Na Vis se sutra ponovno dolazi polagati vijence. Govorit će se o hrabrosti, admiralu Tegetthoffu, oklopnjačama, dimu baruta i slavnoj pomorskoj pobjedi. Govorit će se, kao i svake godine, o povijesti.
Ono o čemu se gotovo sigurno neće govoriti jest činjenica da je upravo Viški boj jedan od rijetkih događaja u europskoj povijesti koji je izravno odredio kojoj će državi pripasti čitava jedna pokrajina.
Da je Austrija izgubila kod Visa 20. srpnja 1866., hrvatska Dalmacija bi gotovo sigurno završila pod Italijom. Ujedinjena Italija tada je upravo gradila svoju državu, a istočna obala Jadrana bila je njezin sljedeći logičan cilj. Bez pomorske pobjede kod Visa Beč više ne bi imao čime braniti Dalmaciju. Povijest hrvatske obale izgledala bi potpuno drukčije.
Zato je „Viški boj“ za Dalmaciju ono što je „Oluja“ za modernu Hrvatsku. Ne po načinu ratovanja, nego po političkim posljedicama. Jedna je bitka sačuvala Dalmaciju u hrvatskom (i carskom) okviru, druga je vratila najveći dio međunarodno priznate Hrvatske pod njezin ustavni poredak. U oba slučaja pobjeda je odlučila granice.
Paradoks je da Hrvati danas „Oluju“ razumiju kao temelj države, dok „Viški boj“ često svode na fusnotu u udžbeniku. Kao da je riječ o egzotičnom dvoboju drvenih i željeznih brodova, a ne o događaju bez kojega bi Split, Šibenik, Zadar ili Vis danas imali sasvim drukčiju zastavu.
Još je veći paradoks što će na Vis sutra doći predsjednik Republike Zoran Milanović. To je dobro. Predsjednik države treba biti ondje gdje se obilježavaju ključni događaji nacionalne povijesti. Ali politika ima nezgodnu naviku da pamti vlastite izjave.
Prošle godine isti je predsjednik zabranjivao vježbe Hrvatske ratne mornarice kako se, navodno, ne bi nepotrebno uznemiravali susjedi u Crnoj Gori. Teško je pronaći drugu europsku državu koja vlastite vojne aktivnosti na vlastitom teritoriju usklađuje s mogućim osjećajima susjedne države (dojučerašnjim agresorom!).
Posebno kada je riječ o prostoru na kojem hrvatski vojnik još uvijek ne može slobodno kročiti cijelom Prevlakom, a hrvatski policijski brod i dalje ne plovi samostalno dijelom hrvatskih voda u Boki kotorskoj bez crnogorske pratnje.
Povijest je neumoljiva učiteljica. Kod Visa se nije pobijedilo zato što je netko vodio računa hoće li protivnik biti uznemiren. Pobijedilo se zato što je netko odlučio braniti vlastiti prostor.
Koga će Vlada RH poslati na Vis? Ne znamo. Valjda neće kakvog konzervatora… U zemlji koja s pravom organizira velike proslave vojno-redarstvene operacije „Oluja“ bilo bi logično da se i 160. obljetnica bitke koja je odredila sudbinu Dalmacije obilježi na najvišoj razini.
Ako se na kraju pokaže da državu predstavlja tek činovnik ili kakav kulturni administrator, poruka će biti jasna: lakše nam je slaviti ono što se dogodilo jučer nego razumjeti ono što nas je oblikovalo prije stoljeća i pol.
To nije problem protokola. To je problem političke kulture. „Viški boj“ nije austrijska priča. On nije ni talijanska priča. On je, prije svega, hrvatska priča. Na palubama habsburških brodova bili su tisuće mornara s istočne obale Jadrana – iz Visa, Hvara, Korčule, Dubrovnika, Boke kotorske, Splita i Šibenika. Oni nisu odlučivali o velikoj europskoj strategiji, ali su odlučivali o sudbini mora koje su poznavali bolje od ikoga.
Možda je upravo zato Vis danas važniji nego što se čini. Ne zato da bismo romantizirali Austro-Ugarsku ili slavili admirale, nego da se prisjetimo jednostavne lekcije koju hrvatska politika prečesto zaboravlja: more, granice i suverenitet ne čuvaju se govorima. Čuvaju se prisutnošću, snagom i voljom da se vlastiti hrvatski prostor smatra neupitnim.
Jer da je 20. srpnja 1866. ishod bio drukčiji, pitanje je bi li Dalmacija uopće dočekala 1995. kao hrvatska zemlja koju je trebalo osloboditi i konačno ujediniti s ostatkom države.
Viška bitka: dan kad su Hrvati potopili talijanske oklopnjače
Viška bitka, najveći pomorski okršaj na Jadranu, odigrala se 20. srpnja 1866. u kanalu pred otokom Visom. Bio je to jedan od prvih velikih pomorskih sukoba u kojima su oklopljeni parni brodovi odlučivali ishod na otvorenom moru.
Italija je tada, kao saveznik Pruske, pokušala iskoristiti rat protiv Austrije kako bi preuzela istočnu obalu Jadrana i vratila bivše mletačke posjede izgubljene još 1797. u Campo Formiju.
Austrijskom flotom zapovijedao je admiral Wilhelm von Tegetthoff. Talijane je vodio grof Carlo di Persano. U austrijskoj mornarici služilo je oko 5.000 hrvatskih pomoraca ( od ukupno 7.871 mornara) – praktički cijela snaga koja je držala Jadran.
Talijanska flota isplovila je iz Ancone 16. srpnja. Imali su 28 ratnih brodova, od toga 12 oklopnjača. Danima su izviđali Vis pod lažnim zastavama, a 18. srpnja otvorili vatru na otok. Cilj je bio slomiti obranu i pripremiti desant. Nisu uspjeli. Vis je izdržao.
Kad je postalo jasno da se obrana neće raspasti, Talijani su 20. srpnja prekinuli napad i okrenuli se prema austrijskoj floti koja je dolazila iz smjera Splita. Tegetthoff je išao ravno na jačeg protivnika. Imao je 27 brodova, sedam oklopnjača, i taktiku koju Talijani nisu očekivali.
Austrijanci su formirali klin, izbjegavali topničku paljbu i ušli u blisku borbu. Tegetthoff je naredio udar kljunovima brodova – taktiku iz antičkih vremena. Presudni trenutak bio je kad je austrijski oklopni brod “Erzherzog Ferdinand Max” probio bok talijanske oklopnjače “Re d’Italia”. Brod je potonuo s oko 400 ljudi.
Slika Antona Romaka koja prikazuje admirala Tegethoffa u bici kod Visa 1866.
Ubrzo je eksplodirao i talijanski brod “Palestro”. Persano je izgubio dvije oklopnjače i povukao se. Austrijanci su imali oštećenja, najviše na neoklopljenom brodu “Kaiser”, ali pobjeda je bila čista.
Viška bitka ostala je simbol hrvatske pomorske tradicije. Dan kad su hrvatski mornari, pod austrijskom zastavom, zaustavili talijanski pokušaj osvajanja Jadrana i potopili flotu koja je vjerovala da je nadmoćnija.
M. Marković/Foto: Wiki
