“Naš brat Ive će postati veliki čovjek ili veliki tovar.“ Tom rečenicom, zapisanom u pismu koje je Ivanov brat Martin iz Argentine poslao ocu u Hvar, počinje priča o čovjeku koji je iz skromne dalmatinske obitelji došao do toga da promijeni svjetsku kriminalistiku.
Martin je u pismu opisivao prve godine života u Argentini. Pisao je o teškom radu, neizvjesnosti i naporu koji je njegov brat podnosio. Ta rečenica bila je iskren, grub i precizan opis mladog Ivana Vučetića. Bio je to čovjek koji je radio bez prestanka, danju i noću, na rubu između velikog uspjeha i potpunog sloma.
Ivan Vučetić rođen je 20. srpnja 1858. u Hvaru, u obitelji bačvara Viktora Vučetića i domaćice Vice rođene Kovačević. Odrastao je u kući u Ulici pučkog preporoda. Bilo je to skromno okruženje koje je, unatoč oskudici, bilo ispunjeno radom, redom i glazbom.
Hvar i Stari Grad su u to vrijeme bili snažna kulturna središta.
Na otoku su djelovali učitelji, svećenici, pomorci i trgovci. Ti su ljudi neprestano donosili knjige, novine i moderne ideje iz svijeta. Ivan je bio dio tog poticajnog okruženja. Rano je počeo upijati znanja iz svoje okoline. Pomagao je ocu u bačvariji, svirao klarinet i s vremenom vodio gradsku glazbu.
Tijekom odrastanja i školovanja na Hvaru, ključnu ulogu u njegovu razvoju odigrali su lokalni intelektualci i učitelji. Oni su u njemu prepoznali darovitost. Sustavno su razvijali njegovu prirodnu radoznalost, ambiciju i sklonost znanstvenom promatranju svijeta. Učio je od Bonagrazije Marojevića, hvarskog učitelja poznatog po strogoći i golemom znanju.
Marojević je mladom Ivanu usadio disciplinu i ljubav prema sustavnom radu. Čitao je radove Šime Ljubića, uglednog povjesničara i arheologa koji je oblikovao tadašnji dalmatinski kulturni krug. Od njega je učio o važnosti povijesnih tragova i analitike.
Posebno snažan utjecaj na njegovu znanstvenu znatiželju imali su prirodoslovni zapici Grgura Bučića. On je bio jedan od prvih hrvatskih znanstvenika koji su sustavno proučavali more, bilje, meteorologiju i život na otoku. Bučićev rad pokazao je Vučetiću kako se pažljivim promatranjem prirode može doći do skrivenih istina. Na Hvaru je blisko surađivao i s Jakovom Boglićem. Boglić je služio kao čvrsta veza između otoka i svijeta, odnosno između lokalne tradicije i modernih ideja.
Svi ti učitelji i mentori nisu ga poučavali samo suhoparnim činjenicama. Oni su u njemu raspirili neutaživu glad za znanjem. Naučili ga da ništa ne uzima zdravo za gotovo. Razvili su u njemu nevjerojatnu sposobnost uočavanja detalja. Ta će osobina kasnije postati ključna za otkriće daktiloskopije.
Sve to oblikovalo je mladića koji je bio mnogo više od običnog bačvarskog sina. Bio je iznimno znatiželjan, discipliniran, sklon učenju, glazbi i preciznom promatranju svijeta oko sebe.
Nakon osnovnog školovanja na rodnom otoku, Ivan odlazi u Split gdje završava gimnaziju. Potom odlazi na odsluženje vojnoga roka. To je dodatno učvrstilo njegovu urođenu disciplinu i stroge radne navike. Kad se vratio na otok, shvatio je da Hvar više ne može zadovoljiti njegov stvaralački nemir. Bio je previše znatiželjan, previše ambiciozan i željan šireg svijeta. U 27. godini života donosi sudbonosnu odluku koja će mu u potpunosti promijeniti život. Napušta Hvar i odlazi u daleku Argentinu.
