Ravnatelj Županijskih cesta Virovitičko-podravske županije Bruno Perkec nepravomoćno je oslobođen krivnje da je 8. rujna 2017. na Županijskoj cesti br. 4007 udario i usmrtio biciklista kojeg je pretjecao.
Emisija Provjereno Nove TV emitirala je prilog o ravnatelju Županijskih cesta Bruni Berkecu, kojem je nakon dvije godine suđenja donesena nepravomoćna presuda prema kojoj ravnatelj nije kriv.
Preminuli Damir Jurišić početkom rujna 2017. sjeo je na bicikl i krenuo na piće u lokalni kafić. Vani se već bilo smračilo, a nekoliko stotina metara od njegove kuće na njega je s leđa naletio automobil. Podigao ga je na poklopac motora i na vjetrobransko staklo, a potom ga odbacio u jarak.
S mjesta nesreće vozač je otišao. Nesreću nije prijavio niti je zvao pomoć.
Damir je mrtav ležao u jarku, a supruga ga je bjesomučno tražila. ”Cijelu noć nisam spavala. Mislila sam gdje je, čak sam se provozala i po selu da vidim hoću li ga negdje vidjeti. Ujutro kad je svanulo ponovno sam sjela u auto i ponovno sam ga išla tražiti”, priča pokojnikova supruga Adriana Jurišić.
”Bolje da ga nisam vidjela takvog”
Cijela obitelj, kumovi, prijatelji – svi su se uključili u potragu. Pronašao ga je Damirov vjenčani kum. ”Došao je tu kod mene, on i njegova žena. Oni su mi rekli da Damira više nema”, prisjeća se Adriana. Zadobio je nagnječenje i zgnječenje leđne moždine nakon puknuća drugog kralješka od kojeg je preminuo te brojne druge unutarnje i vanjske ozljede. ”Čovjek koji ga je našao je rekao je da je bolje da ne idem, da je bolje da to ne gledam, da ga pamtim onako od prije. I bolje je da ga nisam vidjela takvog”, govori Adriana.
Damirov brat Igor prvi je bio na mjestu nesreće nakon što je pronađen. Policija je radila očevid, a pronašla je dijelove plastike i bicikla te otkinuti retrovizor. ”Tu su bili neki brojevi od auta i oni su po tim brojevima našli čiji je auto i tko je vozio”, priča Igor Jurišić.
Utvrdilo se da je vozio Bruno Perkec, kaže Damirova supruga.
Perkec je ravnatelj Županijskih cesta Virovitičko-podravske županije. Tijelo je pronađeno u 10 sati, a policija je započela očevid u 11 sati. U zapisniku očevida državnog odvjetništva stoji da se, dok je trajao očevid, dotični sam javio u postaju prometne policije u Virovitici kako bi prijavio da je sinoć udario divljač na cesti.
DORH je podignuo optužnicu, a sudilo mu se dvije godine. U te dvije godine obitelj Jurišić nije mogla vjerovati svojim očima i ušima na sve izrečeno, prešućeno, neizvršeno. Same izjave svjedoka, pa i optuženog, zapisnici, a i dokazi upućivali su na više kaznenih djela. ”Da je upravljao službenim automobilom pod utjecajem alkohola, samo što to nigdje ne stoji. Apsolutno ništa nije poduzeo. Niti je zvao hitnu pomoć niti je zvao policiju. Pokupio se s mjesta događaja, sjeo u auto i otišao, kao da je trknuo psa”, kaže Adriana Jurišić.
Optužnica je, bez obzira na to, imala samo jednu točku – za izazivanje prometne nesreće kojom je prouzročena smrt. To je ono što Jurišićima ne ide u glavu, kako je to moguće s obzirom na tijek događaja. ”On se izjasnio da nije kriv i stalno je tvrdio da je udario u srnu ili neku divljač”, govori Adriana.
Taj dan proveo je na domjenku. Predvečer je, i sam priznaje u iskazu, a i svjedoci potvrđuju, otišao u kafić i popio još dva piva prije no što je sjeo za volan. S obzirom na to da je tijelo pronađeno tek sljedeći dan, proteklo je dosta vremena.
”Molio je Boga da se to što dulje ne otkrije da bi imao 0 promila alkohola, a alkohol mu je mjeren tek popodne u 3 ili 4 sata sljedećeg dana”, kaže supruga pokojnog Damira. DORH je jednostavno prešao preko toga, jednako kao što je prešao preko vlastitog zapisnika s očevida u kojem stoji kako je vozač pobjegao s mjesta nesreće.
Mislio je da je udario divljač
”Tako je rekao svjedok, da je on izašao van poslije tog udarca. Pitao ga je što radi. ‘Pa ništa’, kaže, ‘nešto smo lupili.’ A prije toga su svijetlili mobitelom, ženska i taj muškarac”, priča Igor Jurišić.
