Vidović Krišto secirala favorite za Zagreb: Sva četvorica kandidati su “duboke države”

“IZBORI U ZAGREBU – ŠTO NAM SPREMA DUBOKA DRŽAVA

Zamislite da dođete u restoran i na meniju se nude različita jela: vrhunska lička janjetina ispod peke, argentinski steak, jadranske škampe na buzaru ili losos sa žara. Međutim, koje god jelo naručite, dobijete isto: grah iz konzerve. I tada shvatite da ste prevareni. Upravo taj scenarij je predviđen za nadolazeće izbore u Zagrebu. Naime, duboka država ima Četiri kandidata (Bandića, Klisovića, Filipovića i Tomaševića). Evo analize.

Grad Zagreb, osim što je glavni grad, ima i svoju posebnu ulogu u financijsko-gospodarskom smislu. Koliko je ta koncentracija oportuna za sam Zagreb i za Hrvatsku, o tome bi se dalo naširoko i nadugo diskutirati, o tome ćemo drugom prigodom.

Činjenica je pak da je Zagreb svojom veličinom i financijskom koncentracijom za hrvatske okvire dominantan. Isto tako nedvojbena je činjenica da već 75 godina Zagrebom u kontinuitetu vladaju gradonačelnici koje se može smatrati izdancima komunizma, UDBE i sličnih organizacija, što će reći kontrolirani funkcioneri (iznimka je Boris Buzančić, ali on je imao reprezentativnu ulogu).

Isto tako je nedvojbeno da je razvoj Zagreba u zadnjih dvadeset godina, a uspoređujući to s gradovima kao što su Bratislava, Bukurešt, Sofija, Budimpešta ili, pak, Ljubljana, stao u razvoju te je zapušten i zamazan. Istovremeno su komunalne usluge građanima abnormalno skupe, jasno je iz kojih razloga: lopovluk i nered!

Razina ulaganja koju je Bandićeva administracija  realizirala mogla bi se ilustrirati kao da otac za obitelj ode u tjednu nabavku životnih potrepština, uzme tisuću i pol kuna, vrati se doma mrtav pijan, donese jednu štrucu kruha i kaže: ‘Vidite kako sam vas nahranio.’

Jer, činjenica je da se u Zagrebu zadnjih dvadeset godina ništa kapitalno nije napravilo. U zadnjih dvadeset godina kroz zagrebačke tvrtke i proračun Grada Zagreba prošlo je više od tristo milijardi kuna. Zagreb nema metro, ima velesajam koji je napravljen 1967., te ne odgovara ni seoskom sajmu, prometno se ništa strukturno nije napravilo, osim produžetka Branimirove što je trajalo dvadesetak godina, a fasade i stanje javnih cesta razina su Bukurešta poslije Chausheskua 1989. godine.

Jakuševac, koji je davno morao biti zatvoren, je ekološka bomba za cijeli Zagreb, spalionica nije sagrađena.

Međutim, Zagreb je kasica-prasica za sve vladajuće političke opcije i moćnike. Jer, Bandić u svome lopovluku ne bi opstao ni tjedan dana da nije taj svoj kriminal dijelio sa svim relevantnim političkim čimbenicima – od Račana, do Sanadera, pa sve do Plenkovića. Kako je Bandić ,politički gledajući , u međuvremenu pitanje političke higijene, te je i najnezainteresiranijim građanima dozlogrdio, korumpirana duboka država je napravila nekoliko planova (worst-case-scenario).

Priča o Vanđeliću je bila idealna priča, jer se Damir Vanđelić u svome djelovanju dokazao kao dobar izvršitelj duboke države – od prljavih poslova u TDR-u, do kriminalne privatizacije Croatia osiguranja za račun Adrisa. Vanđelić je, pak, shvatio da bi se to moglo propitkivati i povukao se u nadi da će past u zaborav i uživati u mirnom životu svoga bogatstva, kojeg su mu omogućili vladari duboke države.

