Gospodine Porfirije Periću,
„Zadatak je smiješan ljudska sudba/ ljudski život snoviđenje strašno“, rekao bi Njegoš. Do prije samo par mjeseci čuo sam o Vama birane riječi od mojih prijatelja iz Zagreba: bili su puni hvale za mitropolita SPC, zbog njegovih umjerenih javnih nastupa u kojima zagovara ekumenizam, pomirenje među ljudima i religijama.
A onda se taj isti bogougodnik, čim je izabran za patrijarha srpskog, pretvorio u punokrvnog sljedbenika jerarha SPC koji su pobunjivali srpski narod u Hrvatskoj, blagosiljali ratne zločince u Bosni i Hercegovini, govorili o muslimanima da su lažna vjera, nacionalne Crnogorce proglašavali Đilasovom kopiladi napravljenom u „Titovom jajcu“.
Zato su danas neki Vaši zagrebački prijatelji ožalošćeni zbog toga što su bili lakovjerni, što nisu pretpostavljali da su Vaše pomirljive riječi prema Hrvatima bile neiskrene, iznuđene novim demografskim i političkim okolnostima poslije izgubljenoga rata šešeljevsko-miloševićevske armade.
Istina, ja nisam bio toliko naivan da povjerujem kako Vas je Aleksandar Vučić postavio zbog kršćanskih vrlina, ali vjerovao sam da ćete, kao inteligentan čovjek, tu istu velikosrpsku politiku, osramoćenu razaranjem Vukovara, genocidom u Srebrenici, razaranjem Sarajeva, etničkim čišćenjem, sprovoditi sofisticiranije, opreznije, s više stila, kako biste zabašurili nečovječnu ulogu Srpske pravoslavne crkve, aktivnu duhovnu i političku potporu njenog monaštva i svećenstva u bestijalnim ratnim zločinima devedesetih godina.
I tako pokazati da srpska nacija civilizacijski sazrijeva, da je sposobna živjeti u miru i tišini s drugim nacijama i kulturama, implicitno opovrgavajući imbecilnu, autošovinističku i povijesno netočnu tvrdnju Dobrice Ćosića da Srbi dobivaju u ratu, a gube u miru.
U tom starom načertanijevskom, pašićevsko–ćosićevskom duhu, gordosti, nesnošljivosti i prezrenja prema ostalim Južnim Slovenima, osobito nacionalnim Crnogorcima, namjeravate da u Cetinjskom manastiru intronizujete Joanikija Mićovića za mitropolita crnogorsko-primorskog.
Zbog notornog osjećanja moći i prezira prema toj „šaci jada separatista“, nijednom se niste upitali zbog čega to danas prosvjeduju Cetinjani i Crnogorci? Je li to zaista grupica fanatika opijena mržnjom i „brozomorom“, kako je to govorio Amfilohije Radović, pa su se ostrvili na svoju svetinju, na novoizabranog mitropolita koji veli da je nasljednik starih crnogorskih vladika, koji su vjekovima istim duhom i dahom živjeli i disali s Cetinjanima i okolnim plemenima, ili je u pitanju nešto drugo?
Zbilja, jesu li Cetinjani i nacionalni Crnogorci ljudi bez časti, bez svijesti o svojoj tradiciji i kulturi? Zapitaste li se nekad, gospodine Periću, kako taj izopačeni demonizirani „otpadak srpstva“ – kako to piše u Vučićevim tabloidima – koji ljubi talijanske i hrvatske fašiste, albanske iredentiste, samo zbog mržnje prema Srbima, ne zapali nijednu srpsku zastavu, a crnogorske zastave u nezavisnoj, međunarodno priznatoj Crnoj Gori svakodnevno skrnave, cijepaju, gore?
Kako to da u današnjoj Crnoj Gori nacionalni Crnogorci nemaju više prava nego Kurdi ili krimski Tatari?
Točnije, zašto ponižavaju, progone, ostavljaju bez posla govornike crnogorskog jezika, poštovaoce i vjernike Crnogorske pravoslavne crkve? S druge strane, pronađoste li u javnom prostoru u Crnoj Gori, od bilo kojega Crnogorca, pisca, novinara, političara, javnog djelatnika, neku šovinističku izjavu o srpskoj naciji, kulturi, tradiciji, iako svakodnevno čujemo da nas nazivaju „milogorcima“, „kopiladima“, „izmišljenom nacijom!“?
No, opet, poslije svega – poslije litija i instaliranja velikosrpske vlasti na čijem čelu je Amfilohijev pojac – iz svega glasa Vaši politički patroni i saveznici viču da su Srbi, srpska crkva, srpska kultura, srpska nacija, ugrožene u Crnoj Gori!?
Jeste li zaista povjerovali u ove stupidne laži ili beskrupulozno manipulirate, kao što su to radili svi silnici ovoga svijeta kad naume uništiti neku zemlju i naciju? Ja znam odgovor na ovo pitanje, a znam da ga i Vi znate. Ali, zbog javnosti, domaće i inostrane, zbog izmanipuliranih, lakovjernih, sluđenih ljudi, u Crnoj Gori i Srbiji, podsjetit ću Vas na nekolike stvari.
