Valerij Jurešić, bivši pročelnik Ureda za kulturu, sport i tehničku kulturu Primorsko-goranske županije, član izvornog tima u vrijeme kandidature Rijeka za Europsku prijestolnicu kulture 2020, piše o EPK u vrijeme epidemije koronavirusa.
U ovom trenutku kad se sudbina svijeta zaljuljala, kad ljudi ne znaju što sa nanovo otkrivenim slobodnim vremenom, kad se iznova razmišlja o proračunskim prioritetima, kad se društvene vrijednosti preslaguju, dok se ispočetka otkriva ljepota društvene solidarnosti i jednakost u bolesti, kad se traže inovativni oblici umjetničke i kulturne aktivnosti, i to ne na razini Rijeke ili Hrvatske, nego na razini Europe, pa i čitavog svijeta, zamislite da je baš Rijeka Europska prijestolnica kulture i da ima sredstva, ljude, organizaciju, pažnju medija i institucija da pokrene razgovore, pokaže primjerom, poveže međunarodne aktere, da usmjeri nacionalne i Europske politike. Zamislite kako bi to bilo super!
Zamislite da se Rijeka proteklih pet godina pripremala za to da bude EPK i da sad ima stotine volontera koji su povezani u funkcionalnu mrežu koja u ovim trenucima krize pokazuje svu snagu građanskog aktivizma. Da su se organizirali nemoćnim građanima donositi namirnice iz dućana, da promiču solidarnost i povjerenje u sugrađane, grade vjeru u zajednicu koja se može nositi s tjeskobnim teškim vremenima i vjeru u kulturu kao vezivno tkivo zajednice koja nadilazi razlike, a krize pretvara u prilike, kulturu koja je motor razvoja koji spaja i nadahnjuje.
Zamislite da je Rijeka zahvaljujući povezanosti sa svojim umjetnicima i kulturnim organizacijama sad u mogućnosti, jer je već stvorila učinkovite male produkcijske jedinice neophodne za provedbu programa Europske prijestolnice kulture, organizirati male umjetničke intervencije u javnim prostorima koje građani mogu pratiti iz svojih kuća i stanova: gledati noćne projekcije na fasadama, slušati koncerte organizirane na terasama ili sa različitih balkona i prozora, gledati male predstave ili recitacije iz parkova, ili prenošene preko lokalnih televizija ili internetskim prijenosom. Zamislite koliko bi nam bilo zabavnije i lakše. Kako bismo se samo osjećali povezani i drugačiji.
Gotovo kao neka luka različitosti.
Zamislite da je Rijeka sad Europska prijestolnica kulture, da je stvorila suradničku platformu za razvoj kulture i umjetnosti u Rijeci i Hrvatskoj, povezala umjetnike i radnike u kulturi u zajedničkom pothvatu provedbe najvećeg kulturnog događanja u povijesti Republike Hrvatske. Ne bi bilo moguće ovako udariti na status umjetnika i kulturnjaka, svesti ih tek na dio minimalca, zanemariti da su kulturnjaci pogođeni više nego ugostitelji i turistički djelatnici. Ne, takva bi se organizirana platforma bila u stanju javno suprotstaviti novom guranju kulturnjaka ustranu, pokazati primjerom koliko je važno u ovako kritičnim trenutcima imati snažnu i živu kulturnu scenu, koja promiče solidarnost, podiže samopouzdanje, popravlja živote usamljenim i tjeskobnim građanima u kućnim pritvorima.
Zamislite da je Rijeka nekoliko godina pripremala svoje kulturne ustanove za program Europske prijestolnice kulture, te da one sada s pojačanim proračunima, educiranim osobljem i mnoštvom pripremljenih programa s lakoćom doprinose nadilaženju ove situacije u kojoj smo se svi zatekli. Digitaliziraju dio svojih programa, razvijaju nove ponude, zabavljaju nas i hrabre, čine nas ponosnima da smo iz Rijeke, grada koji se posve drugačije nosi sa ovom svesvjetskom blokadom društvenog života.