Prema podacima koje je sam upisao u policijski dosje u Rosariju 1910. godine, u Argentinu je stigao 28. veljače 1884. Prve godine u tuđini bile su izuzetno teške. Radio je sve što je mogao kako bi preživio. Zarađivao je sviranjem, a u počecima su mu pomagali hrvatski iseljenici. Među njima se posebno isticala obitelj Boglić s Hvara.
Odrastao u hvarskoj obitelji bačvara, školovan u Franjevačkom samostanu u Hvaru, u 27. godini emigrirao je u Argentinu. Svjetsku slavu donosi mu slučaj Rojas iz 1892., prvi kriminalistički slučaj riješen otiskom prsta.
Kako je Ivan Vučetić ušao u policiju
Prije nego što je uopće postao policijski činovnik, Ivan Vučetić bio je ono što je na Hvaru već godinama bio — glazbenik. U La Plati, argentinskom gradu koji se u to vrijeme tek intenzivno gradio, glazba je predstavljala važan dio javnog života. Na glavnom gradskom trgu vladao je živi kovitlac. Među radnicima, trgovcima, slučajnim prolaznicima i vojnicima, Vučetić je često i nadahnuto svirao svoj klarinet. Bio je vrstan glazbenik, iznimno precizan i discipliniran. Te su vrline brzo primjećivali svi prolaznici, pa tako i sama policija.
Budući da je bio stranac koji svira na javnom mjestu, policajci su ga povremeno legitimirali. Kroz te rutinske susrete policija ga je pobliže upoznala. Vidjeli su ga kao tihog, urednog i iznimno pristojnog čovjeka. Svirao je znatno bolje od većine tadašnjih profesionalaca.
Vučetić je u policiji La Plate bio šef Odjela za identifikaciju i statistiku
Jednog dana, neposredno pred veliku proslavu Dana policije, dogodio se nepredviđeni problem. U službenom policijskom orkestru iznenada se razbolio jedan od ključnih glazbenika. Netko se u tom trenutku panike sjetio Croate koji svira na trgu. Pozvali su ga da uskoči i pomogne. Plan je bio da odradi samo tu jednu večer, isključivo kako bi spasio važan javni nastup.
Vučetić se odazvao pozivu i došao u postrojbu. Uzeo je klarinet i odsvirao cijeli repertoar s nevjerojatnom lakoćom i preciznošću. Svirao je kao da je cijeli svoj život proveo kao stalni član tog orkestara. Njegova izvedba potpuno je oduševila prisutne. Policijski su ga dužnosnici odmah nakon nastupa pozvali da postane njihov stalni član.
Međutim, pojavio se pravni problem. Da bi ga mogli zadržati u orkestru i isplaćivati mu plaću, morali su ga formalno zaposliti u policijskoj strukturi. U tom trenutku nisu imali sistematiziranu posebnu glazbeničku službu. Zato su ga smjestili tamo gdje je jedino bilo slobodnog mjesta — u prašnjavi arhiv, odnosno u administrativni odjel.
Tako je, posve slučajno, započeo njegov povijesni policijski put. Na samom početku on nije bio istražitelj, niti obučeni činovnik, niti priznati stručnjak. Bio je obični glazbenik koji je pukom srećom uskočio u orkestar. No, jednom unutar sustava, Vučetić je iz arhiva polako ali sigurno napredovao.
Njegova urednost, visoka pismenost, matematička preciznost i čelična radna etika bili su očiti. Nadređeni su to brzo uočili pa je ubrzo prebačen u računovodstvo, zatim u odjel statistike, a onda — što će se pokazati sudbonosnim za cijeli svijet — u službu identifikacije.
La Plata – grad u kojem se rađa nova znanost
La Plata je u to vrijeme bila novi glavni grad pokrajine Buenos Aires. Bilo je to pravo mjesto ubrzane modernizacije, rasta i idealan društveni prostor za prihvaćanje radikalnih inovacija. U takvom progresivnom okruženju Vučetić dobiva jedinstvenu životnu priliku. Ona će u potpunosti odrediti njegovu daljnju sudbinu. Policijski načelnik Nunes mu 1. rujna 1891. godine službeno povjerava zahtjevan zadatak. Trebao je organizirati potpuno novu Službu identifikacije u kojoj bi se primijenila tada popularna Bertillonova antropometrija.
Ivan Vučetić – identifikacije pomoću otiska prsta
Bertillonov sustav bila je metoda koja se temeljila na strogom i detaljnom mjerenju točno određenih dijelova ljudskog tijela. Mjerili su se glava, prsti, stopala i podlaktice. Iako je taj sustav u teoriji bio prilično precizan, u praksi se pokazao izuzetno sporim. Bio je zamoran, kompliciran za izvođenje i podložan čestim ljudskim pogreškama pri mjerenju.
Presudan trenutak za preokret događa se kada Nunes daje Vučetiću francuski časopis Revue Scientifique. U njemu je bio objavljen članak o predavanju Francisa Galtona na temu jedinstvenosti otisaka prstiju. Vučetić je kasnije u svojim zapisima iskreno priznao da je do tog trenutka „malo, ili bolje rečeno ništa, znao o takvim otiscima“. Međutim, isto tako je naveo da je odmah ostao duboko „prožet transcendentalnom važnošću ovih istraživanja“.
Od tog sudbonosnog trenutka Vučetić počinje raditi doslovno bez prestanka, danju i noću. Detaljno uspoređuje Galtonove varijante. Predano proučava Purkinjeove obrasce i postupno razvija vlastitu, potpuno novu klasifikaciju. U roku od svega nekoliko mjeseci intenzivnog rada stvara sustav koji će postati temelj moderne svjetske kriminalistike. Njegov inovativni Ured za identifikaciju službeno se otvara 1. rujna 1891. godine. Bio je to prvi takav specijalizirani ured u cijeloj svjetskoj povijesti.
Upravo iz tog neizvjesnog razdoblja potječe ranije spomenuto Martinovo pismo ocu: “Naš Ive po čitav dan i noć radi bez odmora. Neki mu prijatelji rade da se okani tog posla Ja ne znam kakav je to posao kojim se on bavi, ali ovdje kažu da će naš brat postati veliki čovjek ili veliki tovar.“
Vučetić je u rad ureda odmah uveo dvije usporedne metode. Prva je bila dotadašnja službena antropometrijska metoda. Druga je bila njegova potpuno nova metoda klasifikacije otisaka prstiju. Nazvao ju je ihnofalangometrijskom metodom. Kasnije će taj složeni termin na svjetskoj razini biti zamijenjen praktičnijom riječju — daktiloskopija. Ona će ubrzo postati globalni i nezaobilazni standard u istragama.
Njegov sustav bio je iznimno učinkovit i brz. To najbolje dokazuje podatak da je već u prvoj godini rada ureda uspješno identificirao 1462 osobe. Među njima je precizno otkrio 78 kriminalaca i jednog čovjeka koji se u sustavu godinama koristio lažnim imenom.
Tajna Franciskine djece – prvi zločin u povijesti riješen otiskom prsta
U siromašnom predgrađu Panedón, 1892. godine, dogodio se stravičan zločin. On je zauvijek i nepovratno promijenio povijest svjetske kriminalistike. U maloj, izoliranoj kući na samom rubu La Plate, pronađena su beživotna tijela dvoje male djece. Bili su to šestogodišnji dječak Ponciano i četverogodišnja djevojčica Teresa. Njihova majka, Francisca Rojas, također je pronađena ranjena na mjestu događaja.
Ona je policijskim istražiteljima odmah dala potresan iskaz. Tvrdila je da je u njihovu kuću nasilno upao njezin partner i otac djece, Pedro Ramón Velásquez. On je potom divljački napao nju, a djecu hladnokrvno ubio.
Velásquez je u tom kraju bio poznat kao iznimno vrijedan, miran, povučen i pošten čovjek. Cijela lokalna zajednica ga je cijenila i voljela. No, u trenucima tako strašne tragedije, sumnja istražitelja automatski je pala na njega. Logika policije bila je jednostavna i površna. Bio je najbliži obitelji, bio je otac ubijene djece i prva osoba koju je preživjela majka izravno optužila. Zbog toga je odmah uhićen i službeno optužen za ubojstvo vlastite male djece.
Zločin je po svojoj naravi bio brutalan i neshvatljiv. Svi tadašnji mediji — lokalni listovi, provincijske novine, pa čak i veliki mediji iz dalekog Buenos Airesa — danima su histerično pisali o njemu na naslovnicama. Priča o mučki ubijenoj djeci duboko je šokirala i uznemirila cijelu pokrajinu. Zgrožena javnost glasno je tražila brze odgovore. Prestrašena policija našla se pod nezapamćenim društvenim i političkim pritiskom da što prije privede istragu kraju i osudi počinitelja.
Velásquez je prebačen u pritvor. Unatoč svemu, nije želio priznati djelo. Neprestano je, kroz suze, ponavljao samo jedno: „Nisam ja. Nikad ne bih dirnuo svoju djecu.“
Tadašnja policija bila je apsolutno uvjerena da on bezobrazno laže i glumi žrtvu. U naporu da iznude priznanje, istražitelji su učinili nešto strašno. Iz perspektive današnjih zakona to je potpuno nezamislivo. Držali su izmrcvarena tijela njegove mrtve djece u njegovoj vlastitoj zatvorskoj ćeliji satima. Nadali se da će se pod tim stravičnim prizorom slomiti, psihički propasti i konačno potpisati priznanje. Velásquez je satima neutješno plakao, molio za milost i iznova ponavljao da je nevin. Optužbu ipak nije priznao. Izdržao je i taj najbrutalniji psihološki pritisak.
Istraga se nakon toga našla u potpunoj slijepoj ulici. Policija je u teoriji i dalje bila uvjerena da je otac ubojica, ali za to nije imala niti jedan materijalni dokaz. Mediji su i dalje svakodnevno pritiskali sustav, a javnost je nestrpljivo zahtijevala pravdu.
U tom kritičnom trenutku, nakon niza dana potpunog policijskog neuspjeha, ovaj strašan slučaj privukao je pozornost samog Ivana Vučetića.
Muzej policije u La Plati
Važno je naglasiti da Vučetić na terenu nije bio istražitelj niti obučeni detektiv. On je bio tek voditelj novoosnovanog Ureda za identifikaciju. Bio je čovjek koji je u tom trenutku tek počeo u praksi razvijati svoju novu i u javnosti još neprovjerenu metodu prepoznavanja ljudi.
Ovdje je do punog izražaja došla ona urođena radoznalost i znanstveni instinkt. To su u njemu godinama ranije na Hvaru budili Marojević i Bučić. Umjesto da prihvati gotova rješenja i očigledne pretpostavke, on je odlučio tražiti skrivene materijalne tragove. Zamolio je svog najbližeg i najpouzdanijeg suradnika, Eduarda Álvareza, da osobno ode na mjesto zločina. Trebao je još jednom detaljno pregledati kuću kako bi vidio postoji li ondje išta što je dotadašnja površna policijska istraga previdjela.
Álvarez je poslušao Vučetića i otišao u kuću strave. Pregledavao je prostorije izuzetno polako i pedantno. Bio je svjestan da traži iglu u plastu sijena. I tada se dogodio ključni trenutak. Na drvenim vratima kuće, točno na visini prosječne dječje ruke, primijetio je sitan detalj koji je svima drugima promaknuo.
Bila je to tamna, osušena krvava mrlja koja je imala jasan oblik otiska prsta. Bio je to povijesni trenutak koji je zapečatio sudbinu cijelog slučaja. Otisak je s vrata pažljivo uzet, stručno osušen, konzerviran prema Vučetićevim uputama i odmah odnesen u ured za identifikaciju.
Tamo ga je s nestrpljenjem čekao Ivan Vučetić. Pomoću svoje novorazvijene metode klasifikacije, Vučetić je pod povećalom detaljno usporedio taj krvavi otisak s otiscima prstiju same majke, Francisce Rojas. Rezultat je bio zaprepašćujući. Podudarnost je bila apsolutno savršena. Papilarne linije, sitni grebeni, specifične bifurkacije — sve je na otisku odgovaralo u milimetar. Taj krvavi trag na vratima nije pripadao osumnjičenom Pedru Velásquezu. Otisak je nedvojbeno pripadao samoj Francisci Rojas.
Kad su je istražitelji suočili s ovim nepobitnim, znanstvenim dokazom i pokazali joj njezin vlastiti otisak, Francisca Rojas se u sekundi potpuno slomila. Počela je plakati. Pred policijom je detaljno priznala monstruozni zločin. Otkrila je da je sama ubila vlastitu djecu isključivo kako bi se riješila obiteljskog tereta. Htjela je nesmetano nastavili ljubavnu vezu sa svojim novim ljubavnikom, Joséom Castellanosom. Ranjavanje na tijelu je sama simulirala. Namjerno ga je nanijela kako bi lažno optužila Velásqueza — oca djece — i tako jednim potezom uklonila sve prepreke iz svog novog života.
Nakon njezina priznanja Pedro Ramón Velásquez odmah je pušten na slobodu. Čovjek koji je zbog površne istrage i javnog linča bio na samom rubu da bude osuđen na dugogodišnju robiju ili smrtnu kaznu za ubojstvo vlastite djece — pokazao se potpuno nevinim.
Slučaj Rojas time je ušao u povijest kao prvi zločin koji je riješen isključivo i jedino na temelju pronađenog otiska prsta. Ne kao jedan od prvih u nizu, niti među prvima u Europi i Americi. Bio je to doslovno prvi slučaj u cjelokupnoj povijesti čovječanstva. U Egleskoj je tek 1905., dakle 13 godina nakon Vučetića, otisak prsta prvi put predočen na sudu u dokaznom postupku.
Od tog povijesnog dana, otisak prsta službeno je postao krunski dokaz na sudovima i ostupno uvođen u policije svijeta. Vučetićev aktiloskopski sustav prihvatili su Brazil, Čile, Bolivija, Peru, Urugvaj i Paragvaj, a ksnije se proširio i na europske zemlje. Na Vučetićev prijedlog u Argentini i susjednim zemljama 1905. uvedena je osobna iskaznica s otiskom prsta.
Priča o Ivanu Vučetiću započinje skromnim pismom zabrinutog brata Martina ocu na Hvaru. Bila je to gruba, bolno iskrena procjena čovjeka koji u tuđini radi do potpunog iznemoglosti i ruba snaga. Ona završava povijesnom činjenicom da je taj isti hvarski iseljenik postao jedan od najvećih i najutjecajnijih inovatora u povijesti moderne svjetske kriminalistike.
Ivan Vučetić u rodnom gradu Hvaru početkom 20. stoljeća.
Onaj isti dječak u kojem su hvarski učitelji i mentori raspirili plamen nezaustavljive znanstvene znatiželje i analitičkog promatranja, uspio je mukotrpnim, cjelonoćnim radom nadvladati sve prepreke u tuđini.
Kada se danas osvrnemo na cijeli njegov životni put, na neizmjeran teret koji je podnio i epohalni trag koji je ostavio u povijesti čovječanstva, preostaje nam samo odgovoriti na pitanje s početka njegova puta koje je u pismu postavio njegov vlastiti brat je li naš Ive na kraju postao veliki tovar ili veliki čovjek odgovor je jasan postao je – veliki čovjek.
M. Marković/Foto: arhivske fotografije
Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
