Marija Milošević, kći Slobodana Miloševića, jednog od arhitekata krvavog raspada Jugoslavije, Srbiju je napustila još 2001. godine nakon što je njezin otac izručen Haškom sudu. Od tada živi u Crnoj Gori, u Beograd ne dolazi, a razočarana je i odnosom Srbije prema njezinoj obitelji.
U medijima vrlo rijetko istupa, ali je nakon 18 godina šutnje ovih dana progovorila u velikom intervjuu za Kurir.
– Meni je, u stvari, strašno žao što sam se uopće rodila u Beogradu 1965. godine i tamo provela svojih prvih 36 godina. Stalno maštam o tome kako bi bilo divno da tatini roditelji nikada nisu otišli odavde i da je tata bio na moru te godine kad je upoznao mamu, a da je mama došla na ljetovanje i da su se oni zaljubili i da je mama ostala ovdje s tatom. Isto bismo se rodili Marko i ja, i svi bismo bili danas sretni i zajedno – rekla je i dodala da se “nikada neće vratiti u Srbiju”
Upitana je li ogorčena na Srbiju, odgovorila je:
– E, na to pitanje trebam objaviti knjigu “Zašto sam ogorčena na Srbiju” – rekla je Marija i dodala da se ne viđa s majkom Mirom Marković i bratom Markom Miloševićem koji niz godina žive u Rusiji. Kaže da bi u toj knjizi sigurno jedno poglavlje posvetila svom ledenom odnosu s Mirom i Markom.
‘Miloševića su otrovali Haagu’
Marija Milošević, koja očito idolizira oca i gleda ga u nekom paralelnom svemiru koji ostatak bivše Jugoslavije nije proživio, smatra i da je njegova smart u haškom pritvoru vrlo sumnjiva. Pritom se poziva na knjigu izvjesnog Vukašina Andrića u kojoj se tvrdi da je bivši srpski lider otrovan. Također je rekla da nije željela da joj oca pokopaju u Požarevcu.
– Nisam bila za to. Mislim da nitko od nas, ni živ ni mrtav, ne treba biti u Srbiji. Ima latinska poslovica koja kaže: “Nezahvalna domovino – ne zaslužuješ ni kosti moje!” – kaže Marija koja smatra da je njezin otac pogriješio samim tim što je uopće bio predsjednik Srbije.
– Pogriješio je što je uopće bio predsjednik te zemlje. Biti predsjednik Srbije je posao iz pakla. Koji postotak ljudi koji su u nekom trenutku vodili Srbiju je doživio duboku starost ili koji postotak njih uopće umire prirodnom smrću? – zapitala se kći balkanskog krvnika i pritom dodala da on nema pravog političkog nasljednika.
Upitana kako je doživjela famozni “5. oktobar”, odnosno pad Slobodana Miloševića s vlasti rekla je:
– Pa bilo je, najblaže rečeno, neobično da gori Savezna skupština. I u njoj izborni rezultati. A demonstracije kao demonstracije. Toliko ih je bilo. A to je bio državni udar. Države trebaju naučiti kako da se brane od udara na sebe. Neke to odlično znaju. Ona nije.
Nisam se obogatila
Zanijekala da se njezina obitelj obogatila devedesetih godina.
– Oni koji to pričaju bi se vjerojatno obogatili da su bili na našem mjestu zato što pretpostavljaju da i mi radimo ono što bi oni radili. U psihologiji se to zove projekcija, a narodna mudrost jednostavno kaže: “Lopov za svakog misli da je lopov” – lakonski je odvratila kći diktatora.
Novinar je upitao Mariju Milošević kako danas gleda na razdoblje devedesetih godina i koja joj je prva asocijacija na taj period. Novinar je tu spomenuo i da mnogi u Srbiji prvo pomisle na ratove, hiperinflaciju i ekonomske sankcije te likvidacije neistomišljenika Slobodana Miloševića. Marija Milošević ima selektivno pamćenje oko devedesetih.
Političke likvidacije
– Ratovi jesu asocijacija, ali ne kod nas u Saveznoj Republici Jugoslaviji. I inflacija je, ali zbog sankcija koje su nam uvedene zbog ratova u susjedstvu. A što se likvidacija političkih neistomišljenika tiče, ubijen je ministar Vojske Jugoslavije, ubijen je general policije, ubijen je generalni sekretar JUL, ubijen je direktor Jugoslovenske avio-kompanije… To su bili tatini politički istomišljenici. A vidim da su i dan-danas živi tatini politički neistomišljenici. Toliko o likvidacijama – zaključila je.
Portal Blic je, u oštroj ocjeni Marijinih odgovora, (“Kako je nije sram”) , pobrojao neke koji su platili glavom suprotstavljanje Miloševiću, poput Slavka Ćuruvije, Ivana Stambolića, Veselina Boškovića, Zvonka Osmajlića, Vučka Rakočevića, Dragana Vušurovića…, a tu su i atentati na Vuka Draškovića, pa i ubojstvo Zorana Đinđića, ‘kao direktan plod mozgova i politike proizvedenih u eri obitelji Milošević-Marković.
G.Matković/Foto:arhiv