Daljnja opcija duboke države je Joško Klisović, kandidat SDP-a. Joško Klisović, formatiran u obitelji visokog komunističkog funkcionera Josipa Klisovića, naravno nije služio domovini, iako je po godinama to trebao, ali je privilegirano bio zaposlen u ministarstvu vanjskih poslova u generaciji Milanovića, Plenkovića, Grabar-Kitarović, Jandrokovića. Ali posebno bitno, prošao je i školovanje kod državnog tajkuna Emila Tedeschija – bio je četiri godine njegova desna ruka. A kao što znamo, Tedeschi je važan kotačić korumpiranog hrvatskog sustava.

Tedeschijev tata, Svetozar, je skupa s UDBOM osnovao tvrtku, u kojoj je mladi Emil pekao zanat i iz tadašnjih jugo-tvrtki izvlačio novce za sebe i UDBU na inozemne račune (konkretne podatke iznosi slovenski publicist prof. dr. Rade Pezdir).

U hrvatskoj državi, pak, Tedeschi nastavlja svoje operacije državnog tajkuna sumnjivih poslovanja, možebitnih utaja poreza koje nitko ne istražuje, bliskosti s vladama Milanovića i Plenkovića – ukratko rečeno, sve ono što bi se u normalno demokratski funkcionirajućim društvima smatralo povlaštenim, nepotističkim, anti-tržišnim ponašanjem.

Znači, Klisović je isto tako pouzdani kadar na kojeg se duboka država može osloniti.

HDZ, pak, ima mladog kandidata, Davora Filipovića, koji naočigled djeluje neovisnim, ali za svoje godine je izrazito provjeren kadar. Njegov mentor je bivši dekan ekonomskog fakulteta Darko Tipurić, kojeg kolokvijalno nazivaju „šefom katedre za korupciju“. Tipurić je, naime, kao dekan ekonomskog fakulteta usavršio tzv. intelektualnu korupciju: ekonomski fakultet  je navodno pisao elaborate koji nemaju veze s nikakvom znanošću, a naglasak je bio na – dobro plaćeno.

Filipović postaje asistent kod Tipurića, obojica su rodom iz istog grada, i naravno da to sve nije slučajno. Filipović je četiri godine u skupštini Grada Zagreba i stegovno i bespogovorno držao ljestve Milanu Bandiću i korupciji u Zagrebu, što je primijetio i njegov šef Plenković, pa mu je za nagradu dodijelio poziciju predsjednika Nadzornog odbora Hrvatskih šuma. Destruktivno, korupcionaško i nepotističko stanje u Hrvatskim šumama je opće poznato.

Je li Filipović po tom pitanju išta napravio da se poslovanje Hrvatskih šuma poboljša? Naravno da nije! Zaključno, Filipović zna biti poslušan, nema ideale, služi svakome ako je to njegov osobni interes – idealan kandidat duboke države.

Ali ako bi sve krenulo po zlu, duboka država ima i džokera iz rukava. A to je Tomislav Tomašević.

Kao i Milan Bandić, nikada ništa konkretni nije radio, osim tzv. društvenog aktivizma. Ali to nas ne smije zbuniti. Taj i takav društveni aktivizam je visoko plaćena disciplina, puno atraktivnija nego top-management u bilo kojoj tvrtki. Samo od jedne međunarodne zaklade je uprihodio osam milijuna kuna za platformu ‘Možemo’. Naravno da vam nitko ne daje novce a da zauzvrat nešto niste dužni učiniti. Postavlja se pitanje kome služi Tomašević? Isto tako Tomašević nikada nije demantirao da ga je financirao i Tedeschi! Tomaševićeva skupina se naziva ljevičarima, a financira ih krupni kapital! ‘Jako uvjerljivo’!!

S time je Tomašević idealan kandidat, plaćen je od sustava, pliva u novcu i pokorno sluša onoga tko ga plaća. Njegovo promoviranje od strane main-stream-medija je iritantno i degutantno. Tu prednjače Jutarnji list, HRT, ali i drugi, što će reći – odličan režimski kandidat.