U svom javnom istupu povodom ustoličenja Joanikija Mićovića izrekli ste jednu poluistinu da su svi crnogorski mitropoliti ustoličavati na Cetinju, ali ste „zaboravili“ da ih je vjekovima birao crnogorski Zbor, a ne nikakav izvanjski sinod, ove ili one crkve.
O tome svjedoče riječi Svetoga Petra Cetinjskoga: „Moga prijestola nije dostojan nitko tko je biran bilo đe no na Cetinje, i od bilo koga do Crnogoraca.“ (Tek poslije nestanka crnogorskog kraljevstva 1918. cetinjske mitropolite biraju u Beogradu).
Također ste zaboravili da je Cetinjski manastir, barem dva vijeka, bio ne samo duhovno, nego i svjetovno sjedište Crne Gore, da su prvosvećenici autokefalne crnogorske mitropolije bili duhovni, politički i moralni uzori, braniči crkve i plemena, koji su se s najvišom brigom i poštovanjem odnosili prema Cetinjanima i ostalim Crnogorcima.
Danas, gospodine Porfirije, SPC se prema Cetinjanima i nacionalnim Crnogorcima odnosi s prezirom ne daju im ni pristup životu Svetoga Petra Cetinjskog. Podsjetit ću Vas da je na Petrovdan 1991. godine, u samoj crkvi manastirskoj, brutalno pretučen mladić koji je rekao da nije Srbin, i da su ga nakon toga okrvavljenog izbacili ispred Manastira.
Revoltirani građani su se okupili ispred Manastira, a onda su Amfilohijeve pristalice iz vatrenog oružja ranili dvojicu Cetinjana. Nakon toga je Amfilohije, na Badnji dan 1991. pozvao Arkana da ga brani od Cetinjana. Ova praksa nastavljena je do danas, i Amfilohijevog nasljednika Joanikija – od potomaka onih koji su nebrojeno puta branili i obranili Cetinjski manastir, Ostrog, Manastir Moraču i ostale crkve i manastire – štite još brojnije organizirane kriminalne grupe!
Gospodine Periću, prepuniste mješinu grijehom. Protest Cetinjana i nacionalnih Crnogoraca nije protiv Srba, pa ni protiv SPC, jer u Crnoj Gori ima dosta vjernika te crkve. Ne bi bilo protesta ni protiv Joanikija da je bio malo razboritiji, da se, recimo, kršćanski pokajao, i rekao: „Braćo Crnogorci, mi se u nekim stvarima ne slažemo, ali da vidimo oko čega se možemo suglasiti: da ne gledamo poprijeko jedan drugoga, da dijelimo zajedno zlo i dobro, a ne da ja sjedim ovdje odvojen od vas, zatočen u Manastiru, kao sultan Džem u Kastel Kapuanu.“
Umjesto toga ovaj slaboumni jerarh se poziva – veli da je od njega puno naučio o Crnoj Gori! – na fašistu-rasistu A. Rakovića, koji kaže da su „Crnogorci defektni.“ Kako nakon toga misli on, i Vi koji ste mu starješina, da tražite postovanje i ljubav od Cetinjana i Crnogoraca?
Gospodine Periću, gordost, kao i laž, svjedoče o duhovnoj praznini, o ništavilu duše. Da biste ponizili Crnogorce, prikazujete ih kao apatride, bića bez svijesti o sebi, razuma i ponosa: ne samo da nam uskraćujete ljudska prava – vjerska, kulturna, nacionalna – nego nam i drsko kradete vjekove duhovne i kulturne tradicije.
Komunisti su – kao i svetosavci kojima povijest civilizacije počinje 1219. godine – držali da je povijest prije Vukovarskog kongresa sekundarna, ali ipak oni nisu negirali provjerljive povijesne činjenice: na primjer, da se dogodio Prvi srpski ustanak ili Berlinski kongres.
A Vi ste, poslije mnogih Vaših sljedbenika, ponovili jednu drsku i lako dokazivu laž, o osmovjekovnom kontinuitetu svetosavske crkve u Crnoj Gori. Tako ste negirali pet vjekova crnogorske duhovne, kulturne i istorijske samobitnosti, od Ivana Crnojevića do 1918., i hiljade primarnih povijesnih izvora, između kojih i Ustav kneževine/kraljevine Crne Gore, u čijem članu 40. piše: „Crnogorska crkva je autokefalna. Ona ne zavisi ni od koje strane Crkve, ali održava jedinstvo u dogmama s istočno-pravoslavnom Vaseljenskom Crkvom.“
Nebrojeni su dokazi, posredni i neposredni, gospodine Porfirije Periću, da ste naumili silom, ucjenom i manipulacijom da uništite crnogorsku naciju, svijest Crnogoraca o svojoj povijesnoj i kulturnoj posebnosti. Ali nije vino pošto priđe bješe.
