Milanoviću, tko se igra s vatrom, dobije olujni požar

travanj 23, 2020 maxportal
Share Button

Dragovoljci HOS-a ne plaču, ne jauču i ne traže milost. Ako to što smo bili, ako spremnost umrijeti za svoj dom i ubiti neprijatelja koji nasrće znači biti ustaša, bili smo ustaše. Jauk koji se čuje nakon besramnih Milanovićevih riječi, riječi predsjednika Republike Hrvatske, koju je obranila mladost dragovoljaca HOS-a, jauk je gubitnika.



Nama, HOS-ovcima, hrvatskim dragovoljcima, junacima, ratnim pobjednicima ne trebaju suze, ne treba nam čuđenje, ne trebaju nas braniti ljudi, koji svoju nespremnost žrtvovanja za Dom, pokrivaju političkim i forumskim suzama, dok pozivaju hrvatski narod da križanjem glasačkih listića i neizlaskom na izbore, dovedu Milanovića na čelo države koju smo obranili.

Vrijeđate naše duše, rugate se mladićima koji su svojim tijelima razminiravali minska polja da žene i djeca mogu kročiti u slobodu, rugate se mladićima i djevojkama koji su svojom hrabrošću bili strah i trepet neprijatelju. 

Nemojte nas braniti od Milanovića, vi ste ga doveli, dali mu mikrofon da ponovi strašne riječi, koje mi nismo zaboravili.

A nazad pet godina izgovorio je u Jasenovcu još strašnije nego jučer, navodeći da je NDH i Jasenovac prva industrija smrti, koja je bila inspiracija Hitleru i njegovim nacional-socijalistima za Holokaust.

Devedesetih je spremnost za Dom značilo dati život za slobodu, danas je spremnost za Dom imati časti, dostojanstva i pameti, čuvati sjećanja, politički pobjediti zlo a ne nemoćno plakati nad sudbinom. 

Nazad dvadeset godina, dok sam vodio hrvatske pravaše, nitko se nije usuđivao izgovoriti riječi, koje danas orkestrirano izgovara državni vrh. Istoga trenutka bi tisuće dragovoljaca bilo na Markovom trgu, bili bi pred HRT-om, koji podanički prikazuje sramni uradak o Dijani Budisavljević financiran sredstvima hrvatskog naroda, stjerali bi kukavelj u podrume, bili bi štakori, a na uglednici kao danas.

Nazad dvadeset godina tresao bi se Zagreb snažnije nego od potresa, a danas se tresu internetski forumi. Tresu se kao alibi. Današnji potres je udaljio našu Katedralu deset metara od dodira s Bogom, ostala je bez križeva, tadašnji potres bi otpuhao državno rukovodstvo, koje bi se usudilo tako sramno nasrnuti na hrvatske junake, a vrhovi Katedrale bili bi bliže Bogu.

Zašto šuti proslavljeni ratni pobjednik general Gotovina, dok mu prijatelj vrijeđa vojnike koji su ga proslavili, zašto šuti slavni general Mareković, dok mu šef koga savjetuje, pljuje po vojnicima i njihovim kostima? Gdje su danas generali pobjedničke hrvatske vojske, generali Tuđmana pobjednika? Zašto šute? Pred kojom su to silom pognuli glave i osramotili svoju slavu?

Jesu li zaboravili da je jednom zapovjednik, uvijek zapovjednik, da časnik, pobjednik mora umrijeti promičući vrijednosti koje su mu donijele slavu i čast, a veće nema od stati pred svoje vojnike i voditi ih do smrti.

Čemu se čudi hrvatski narod?

Iza koga se svrstava, od koga očekuje milost?

Pobjednicima milost treba samo od Boga.

Traže li to lažnim suzama, a sve nemoćno i pomirujuće je lažno i nedostojno hrvatske žrtve, milost od ubojica i njihovih nasljednika, koji su se prozvali antifašistima, od srpskih ubojica, koji su u dva pokušaja, 1945.godine i 1991.godine ubili stotine tisuća naše braće i sestara, prognali milijun Hrvata, pobili stotine svećenika i pokušali ubiti dušu našega naroda?

Od takvih Hrvat ne traži milost, prema takvima Hrvat ne smije imati milosti. Tražite li milost suzana i jaucima, sramnim čuđenjem od ljudi i politika, koji vam pred očima progone više od dvadeset godina pobjedničku himnu Bojnu Čavoglave i brata nam dragovoljca Marka Perkovića Thompsona, svrstavajući se iza novoproglašenih osloboditelja koji su junaštvo naših suboraca gledali s nekoliko tisuća km udaljenosti, nećete ju dobiti. Tražeći takvu milost dobijate riječi koje smo jučer čuli iz Jasenovca.

Ne može hrvatski narod uživati slobodu dostojnu čovjeka odričući se svoje povijesne težnje i prava na državnost, ne može uživati slobodu, ni Božju milost nitko tko ne drži do svojih umrlih, do svojih grobova, tko zataji povijesnog junaka Juru Francetića, a klanja se Miki Špiljku, komunističkim i srpskim ubojicama.

Obogaljena Katedrala je upozorenje.

Vrijeme je za hrabrost, vrijeme je za razum i vjeru, vrijeme je novoga HOS-a, političkog, a bude li trebalo i svakog drugog. Samo pobjednici pišu povijest i zaslužuju slavu. Junaci ne plaču, junaci pobjeđuju.

Anto Đapić, dipl.iur. predsjednik stranke DESNO

 

Komentari
Share Button