“U povijesti svakog naroda ima znamenitih muževa, velikana duha i uma, narodnih vođa i državnika, reformatora i revolucionara, junaka i mučenika, po kojima pojedini narodi i bivaju poznati u svjetskoj zajednici.” ( Johann Wolfgang von Goethe)
U ciklusu Veliki ljudi malih naroda vraćamo se ljudima čija je veličina nadrasla granice njihove domovine, ljudima čije je djelo postalo dio svjetske povijesti, iako ih vlastiti narod često pamti tiše nego što zaslužuju. Jedan od takvih velikana je Franjo Hanaman, izumitelj volframove žarne niti, čovjek čiji je rad doslovno promijenio svijet.
U Goetheovoj misli da se narodi prepoznaju po svojim velikanima, Hanaman zauzima mjesto koje Hrvatska još nije dovoljno osvijestila.
Franjo Hanaman rođen je 30. lipnja 1878. u Drenovcima, u srcu slavonske ravnice. Od pučke škole u Brčkom do studija u Beču, njegov je put bio obilježen znatiželjom, upornošću i rijetkom kombinacijom talenta i karaktera.
U Beču je diplomirao 1899., a već sljedeće godine postao asistent dr. Georga Vortmanna. Tamo upoznaje dr. Alexandera Justa, čovjeka koji će obilježiti njegovu znanstvenu sudbinu. Dvojica mladih asistenata, bez velikih laboratorija i bez velikih budžeta, ali s ogromnim entuzijazmom, započeli su rad koji će promijeniti povijest tehnike.
U knjizi Franjo Hanaman (Edicija Istaknuti profesori, knjiga 10) zapisano je: „Jedna je zamisao rađala drugu, a raspravljajući su izmjenjivali i povezivali svoja kemijska i inženjerska znanja, iznova krećući naprijed.“
Izum koji je promijenio svijet: volframova žarna nit
Godine 1900. Hanaman postaje asistent na katedri analitičke kemije Tehničke visoke škole u Beču, gdje s Alexandrom Justom radi na usavršavanju električne žarulje s metalnom žarnom niti. Njihov prvi patent, DRP 154262 iz 1903., opisao je postupak dobivanja volframove niti supstitucijom.
Bio je to početak revolucije. Tada poznate Edisonove žarulje bile su veliki korak u znanosti, ali daleko od savršenog rješenja. Imale su ugljene niti, bile krhke, kratkog vijeka i velike potrošnje.
Hanaman i Just uspjeli su volfram, najotporniji metal visokog tališta, pretvoriti u tanku, stabilnu i dugotrajnu nit. Usavršivši postupak, učinili su preokret u razvoju rasvjetne tehnike u svijetu, jer je žarulja s volframovom niti u usporedbi s Edisonovom žaruljom trošila trećinu električne energije, trajala dulje, davala jače svjetlo i bila izdržljivija na ekstremnim temperaturama.
Njihovi patenti prodani su u trinaest zemalja, a volframska nit postala je temelj moderne električne rasvjete, ranih radijskih i elektroničkih cijevi, razvoja telekomunikacija, industrijske automatizacije i elektrifikacije Europe i SAD‑a.
Bez Hanamana, svijet bi u 20. stoljeće ušao znatno tamniji.
F. Hanaman (sjedi) i A. Just, suradnici i prijatelji/ Foto: Obiteljski arhiv
Nakon studija u Beču i Berlinu, Hanaman se vraća u Zagreb. Postaje profesor anorganske kemijske tehnologije i metalurgije, utemeljitelj kemičko‑inženjerskog studija, pročelnik Odjela za rudarstvo i metalurgiju, prodekan, urednik časopisa Arhiv za kemiju i tehnologiju i generalni direktor Jugoslavenske industrije motora.
Značaj Hanamanova otkrića
Hanamanova volframska nit nije samo tehnički izum, ona je civilizacijski događaj. Njome počinje masovna elektrifikacija gradova, razvoj moderne industrije, širenje električne rasvjete u kućanstva, sigurnija i dugotrajnija rasvjeta te tehnološki napredak koji je omogućio radio, elektroniku i telekomunikacije.
Američki inovator William David Coolidge zapisao je: „Njemu i dr. Justu pripada čast da su svijetu pokazali put do divnog novog svjetla.“
Kako se Hrvatska odnosi prema Hanamanu?
U hrvatskoj znanosti Hanaman je bio utemeljitelj studija, graditelj institucija, mentor generacijama inženjera, pionir kemijske tehnologije i autor patenata koji su i danas temelj industrijskih procesa. Njegov rad u Zagrebu bio je jednako važan kao i njegov rad u Beču.
Hrvatska mu se odužila, ali nedovoljno. U povodu stote obljetnice na općinskoj zgradi u Drenovcima 30. lipnja 1978. postavljena je spomen‑ploča u čast izumitelju volframove žarne niti.
Dvadeset i četiri godine kasnije, 23. lipnja 2002., u dvorištu zagrebačkog Tehničkog muzeja postavljena je Hanamanova bista, rad akademskog kipara Stanka Jančića. Uz svečano otkrivanje biste otvorena je i izložba posvećena Hanamanu, a javnosti je predstavljena knjiga Renata Filipina “Franjo Hanaman, izumitelj električne žarulje s volframovom niti”.
Profesor Hanaman na predavanju u Velikoj predavaonici
Tehnički muzej Nikola Tesla postavio je bistu u Aleji velikana, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije utemeljio je Nagradu Franjo Hanaman, a objavljene su brošure, izložbe i prikazi njegova života.
No široj javnosti Hanaman je i dalje gotovo nepoznat. Nema ga u udžbenicima. Nema ga u javnom prostoru. nema ga u nacionalnom narativu o velikanima. Nema ga u državnim komemoracijama. Za razliku od Tesle, Boškovića i Ružičke, Hanaman je ostao tihi velikan. To je sudbina mnogih velikih ljudi malih naroda: svijet ih slavi, domovina ih ne poznaje dovoljno.
Hanaman je žrtva hrvatskog kulturnog obrasca da veliki tehnički umovi ostaju nevidljivi. Oko Hanamana nema mitologije, nema kontroverze, nema političke simbolike. Hrvatska ne slavi tehničke inovacije. Slavimo književnike, vođe i umjetnike, ali rijetko inženjere. A oni su važni za povijest civilizacija.
Njegova volframska nit promijenila je civilizaciju, njegov rad u Zagrebu oblikovao je hrvatsku tehničku kulturu, a njegovi patenti ušli su u povijest svjetske znanosti.
U ciklusu Veliki ljudi malih naroda, Hanaman zauzima mjesto koje mu pripada: među onima koji su svojim djelom nadrasli granice svoje domovine i ostavili trag u povijesti čovječanstva.
NAPOMENA: Pri izradi ovog teksta korištena su faktografski i tehnički podaci knjiga: “Franjo Hanaman izumitelj električne žarulje s volframovom niti, 1878-1941.” ( autor Renato Filipin, Tehnički muzej, Zagreb, 2001.) te knjige “Franjo Hanaman” (Edicija Istaknuti profesori, knjiga 10), nakladnika Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu, urednice Marije Kaštelan‑Macan. ISBN: 978‑953‑6470‑78‑5.
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
M. Marković/Foto: Tehnički muzej/0biteljki arhiv