Za razliku od 1918. Crna Gora nije napuštena od svojih Zapadnih saveznika, ne možete više vršiti masovni teror, premda su vaši ministranti gotovo završili etnička čišćenja u ministarstvima kulture i prosvjete, službama bezbjednosti i odbrane. No, umjesto straha i podaništva, stvorićete, to jest, već ste stvorili, prkos i nepokornost. Ima još jedna stvar zbog koje će Crnogorci, kolikogod su malobrojni, podijeljeni, i u raznim smislovima ranjivi, ipak, preživjeti: pored svih iskušenja oduprli su se ideologiji mržnje i šovinizma, i na taj način očuvali lojalnost i povjerenje ostalih etničkih i nacionalnih zajednica, među njima i građanski opredijeljenih Srba.
Vjerujem da ovaj fenomen otpornosti na šovinizam izvire iz jedne specifične tradicije koja je ovu malu ljudsku zajednicu održala kroz vjekove, u nemogućim okolnostima, u okruženju neprijateljskih euroazijskih imperija. Bastion tog slobodarskog i slobodoištućeg duha, povijesna prijestonica Cetinje je od svog sazdanja 1482., samo šest godina u Prvom i Drugom svjetskom ratu – ako se ne računa period karađorđevićevske države – bila okupirana, i zato u njemu nikad nije bilo mržnje prema bilo kojoj naciji i religiji.
O tome bi Vam najbolje posvjedočila familija atletičarke Marije Vuković, etničke Srpkinje, čiji su otac i majka 1995. godine iz Knina izbjegli na Cetinje. Svih ovih godina nijedan Cetinjanin, mali i veliki, prema njima nije uputio nijednu pogrešnu riječ niti ih mrko pogledao.
I Vi ste gospodine Periću dobrodošli na Cetinje, i kao Prvoslav, i kao Prle, i kao Porfirije, i kao istoričar umjetnosti, i kao roker, i kao kaluđer i kao patrijarh SPC, kao Srbin, Bosanac, Vojvođanin, kao hrišćanin, skrušeni pokajnik, dobroželatelj Srba i Crnogoraca, Grka i Jevreja. Ali, ne kao okupacioni general koji stiže – poslije bezbjednosne procjene BIA-e i njene podgoričke podružnice ANB – u bornim kolima i vojnom helikopteru, na ustoiličenje nedostojnoga mitropolita koji nacionalne Crnogorce smatra „defektnima“, to jest podljudima.
Molim Vas, zamislite tu intronizaciju u crkvi Cetinjskog manastira: dok svećenstvo i vjernici SPC budu uzvikivali, „Aksios“, iz hiljada grla, iza Njegoševe Biljarde koju će opasati željeznom ogradom, ispred cijevi pušaka specijalne policije, Cetinjani i Crnogorci odgovarat će, „Nije dostojan“.
Takvo bizarno ustoličenje jednog crkvenog velikodostojnika nije se dosad dogodilo u istoriji cijelog hrišćanstva. U tom scenariju dogodi li se kakva nesreća, Vi kao poglavar SPC ćete snositi najveću moralnu odgovornost: na Vašim rukama, na rukama Srpske pravoslavne crkve, neće više biti samo nevina krv djece i nejači iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, nego i krv onih koja bi bila prosuta zbog mržnje prema antiratnom Cetinju, koje je s Dvorskog trga, nadomak Cetinjskog manastira, još u jesen 1991. pjevalo: „Sa Lovćena vila kliče/ oprosti nam Dubrovniče.“
Poznatim propagandnim tehnikama opet biste dželate da prikažete žrvama, a one koje brane elementarnu čast i dostojanstvo ekstremistima.
Ali, više nećete moći nikoga prevariti, niti odgovornost prenijeti na Joanikija Mićovića, jer on nema intelektualni kapacitet, još manje moralnu osjetljivost: da razumije, kamoli da odustane od ustoličenja na katedru Svetoga Petra Cetinjskoga, koji je cijeli vijek mirio Crnogorce, jer njemu je važno da ispuni svoj naum, i nije ga briga hoće li toj stari zetsko-crnogorsko prijestolje biti okrvavljeno, niti kako bi s takvom hipotekom stolovao u manastiru Rođenja Presvete Bogorodice.
Nadam se da znate da se Skupština općine Cetinje izjasnila protiv intronizacije mitropolita Joanikija Mićovića u Cetinjskom manastiru i na taj način potvrdila da ogromna većina Cetinjana i Crnogoraca, govornika crnogorskog jezika, poštovalaca i vjernika Crnogorske pravoslavne crkve, ali i ateista i inovjernih građana, više neće trpjeti svakovrsna poniženja od klerika SPC i tzv. vjernika – koji su ritualno kršćani, a na svaki način sramote duh Evanđelja.
Ova poruka je upućena i Vama, kao što su to Crnogorci kroz vjekove poručivali onima koji su bili naumili gaziti Prava, Čast i Slobodu Crne Gore i Crnogoraca. Još se, ipak, uzdam u Vašu zdravu pamet.
Ostajem Vaš dobroželitelj
Cetinje, 01. 09. 2021.
Milorad Popović
