U nedjelju ujutro u 69. godini umro je Orlando Rivetti, riječki novinarski bard, jedan od rijetkih preostalih klasika našeg sportskog novinarstva, a za nas iz branše koji smo s njim stigli povremeno drugovati i neizmjerno drag čovjek, sportski erudit i kolega za poželjeti.
Slučaj je htio da vijest o Orlandovoj smrti saznam nekih petnaestak minuta nakon što sam zaklopio Sportske novosti, zadovoljan što u njima mogu pročitati tako prepoznatljiv rivettijevski komentar, piše
U osvrtu na utakmicu Rijeke i Varaždina piše o “plišanim kopačkama” Daniela Štefulja iz kojih lopte bivaju izbačene kao “čokoladni bomboni” za novu riječku devetku Sandra Kulenovića. Sve skupa zamirisalo mu je na “početak jedne divne i efikasne suradnje”, ali život je imao drukčije planove i umjesto da označi početak objavio je kraj utakmice.
Rivettijev odlazak nama u Jutarnjem listu dođe kao službeni kraj jedne epohe u kojoj su za šlagere zadužena bila “tri tenora” sportskog novinarstva. Prije dvadesetak godina tadašnji glavni urednik Tomislav Wruss slagao je komentatorski tim sportske redakcije kao što ambiciozan sportski direktor nogometnog kluba u prijelaznom roku slaže svoj “dream team”.
Prvo je za Jutarnji zavrbovao Nikicu Vukašina, iskusnog vjesnikovca, splitskog dopisnika, čovjeka koji je znao sve Hajdukove tajne.
Za njim je iz Sportskih novosti došao Tomislav Židak, tada već kultni autor čije će osbujne “Priče iz maksimirske šume” ubrzo prerasti u trademark rubriku novine, a Orlando Rivetti je kao prepoznatljivo lice Novog lista zaokružio momčad sportskim pričama i razglednicama iz malo izmaknute, kvarnerske perspektive. Tri tenora napustila su nas za tri i pol godine, od proljeća 2017. do jeseni 2020.
Iza sebe su ostavili veliku publiku, brojne štovatelje, ali i prazninu koju nema tko popuniti jer se sportsko novinarstvo promijenilo.
Godine 2012. proslavljeni Rivetti dobio je nagradu za životno djelo Hrvatskog zbora sportskih novinara
Sa Židakom u tandemu Orlando Rivetti, kojem smo zbog baroknog brka od milja tepali “morž”, bio je posljednji romantičar sportskog novinarstva, jedan od one sorte koji su se s herojima svojih tekstova intimizirali. Strastveno ih veličali, ponekad do neba glorificirali njihove pobjede, trofeje i golove, ali ne bježeći kasnije niti od konfrontacija, sukoba i svađa koje bi završavale onim famoznim ‘silenzio stampa’ sankcijama i neizbježnim pomirbama.
Strastven odnos prema poslu značio je i strastven odnos prema životu, pa su dva istomišljenika držali do svojih malih rituala i nakon što je Rivetti dignuo sidro iz Jutarnjeg i vratio se u Novi list. Dva, tri puta godišnje zasjeli bi u Voloskom pa cijeli dan uz buteljke pretresali zajedničke uspomene, a još više nogometne aktualnosti, pobjede i savezništva, neprijateljstva i intrige, uvijek važući – što bi iz ponuđene palete mogla biti “prava roba” za novine?
Orlando Rivetti je još 1996. godine nagrađen godišnjom nagradom Hrvatskog zbora sportskih novinara za pisano novinarstvo, isto društvo ga je deset godina poslije ovjenčalo Nagradom za životno djelo, ali kao novinar s talentom šoumena i osvjedočeni lokalpatriot Rivetti je vrhunac popularnosti dosegnuo usponom NK Rijeke prema vrhu hrvatskog nogometa.
Kada je Kekova momčad osvojila naslov državnog prvaka, Orlando je jubilarnu 400. emisiju svojeg talk-showa na Kanalu RI iskoristio da pred kamerama ispuni 20 godina staro obećanje, ono naime da će obrijati brkove kada njegov klub bude prvak. Priča kaže da su sinovi Igor i Alen, obojica u zrelim godinama, te večeri prvi put u životu vidjeli oca bez brkova.
Uslijed borbe s dijabetesom Rivetti je posljednjih godina spustio nogu s gasa, odbacio cigarete i izbjegavao alkohol, ali novinarstvo mu se tako zavuklo pod kožu da od njega nije niti pokušavao pobjeći.
Radoholičar, posljednjih godina pratio je Rijeku na stranicama SN-a i svojim “plišanim” novinarskim potezom častio navijače “čokoladnim bombonima”, objavile su Sporstke novosti
AUTOR: RI/Foto:SN
