? Ma koga mi to zajebavamo.

Da ne zaboravimo, hrvatska javnost još nije dočekala obećanu analizu MORH-a o službenim razlozima propasti prvog kruga pokušaja nabave borbenog aviona. Izgledno je da je neće ni dočekati. Sve ove koordinate upućuju da nema previše nade za bitan pomak od prve, propale runde. Samozavaravanje je na najjače, a drugi dio debakla i ozbiljan šamar tek slijede…

Istraživački tim Maxportala/Foto:morh

 

Komentari
Share Button