Bruno Perkec u svom je iskazu tvrdio kako je mislio da je pogodio divljač. No sve i da je to tako, dužan je obavijestiti policiju i lovačko društvo, a to nije učinio. I Bruno Perkec i njegova zaposlenica suvozačica tvrdili su da nisu vidjeli što su udarili. Ona je, prema iskazu, baš u tom trenutku gledala u torbicu. A lupili su u čovjeka od 80 kilograma i bicikl. ”Udariš čovjeka i on ti padne na šajbu, i ti ne vidiš što je tebi palo na šoferšajbu? To ne vjerujem”, kaže Adriana Jurišić.
“Ma vidio ga je. Kako ga nije vidio? Ma mačku kad zgazi čovjek, pa završi u jarku i vidi. To nije dubok kanal, to se vidi. To se vidi iz aviona”, kaže i otac preminulog Tomo Jurišić. Automobil je vratio na dvorišni parking firme pod nadstrešnicu. Na fotografijama očevida vide se oštećenja na svjetlima, duž bočnog branika i na vjetrobranskom staklu.
Činjenica je da je otišao je s mjesta nesreće i nikoga nije obavijestio, stoga su Jurišići inzistirali da se u optužnicu uvrsti kazneno djelo nepružanja pomoći. DORH je to odbio uz obrazloženje da je nastupila trenutna smrt, pa nije imao što pomoći. No to ne umanjuje odgovornost vozača, ali očito to DORH ne vidi tako.
”Otkud je on znao da mu nije bilo pomoći? Nije imao interes da nekog obavještava dok policija idućeg dana nije saznala tko je i što je”, kaže Tomo Jurišić.
Iako je i biciklist imao alkohola u organizmu, vozio je uz sam rub ceste. Prometni vještak nedvojbeno je utvrdio da biciklist nije imao šanse izbjeći automobil, da je Bruno Perkec mogao i morao izbjeći sudar. Utvrdio je i da ga je, da je vozio u režimu dugih svjetala, mogao uočiti na udaljenosti od 100 metara, a s kratkim svjetlima na 50 metara. Zato su Jurišići očekivali pravednu presudu sutkinje. Međutim, do toga nije došlo.
”Svi su normalno pozvani na čitanje presude na kojoj sam se pojavila samo ja. Nije došao ni optuženi, ni Državno odvjetništvo, ni nitko od njih. Meni je sutkinja koja je vodila taj predmet, Jasna Delić Janković, rekla da mora krenuti malo unatrag od druge strane. Još mi je u tom svom govoru rekla da možemo najviše zahvaliti toj državnoj odvjetnici što je došlo do takve presude, a presuda je glasila da se oslobađa od optužbe”, govori Adriana Jurišić.
Obitelj je ogorčena
Presuda je to koju ne mogu razumjeti. Još nisu dobili obrazloženje zašto je oslobađajuća. Ojađeni su i ogorčeni. Prvo mu je, govore, DORH skinuo svu moguću odgovornost s leđa, a potom i ono što je bilo i više nego evidentno – da je mogao i morao izbjeći biciklista – sud je potpuno izbrisao, kao da se ništa nije dogodilo.
”Očekujemo od državnog odvjetništva da poduzmu mjere u sankcioniranju ovakvih djela i ovoga konkretnog pisanja žalbe”, poručuje odvjetnik obitelji Šime Savić.
Nazvali smo Brunu Perkeca. Rekao je da ne bi komentirao i da je u gužvi pa će nazvati kasnije. Niti minutu kasnije izašao je iz Uprave za Županijske ceste i otišao. Nazvao je povratno i ponovio kako ne bi komentirao.
Adriana je 20 godina provela je uz čovjeka kojeg voli, dobili su dvoje djece, izgradili dom u kojem tate više nema. Mlađa kći ide u medicinsku školu, starija studira pravo. ”Kad sam starijoj poslala presudu, izjavila je da ju je sramota što studira pravo”, kaže Adriana.
Gleda slike onih sretnih dana, a svaki dan dva puta odlazi na grob. Pokušava biti jaka za kćeri, pokušava ne misliti na to svaki dan, ali ne može. Ne može vjerovati da ljudski život u ovoj državi, izgleda, ništa ne vrijedi, da ne postoji odgovornost ni za što, ne postoje sankcije, da je zakon mrtvo slovo na papiru.
Nije ostao bez vozačke dozvole ni bez fotelje, govore nam. Koja je poruka ovakve presude, pitaju se? Imaju li institucije uopće smisla?
M.M. /Foto:dnevnik.hr
