Preminuo glasoviti hrvatski emigrant Gojko Bošnjak! Preživio je dva atentata Udbe

7 listopada, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Glasoviti hrvatski emigrant Gojko Bošnjak, na kojega je Udba organizira dva atentata, preminuo je u 87. godini života, potvrđeno nam je iz kruga obitelji. Preminuo je u Njivicama na Krku.



Život mu je često doslovce visio o koncu, a doživio je duboku starost.  Preživio je dva pokušaja ubojstva zloglasne Udbe, nudili su mu da prijeđe na ”pravu stranu”, njegove najbliže pokušali iskoristiti protiv njega. No, nisu ga uspjeli svladati. Njegov život je podloga za veliku filmu priču.

Prve probleme s Titovim režimom imao je kao četrnaestogodišnjak kada su mu komunističke vlasti odvele oca Božu u trogodišnji pritvor.

”U pritvoru je proveo od 1949. do 1951. godine. Bio je buntovnik, nije htio ići u radnu zajednicu. Moj je otac bio poznati mlinar s tridesetogodišnjim iskustvom rada u vlastitoj mlinici. Nije išao u vojsku i nije bio privrženik nijedne od vojski”, ispričao je prije tri godine u intervjuu za portal Bljesak.info. 

Kao 21-godišnjak Gojko je u travnju 1954. godine poslan na služenje vojnog roka u Užice. Zahvaljujući ”manevru koji je odradio s kolegama” u JNA proveo je 18 mjeseci umjesto predviđena 24 mjeseca.

Povratkom iz vojske zaposlio se u Novogradnji i stigao do statusa predsjednika upravnog odbora. No, vrlo brzo su nastali novi problemi – posvađao se s direktorom.

”Direktor me ‘savjetovao’ kako moram štiti upravu, a ne brinuti o radnicima. Preko toga nisam mogao preći. Uskoro sam zatražio putovnicu u namjeri odlaska rođaku Ivanu Buntiću u Njemačku”, a  supruga Iva mu je javila kako se treba javiti u Mostar i podignuti putovnicu.

”Ta vijest me zatekla na radu u Vinariji Čitluk. U Mostaru me dočekao Mirko Praljak, otac generala Slobodana Praljka, i počeo mi ‘davati upute kako se ponašati u Njemačkoj’. No, nakon sat vremena razgovora rekao mi je kako ću morati pričekati na putovnicu jer nisu stigli svi papiri iz Lištice”, prisjeća se Gojko Bošnjak koji je nakon dva tjedna dobio odbijenicu.

U veljači 1962. godine potpuno je ”raskrstio s Jugoslavijom”

Zahvaljujući prijatelju Marku Marki Ćoriću iz Donjega Graca, koji mu je ”sredio” putovnicu, Gojko je krenuo prema Njemačkoj.

”Četiri sam tjedna proveo u Zagrebu, u Petrinjskoj ulici kod prijatelja Mladena Mandića. Stan se nalazio u neposrednoj blizini zagrebačke UDBA-e. Možda su me i tada pratili.”

U Njemačku, točnije u grad Karlsruhe, stigao je u listopadu 1961. godine i odmah se, zahvaljujući rođaku Ivanu Buntiću, zaposlio na gradilištu. Kako nije imao odgovarajuću vizu, nakon samo mjesec dana dobio je otkaz i potražio novi posao u stotinjak kilometara udaljenom mjestu.

Nakon tri mjeseca čekanja odobren mu je boravak pa se vratio na stari posao u Karlsruhe. Početkom veljače 1962. godine potpuno je ”raskrstio s Jugoslavijom”.

Zajedno sa suprugom Ivom, koja mu se pridružila u Njemačkoj zahvaljujući papirima koje je sredio prijatelj Marka Ćorić, javio se u izbjeglički lager i zatražio politički azil.

”To je jugoslavenskoj komunističkoj vlasti bio znak kako radim ‘protiv države i naroda’ i postao sam njihova meta. Za njih sam postao ‘ustaša Gojko Bošnjak’ iako nitko moj nije bio u ustašama. Moj jedini krimen bio je taj što sam bio nacionalno svjestan”, tvrdi Gojko Bošnjak u razgovoru za Bljesak.info. Neuspjeli pokušaj atentata bombom Vrlo brzo se adaptirao na njemački način života, red, rad i disciplinu.

Najprije je njegov rođak Ivan Buntić otvorio restoran u kojem je radila i Gojkova supruga Iva. Kako je tamo izučila zanat, odlučili su se uz rođakovu podršku otvoriti i vlastiti restoran 1970. godine u partnerstvu s Božom Plazibatom iz Dugopolja. Neposredno prije otvaranja vlastitog lokala pripadnici jugoslavenske komunističke vlasti pokušali su ga ”kupiti”.

Prvi pokušaj atentata   

Preko punca Luke Sliškovića dobio je od strane lokalnih udbaša iz Mostara, po instrukciji iz Beograda, poslovnu ponudu i poziv na skori sastanak – bilo gdje izvan Njemačke!

