Sat Rafalovog leta košta 100 tisuća kuna

2 studenoga, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Hrvatska kupovina „tehnološkog čuda“ od Dassultovog Rafala akvizicija je koja više postavlja pitanja, nego što pruža odgovora. Trenutno znamo samo koliko će hrvatski porezni obveznici platiti eskadrilu rabljenih Rafala F3-R. Točno 999 milijuna eura.



“Moćan avion”, “najbolji borbeni avion na svijetu”, “postajemo regionalna vojna velesila”, “Srbiji se tresu gaće”, “Francuzi oduševljeni HRZ-om”, … sve su to neke od izmišljenih agitpropovskih opservacija i parola koje oni iz obrambenih krugova plasiraju u režimske medije, a onda ovi neumjereno hvale nabavku francuskog aviona i objašnjavaju kako je to čudo neviđeno.

Znamo koliko će hrvatski porezni obveznici platiti eskadrilu rabljenih Rafala F3-R. Točno 999 milijuna eura. Ta cifra uključuje obuku pilota i tehničara, isporuka alata, pilotske opreme, osnovnog zrakoplovnog naoružanja, simulator letenja i trogodišnje održavanje od strane Dassaulta.

Ali, to je samo početak priče o troškovima korištenja eskadrile Rafala, a o kojima hrvatski porezni obveznici ne znaju ama baš ništa. Kao što ne znaju ni za koje zadaće se kupuje dvomotorni lovac visokih operativnih troškova, a konstruiran prvenstveno za velike zemlje, velikih geografskih prostranstava i uređenih sustava funkcioniranja zrakoplovstva. Sve to Hrvatska i HRZ , budimo otvoreni, nisu. 

Koja je ukupna cijena životnog ciklusa tog aviona?

Ta je stavka, očito, nešto što nije potrebno, smatraju oni u Ministarstvu obrane, prezentirati građanima koji će samo inicijalno iskeširati milijardu eura za 12 rabljenih aviona, degradirane avionike.  Na zdravorazumsko pitanja jesmo li stvarno toliko bogata država da kupujemo letjelicu čiji sat leta košta najmanje 16 i pol tisuća dolara (100 tisuća kuna) , odgovora nema. Komparacije radi, sat Rafalovog leta skuplji je satnice američkog F-18 i F-16, kao i od švedskog Gripena.

U najskupljoj vojnoj kupovini u hrvatskoj povijesti ne postoji ni valjana komunikacije MORH-a prema medijima, a time i ni respekta prema hrvatskoj javnosti, odnosno poreznim obveznicima. Odraz je to nerada, amaterizma, političke poslušnosti i karijerizma koji godinama caruju u obrambenim strukturama. Što znači profesionalizam i transparentnost pokazala je Danska.

Naime, kada je Danska nabavljala američki F-35, cijena je bila 3,1 milijarda dolara za 27 primjeraka te je javno obznanjeno da će 30-godišnji ciklus korištenja tih aviona koštati ukupno 6 i pol milijardi dolara. Takvih procjena, a kamoli javnih objava, u hrvatskoj akviziciji nema.

Vjerojatno ih neće ni biti, jer se opravdano sumnja da, zapravo, HRZ i MORH nemaju stručnjake koji mogu dati takav izračun. Ne zaboravimo, sustav koji nabavlja Rafale za HRZ godinama počiva uglavnom na improvizacijama, a ne na organiziranosti  i meritornosti.

Pojma nemamo koliki bi bili troškovi dvadesetogodišnjeg ili dužeg razdoblja korištenje Rafala u HRZ-u?

U tu stavku ulaze troškovi osoblja svih kategorija uključenih u operativno korištenje aviona (plaće, naknade, prehrana, odore i pilotska oprema). Tu su i operativni troškovi samog zrakoplova koji se sastoje od pogonskog goriva, maziva, ulja, potrošni i pričuvni dijelovi, zamjena motora i ostale usluge održavanja proizvođača.

U operativne troškove aviona ulazi i stavka kontinuirane obuke pilota koja, među ostalim, podrazumijeva sredstva za obuku, bojevo i školsko streljivo, zdravstvene preglede pilota, troškove Bojne zračnog motrenja i navođenja (ZMIN), troškove korištenje poligona….

Nisu ni troškovi streljiva bezazlena stavka za porezne obveznike. Skladištenje, ispitivanje, remont, transport, nabava nedostajućeg streljiva – sve to ulazi u operativni trošak  Rafala. Prava nepoznanica jesu i troškovi zrakoplovne baze na Plesu koju očekuje adaptacija i preuređenje za prihvat eskadrile Rafala, kao i adaptacija skladišnog prostora i nove radionice.

U troškovni vijek ulazi i kontinuirana obuka hrvatskih pilota u Francuskoj, jer teško da ćemo skoro samostalno ovladati procesom školovanja naših pilota na Rafalu. Sve ovo pobrojano trebalo bi, valjda, hrvatskim poreznim obveznicima biti poznato i prije parafiranja ugovora. Nije jasno zašto uz akviziciju Rafala nije dogovorena kakva gospodarska kompenzacija za osiromašenu hrvatsku privredu, ako već postoje „sjajni politički odnosi“ službenog Zagreba i Pariza? Knedlu tešku milijardu eura tako bi se lakše progutalo.

Uvođenje tog “tehnološkog čuda”, međutim, stavlja u fokus drugu stvar, a to su Hrvatska ratna mornarica i sigurnost Jadranskog mora. U svakoj oružanoj sili upravo je ratna mornarica njezina tehnološki najskuplja i najsofisticiranija grana. Hrvatska svoju pomorsku orijentaciju pokazuje tako što će na nabavu 12 aviona potrošiti milijardu eura, a na 5 brodova za HRM – 50 milijuna eura.

Što će Hrvatskoj, zemlji uskog teritorija i širokog mora, bez strateške dubine kopna, preskupi Rafali? Jadransko more je uvijek bilo, jest i bit će naše najvažnije, zapravo jedino geopolitičko težište. Nikako da se osvijestimo da je tome tako. Mornarica i Obalnu stražu kakvu danas imamo ne doliče našoj pomorskoj tradiciji. Mornarica u tehničkom pogledu nikad nije bila slabija. Da ne upotrijebimo riječ – jadnija.

Tko je odgovoran?

Nevinih nema, ali u svakoj zemlji oni na vlasti uvijek imaju veću odgovornost. Godinama se u javnost plasiraju uvjeravanja da Hrvatska mora imati „modernu i efikasnu ratnu mornaricu”. Od svega toga u zadnjih 20 godina imamo samo rapidno smanjenje mornarice i dokidanje njenih funkcija.

Analitički tim Maxportala/ Foto: ss


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

TAG