Dana 12. listopada 2026. godine sutkinja Županijskog suda u Zagrebu Dijana Rizvić donijela je rješenje o obustavi kaznenog postupka protiv Krešimira Gilje, optuženom za ubojstvo Mirka Rimca iz 1999. zbog nastupanja zastare kaznenog progona 9. listopada 2026. godine.
Time je okončan postupak koji traje nevjerojatnih dvadeset i sedam godina, postupak koji je obilježio tri desetljeća života optuženika, ali i tri desetljeća rada pravosudnog sustava koji nikada nije uspio donijeti pravomoćnu presudu.
Riječ je o suđenju za ubjstvo Mirka Rimca (33), Hrvata iz Kanade, koji je u Zagreb doputovao zbog utakmice Hrvatske protiv SR Jugoslavije. Noć prije utakmice proveo je u Star’s Caffeu, gdje je, prema iskazima svjedoka, izbila svađa nakon banalnog incidenta oko prolivenog piva. Naguravanje se pretvorilo u fizički sukob, a sukob u pucnjavu. Rimac je pogođen i preminuo na pločniku Savske ceste. U pucnjaci su ranjeni Berigoj Vukojević i Iva Jurić.
Tužiteljstvu je ostavljen rok od tri dana za podnošenje žalbe, a državna odvjetnica Karolina Dragičević iskoristila je tu mogućnost i podnijela žalbu protiv rješenja o obustavi postupka.
Pravo na žalbu nitko ne osporava, ali pravo na žalbu ne znači oslobođenje od odgovornosti za njezinu zakonitost, osnovanost i posljedice. Posebno zabrinjava činjenica da je sud tijekom postupka u više navrata izričito navodio kako zastara nastupa upravo 9. listopada 2026. godine.
Još je 16. prosinca 2024. godine u službenom dopisu predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, broj 9 Su‑1338/2024‑5, upućenom Josipi Gilji, preneseno pisano očitovanje raspravnog suca Vjerana Blažekovića.
U tom očitovanju izričito je navedeno: „Zastara za kazneno djelo iz članka 90. KZ/97 nastupa 9. listopada 2026., dok je za kazneno djelo iz članka 263. stavak 1. i 3. u svezi s člankom 271. stavak 1. KZ/97 nastupila 9. listopada 2021.” Time je u službenoj korespondenciji Županijskog suda već gotovo dvije godine prije listopada 2026. bio naveden datum isteka roka zastare, uz pozivanje na članak 81. stavak 3. KZ/11, koji produljuje zastarni rok za dvije godine ako je prije njegova isteka donesena prvostupanjska presuda.
Posebno je značajno da je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u svojem pisanom rješenju od 5. svibnja 2026. godine potvrdio isti datum. U rješenju poslovni broj II Kž‑236/2026‑5, donesenom povodom žalbe Krešimira Gilje protiv rješenja Županijskog suda o prisilnom zadržavanju radi vještačenja, Visoki kazneni sud odbio je žalbu kao neosnovanu, ali je u obrazloženju izričito razmotrio prigovor zastare.
U točki 7.1. obrazloženja navodi se kako je prvostupanjski sud pravilno primijenio članak 81. stavak 3. KZ/11 te zaključuje da zastara „nije nastupila 9. listopada 2024., kako to neosnovano tvrdi žalitelj, već ista nastupa 9. listopada 2026.”
Dakle, datum 9. listopada 2026. pojavljuje se u dva službena sudska dokumenta: dopisu Županijskog suda iz prosinca 2024. i obrazloženju rješenja Visokog kaznenog suda iz svibnja 2026. godine. To dodatno pojačava pitanje na kojim se konkretnim osnovama nakon 9. listopada 2026. osporava obustava kaznenog progona.
Ne radi se samo o datumu koji su tijekom postupka navodili suci Županijskog suda, uključujući suca Blažekovića i sutkinju Rizvić, nego i o datumu koji je u obrazloženju svojeg rješenja naveo Visoki kazneni sud Republike Hrvatske. Upravo taj sud sada treba odlučivati o žalbi državne odvjetnice Karoline Dragičević protiv rješenja o obustavi postupka zbog zastare.
Postavlja se logično i opravdano pitanje: koja je stvarna svrha žalbe kojom se osporava nastupanje zastare ako je sud nadležan za odlučivanje o toj žalbi prethodno jasno potvrdio datum njezina nastupanja? Ako se žalbom ne iznose nove, pravno relevantne okolnosti ili zakonski utemeljeni razlozi koji bi doveli u pitanje nastupanje zastare, tada se opravdano postavlja pitanje služi li takva žalba zaštiti zakonitosti ili samo daljnjem produljenju postupka koji traje punih dvadeset i sedam godina.
Pravo na žalbu postoji, ali ono ne bi smjelo postati sredstvo za beskonačno održavanje postupka koji je, prema rješenju prvostupanjskog suda, već morao biti obustavljen zbog zastare. Stoga se postavlja pitanje: na kojim zakonskim osnovama državno odvjetništvo sada osporava zastaru koju je sud prethodno jasno vremenski odredio? Ako žalbeni navodi nemaju valjano zakonsko uporište, opravdano se postavlja pitanje predstavlja li takvo postupanje nepotrebno produljenje postupka i stvaranje dodatnih troškova.
Svaki novi dan pravne neizvjesnosti za Krešimira Gilju znači nastavak posljedica postupka koji traje gotovo tri desetljeća. Tko će platiti cijenu takvog postupanja? Tko će odgovarati za troškove koje snosi optuženik, ali i porezni obveznici Republike Hrvatske? Nije prihvatljivo da se profesionalna odgovornost unaprijed isključuje samo zato što se odluke donose u ime državnih institucija.
Zato javno pozivamo nadležna pravosudna i državnoodvjetnička tijela da ispitaju sljedeće:
- Na kojim je konkretnim zakonskim osnovama državna odvjetnica Karolina Dragičević podnijela žalbu protiv rješenja o obustavi postupka zbog zastare?
- Jesu li njezini žalbeni navodi u skladu sa zakonom i prethodnim utvrđenjima suda o datumu nastupanja zastare?
- Nastaju li zbog takvog postupanja nepotrebni dodatni troškovi na teret državnog proračuna?
- Postoji li osnova za ispitivanje profesionalne, stegovne ili druge zakonom predviđene odgovornosti?
Krešimir Gilja tijekom svih dvadeset i sedam godina osporavao je optužbe i tvrdio da izvedeni dokazi ne potvrđuju njegovu krivnju. Postupak nije završen pravomoćnom osuđujućom presudom, nego je doneseno rješenje o obustavi postupka zbog zastare, čija se pravomoćnost sada odgađa žalbenim postupkom.
Dvadeset i sedam godina dovoljno je dugo da se postavi pitanje ne samo odgovornosti optuženika nego i odgovornosti sustava koji je toliko dugo vodio postupak bez konačnog pravomoćnog raspleta.
Pravo na žalbu mora se poštovati. Ali jednako tako mora postojati pravo građana da zahtijevaju odgovornost, transparentnost i objašnjenje troškova koje snose. Pravda koja se čeka dvadeset i sedam godina ne smije postati postupak u kojem nitko ne odgovara za posljedice.
M. Marković/Foto: arhivska fotografija