”Nisam se dao pokolebati u svome naumu. Samo dvije godine kasnije, 1972. godine ponovno su kod mene u stan došla dvojica udbaša iz Mostara i ponudili mi što poželim samo da prijeđem k njima. Nije bilo te cijene kojom bi me kupili. Izvadio sam po 50 DM iz svoje kasice i dao im za ručak kako bi nadoknadili energiju potrošenu u nastojanju da me vrbuju”, prisjeća se

”Živio sam od svoga rada i truda. Nisam bio nikakav terorist kako su me označili. Skupljali su se ljudi oko mene i moga lokala. Bilo je dosta uglednih ljudi iz njemačkog društva, od javnog tužitelja, njemačkog vrhovnog suca do emigranata”, dodaje Bošnjak u razgovoru za Bljesak.info. Uspjeh u poslu nisu mu mogli oprostiti. Smatrali su kako u svome lokalu pomaže emigrante i huška ih protiv Jugoslavije.

Zbog svega toga u ljeto 1972. godine postavili su bombu u stepenište njegova restorana i tempirali ju na završetak radnog vremena. Bomba je, prisjeća se Gojko, ”zakasnila četiri minute” i eksplodirala u 23.04 sati kada su, srećom, on i svi njegovi radnici već bili izašli s posla.

U drugom napadu pokušao ga ubiti njegov bivši sugrađanin

Drugi napad na Gojka Bošnjaka dogodio se 28. prosinca 1973. godine, kada se vraćao iz kupovine namirnica za svoj restoran. Iznoseći namirnice iz auta opazio je kako netko korača iza njega. No, tome nije previše davao pozornosti dok nije osjetio dodir pod plećkom.

”Učinilo mi se kako je nešto škljocnulo. Okrenuo sam se i vidio napadača kako drži pištolj s prigušivačem iza mojih leđa. Srećom, uspio sam mu se oduprijeti. Pištolj mu se zaglavio pa je sam sebe ranio. Hrvali smo se i valjali po dvorištu gotovo petnaest minuta. Uspio sam mu razdvojiti prigušivač od pištolja i držeći ga čvrsto za zemlju dočekati policiju”, prepričao je Gojko Bošnjak

U trenutku napada na njega jedan od gostiju u njegovom restoranu bio je i Ante Roso, kasniji hrvatski dragovoljac i general, koji se odmah želio obračunati s Gojkovim napadačem.

Napadač na Gojka bio je njegov pet godina stariji sugrađanin Vlatko Mišić iz Ljutoga Doca, koji je dobio direktivu od mostarskih udbaša Petra Manojlovića, Stipe Grizelja i Rade Vukojevića.

Godinu dana kasnije na Okružnom sudu u Karlsruheu Vlatko Mišić je osuđen na deset godina zatvora zbog pokušaja ubojstva Gojka Bošnjaka.

”Ni nakon toga nisu prestali s prijetnjama. U dva navrata sam zaticao na desetke ćikova u svome podrumu, vjerojatno od potencijalnih napadača koji su čekali moj dolazak. U stan su mi dolazili, jedan je čak bio i moj rođak, igrali se s mojom djecom i smišljali način kako me likvidirati. Nakon toga nikoga više nikoga nisam puštao unutra”, prisjeća se.

Družio se Brunom Bušićem, supružnicima Bušić i Gojkom Šuškom

Boravkom u političkoj emigraciji imao je priliku susresti se i sprijateljiti s brojnim hrvatskim političkim emigrantima. Bruno Bušić, Gojko Šušak i Zvonko i Julienne Bušić samo su neki od političkih istomišljenika s kojima je volio provoditi dane.

Upravo Zvonko i Julienne Bušić u svojoj autobiografskoj pripovijetci ”Ljubavnici i luđaci”, između ostaloga, spominju i Gojka i njegov lokal u Karsruheu.

”Ustaša Gojko Bošnjak” često je bio tema sjednica Općinskog komiteta komunističke partije u ondašnjoj Lištici. U isto se mogao uvjeriti i od nepoznate ”krtice” koja mu je jedne prilike u Njemačku poslala anonimno pismo i objasnila kako se sprema obračun s njim. Srećom, bilo je, kako kaže, i među njima ljudi.

Iz političke emigracije prvi se put vratio 1992. godine kada je najprije na Krk s prijateljima dopremio humanitarnu pomoć, a onda iste godine i u svoj rodni Široki Brijeg.

Vlastitu slobodu i slobodu hrvatske države i naroda proslavio je sa suprugom u krugu rodbine, prijatelja i ostalih političkih emigranata u staroj obiteljskoj kući svoga punca Luke Sliškovića u Mokrom, kamo se i danas vrlo rado vraća.

”Ja sam svojim neprijateljima oprostio i pružio ruku pomirenja, samo oni meni nisu”, poručio je Gojko Bošnjak izrazivši nadu kako će još neke živuće udbaše dočekati sudbina Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, kojima je njemački Vrhovni sud potvrdio kazne doživotnog zatvora zbog ubojstva hrvatskog emigrantskog političara Stjepana Đurekovića.


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •