U Rijeci godišnje padne više oborina no u Londonu pa ipak sva ta kiša ne uspijeva isprati crvenu prljavštinu. Očito se radi o gljivicama kojima vlaga godi, a najnovija bi se gljivica trebala pojaviti uskoro, čim riječki rektorat provede „javni“ natječaj za samo jednu osobu – Ozrena Pupovca.
Početkom šezdesetih, Tito je proglasio Korčulu slobodnim gradom na 24 sata kako bi Fitzroy Maclean mogao tamo kupiti kuću. Očito se komunistički običaji održavaju unatoč „slomu“ komunizma, a to potvrđuje i rektor Riječkog Sveučilišta Pero Lučin koji tek treba provesti taj „javni“ natječaj za uvaženog sina Milorada Pupovca.
Ozren Pupovac, trenutno na postodoktoratu na Sveučilištu Friedricha Schillera u Jeni /kao i Puhovski/, trebao bi na nekom riječkom sveučilištu, najvjerojatnije Filozofskom fakultetu, predsjedavati institutom za – hrvatsku dijasporu. Hrvatska dijaspora zaista zaslužuje takvo nešto, ali, zašto sve ovo u tajnosti, jer dijaspora bi sigurno sufinancirala takav pothvat, i koje su kvalifikacije Ozrena Pupovca za takvo mjesto?
Nepoznat javnosti, Ozren Pupovac je progovorio o nekoliko „gorućih“ tema, a ta su mišljenja i opaske zapisale i objavile Novosti, broj 575, objavljno 25. prosinca (decembra) 2010. godine. Za njega je navedeno da se „bavi marksističkom filozofijom i (post)jugoslavenskim političkim kontekstom“.
Prvo, marksistička filozofija bi bila nešto poput okruglog kvadrata, nemoguć pojam jer filozofija uvijek propituje, preispituje i sumnja te joj nikad nema konca, a marksizam je ekonomijsko učenje iz 19. stoljeća opovrgnuto s otprilike 94 milijuna ljudskih žrtava (prema Crnoj knjizi komunizma koju su pisali komunisti), dakle imalo je najdulji i najteži protuargument u povijesti. Naveden je i „(post)jugoslavenski politički kontekst“ kao područje zanimanja podozrivog Ozrena. Čemu taj „post“ u zagradi, neznam, ali Jugoslavija (i dalje) postoji samo u usijanim glavama i umovima dementnih staraca.
Bio „post“ ili ne, ovako govori Ozren:
„Prostor povijesti pretrpan je ideologizacijama i to prilično vulgarnim. S jedne strane, to je perspektiva nacije, koja je jedna uska identitetska perspektiva, i koja djeluje tako što uspostavlja neki tobožnji kontinuitet tisućgodišnje kulturne esencije, odnosno čita povijest tako što registrira prisutnost ili odsutnost, slavnu pojavnost ili ugroženosti te esencije u najrazličitijim povijesnim razdobljima, što je u svojoj biti naravno jedan vulgarni anakronizam, jer se identitet onoga što nazivamo ‘nacionalna svijest’ na širokom društvenom planu zbiljski razvija tek u 19. stoljeću.“
Dakle, perspektiva (gledište) nacije (naroda) je uska identitetska (samobitna) perspektiva. Nu, kad bi se radilo o više naroda unutar jedne države te bi se svi izjašnjavali kao Jugoslaveni, to ne bi bilo usko? Govori on i o „tobožnjem kontinuitetu“ i tvrdi da je narodna svijest stvorena u 19. stoljeću. To je zaista tako, ako se narodnom sviješću smatra samo mahanje zastavama, divljanje na nogometnim utakmicama i stavljanje ruke na srce za vrijeme himne; nu ako su to uvjeti za, primjerice hrvatstvo, onda ja nisam i ne želim biti Hrvat. Hrvati su imali svoju kulturu, jezik i tradiciju prije mnogih velikih europskih „nacija“, a ako se nešto želi okrstiti „vulgarnim anakronizmom“, onda to može biti samo velika Srbija.
Prema dosadašnjim stavovima, predavanje bi i rad Ozrena Pupovca o hrvatskoj dijaspori bio vrlo jednostran. No on nastavlja i kaže dalje:„Očito je dakle da povijest treba u prvom redu osloboditi ideoloških naslaga i pojednostavljivanja i analizirati stvarne procese, od socioekonomskog razvoja i pitanja mogućnosti pravednijeg odnosno više jednakog društva, do samih političkih oblika, odnosno eksperimenata sa predstavljanjem i neposrednom demokracijom unutar jednostranačkog sistema.“ Svakako oči bode „demokracija unutar jednostranačkog sistema“, to bi bilo nešto poput drvenog željeza? Ukoliko to bude tema njegovog daljnjeg rada, svakako ga čeka blistava budućnost, jer na tom polju nitko nikada ništa nije postigao.
Evo i njegova mnijenja o samoupravljanju: „Praxis je u tom kontekstu interesantan zato što se javlja kao reakcija na već postojeću domaću reakciju na staljinizam. Drugim riječima, mislim da je Praxis nemoguće misliti izdvojeno od same doktrine jugoslavenskog samoupravljanja…“ Naravno da je nemoguće, budući da su praxisovci redovito „uništavali“ korčulanske jastoge, škampe i škarpine te za vrijeme tih ručkova i večera od sto ili dvjesto slijedova došli do zaključka da poredak treba mijenjati, jer je nepravedan, ali hrana je dobra i nju ne treba dirati, eventualno pojačati inozemnim vinima. Čovjeku štošta padne na pamet od toliko kolesterola…
Tko bi inače mudrovao o komunizmu, a pred nosom su mu Staljinova zvjerstva? Kakva bi bila reakcija javnosti kad bi, primjerice, počeli rješenje društvenih problema tražiti u nacionalsocijalizmu, ali bez hitlerizma?
Ovo su najkraće crte koje pokazuju kvalifikaciju Ozrena Pupovca za predsjedavanje Institutom za hrvatsku dijasporu. On ne da nema veze s hrvatstvom i suvremenom hrvatskom državom; mašta o pravednijem „sistemu“ i samoupravljanju, baljezga o demokraciji u jednostranačju, putuje po Europi i bavi se glupostima 19. stoljeća. Možda on smatra sebe podobnim za poučavanje o hrvatskoj dijaspori jer dosta vremena provodi izvan Hrvatske – pa ipak je bio u Varšavi, Berlinu, Maastrichtu, a sad je u Jeni!
Jesu li njemu uopće potrebne kvalifikacije? Novac je za taj institut (pri rektoratu?) pribavljen, „javni“ će natječaj provesti rektorat Sveučilišta u Rijeci; Centar za studije jugoistočne Europe „trlja ruke“ i raduje se novom „saradniku“, dakle, samo se Ozrena čeka.
Ako nakon svih ovih godina Milorad Pupovac u svoja prljava protuhrvatska djelovanja uključuje vlastitog sina, vlastitu krv, onda je to pokazatelj da su stvari postale vrlo ozbiljne!
Josip Gajski/hrsvijet.net
