U povijesti svakog naroda postoje umovi čija veličina probija granice domovine i ostavlja trag u svjetskoj civilizaciji. No u hrvatskom slučaju sudbina tih velikana razotkriva porazan paradoks: dok svijet koristi plodove rada hrvatskih znanstvenika i inovatora, njihova vlastita domovina početo pati od kroničnog zaborava.
Najbolji dokaz tog zaborava nije skriven u arhivima, nego u suvremenim srednjoškolskim udžbenicima povijesti. U njima se, pod krinkom “društvene i političke zbilje 20. stoljeća”, servira zaboravljena političarka MilkaPlaninc i razrađujefenomen Lepe Brene, dok istovremeno nema mjesta za Ivana Vučetića – čovjeka koji je reformirao svjetsku kriminalistiku – niti za Franju Hanamana, izumitelja koji je doslovno osvijetlio moderni svijet.
To nije slučajnost. To je obrazac. Selektivni zaborav koji pokazuje duboku pukotinu u hrvatskom kulturnom i obrazovnom sustavu. Nacionalni narativ sustavno ignorira tehničke i znanstvene inovacije.
Dok se političke intrige, ratovi, književne struje i estradni fenomeni seciraju do zadnjeg atoma, inženjerski i znanstveni genij gura se na marginu. Kao da je riječ o fusnoti povijesti, a ne o ljudima bez kojih bi 20. stoljeće izgledalo kao mračna improvizacija.
A apsurd je još veći kad se pogleda simbolički prostor države: u zemlji s 35 tisuća ulica, manje od jedan posto nosi ime znanstvenika. To je najčišći dokaz da Hrvatska ne gradi identitet na znanju, nego na političkim mitologijama i prolaznim ikonama.
A svijet vidi ono što Hrvatska ne želi vidjeti. U Dolinarovoj globalnoj anketi među nobelovcima i svjetskim intelektualcima, sedam Hrvata našlo se među sto najvećih umova civilizacije. To je podatak koji bi svaka ozbiljna država pretvorila u nacionalni kapital – Hrvatska ga je pretvorila u fusnotu.
Oko Hanamana i Vučetića nema ideološkog naboja. Nema dnevnopolitičke koristi. Nema materijala za podjele. Zato u očima obrazovnih vlasti ostaju “tihi velikani”. Njihovi patenti i otkrića omogućili su elektrifikaciju gradova, modernu industriju, globalno pravosuđe – ali u hrvatskom narativu ostaju nevidljivi.
Bez državne strategije, spomen na ove ljude svodi se na entuzijazam lokalnih zajednica. Hvar se ponosi Vučetićem. Sumartin na Braču čuva uspomenu na Marija Puratića – izumitelja mehaničkog koloturnika koji je spasio svjetsku ribarsku industriju i završio na kanadskoj novčanici.
Slavonski Drenovci i zagrebački Tehnički muzej povremeno obilježavaju obljetnice Franje Hanamana. No sve to dolazi odozdo, kao čin lokalnog ponosa i prkosa zaboravu, a ne kao dio osmišljene državne politike.
Isti obrazac prati i sudbinu Vilima Fellera, jednog od utemeljitelja moderne teorije vjerojatnosti i jedinog Hrvata odlikovanog američkom Nacionalnom medaljom za znanost – priznanjem koje u znanstvenim krugovima vrijedi više od Nobelove nagrade. Feller se u jeku svjetske slave ponosno deklarirao kao hrvatski znanstvenik. U Zagrebu, međutim, njegovo ime ne krasi vodeću znanstvenu instituciju. Krasi skromnu ulicu na periferiji.
Milka Planinc u udžebiku 4. razreda “Zašto je povijest važna?“
Takav institucionalni nemar šalje opasnu poruku mladim generacijama. Učeći o estradnim ikonama i prolaznim političkim figurama, a ostajući uskraćeni za priče o ljudima koji su mijenjali svjetsku znanost, učenici usvajaju iskrivljenu sliku o tome što predstavlja nacionalni uspjeh i ponos. Ako srednjoškolac uči tko je Lepa Brena, ali ne zna tko je izumio žarnu nit, onda problem nije u djeci. Problem je u državi.
M. Marković/Foto: AI Ilustracija
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