Zamislite da je Rijeka u svojoj prijavnoj knjizi predvidjela stvaranje digitalnih platformi za suradnju i za komunikaciju sa građanima. Štoviše, da građani izravno utječu na program. Da se sad, primjerice preko društvenih mreža možemo natjecati u kreiranju i promociji umjetničkih sadržaja, da sve pršti od kreativnosti koja se pumpala i odgađala da bi eksplodirala tijekom ove 2020.-e i pokazala kreativnu i inovativnu Rijeku Europi i svijetu. Nema veze, stigao je Covid-19, pa umjesto na ulicama i po kvartovima, sad to stavljamo on-line i obraćamo se cijelom svijetu, svim građanima Hrvatske zatvorenima u domove, svim turistima koji ne mogu izaći iz kuća, svima koji su htjeli vidjeti Rijeku, ali i onima koji sad to dobivaju priliku iako nisu to planirali.
Zamislite da je Rijeka 2020 osmislila neki program za lokalne zajednice, možemo ga za igru nazvati „27 susjedstava“, po broju zemalja uz Hrvatsku u Europskoj uniji. Da je to neki program u kojem se kulturni programi za lokalne zajednice stvaraju u suradnji sa lokalnom zajednicom i po njezinu izboru.
Da je za taj program predviđena i napravljena digitalna platforma koja povezuje svaku od tih zajednica sa nekom od zemalja Europske unije i sve njih međusobno, otvorena za sve druge male zajednice. Pa da sad svi uživo možemo kroz tu inovativnu društvenu mrežu pratiti kako razgovaraju zajednice preko cijele Europe, povezuju se i hrabre u ovo krizno vrijeme i pokazuju koliko nam svima kultura znači, kako gradi razumijevanje i suosjećanje, kako nadilazi ove naše osamljenosti i teškoće.
Zamislite kako bi to bilo poticajno da smo Europska prijestolnica kulture, da ovo krizno vrijeme možemo okrenuti u priliku za razvoj kreativnih industrija, da smo dobili europsku pozornicu i da možemo sve te resurse (jer zasigurno bi imali resurse: zaposlene ljude u tvrtki za provedbu tako velikog projekta, sposoban i fleksibilan menadžment sposoban za preslagivanje i preusmjeravanje programa kad se dogode nepredviđene okolnosti, proračun za provedbu manifestacija koje se više ne mogu odraditi, ali se zato njihovi učinci mogu multiplicirati u jeftinijim digitalnim produkcijama koje odjednom imaju veću publiku, jer svi su ostali kod kuće!?), da možemo sve te resurse uposliti da promoviraju sadržaje koje riječke i hrvatske kreativne industrije mogu ponuditi nama i svima koje zanimamo.
Pa da Mrletova vježbanja ili reminiscencije Rade Šerbedžije, digitalne kreacije Gradske knjižnice ili Zajca, da nabrojim tek prve koji su mi pali na pamet, dobiju višu produkcijsku i promocijsku snagu. Da, pa ni Rade ne bi otišao iz Rijeke da smo sad Rijeka 2020, zar ne?
U ovom trenutku kad počinje potpuno preslagivanje proračuna na razini države, županija i gradova, pa i same Europske unije, da smo kojim slučajem Europska prijestolnica kulture postali bismo forum za raspravu o perspektivama kulture u post-korona svijetu. Zamislite, dok Hrvatska predsjeda Europskom unijom, pa Rijeka bi postala mjesto na kojem se lomi nova perspektiva kulturne politike u EU. Možda bi se nova europska kulturna politika zasnovana na vrijednostima iznova otkrivene središnje uloge kulture u snaženju zajednica u njihovoj borbi s krizama nazivala Riječkom inicijativom? Možda bi ušli u anale kao prijelomna točka. Sanjam lako, zar ne?
Ali, da smo kojim slučajem Europska prijestolnica kulture imali bi već mnoštvo međunarodnih veza, pripremljenih kongresa i festivala koji bi ionako došli u Rijeku, velik broj umnih i utjecajnih kulturnjaka iz Europe i svijeta bi ionako dolazio u Rijeku (makar digitalno), da ne spominjem ministre kulture koji moraju doći u Rijeku, ako smo Europska prijestolnica kulture, a istovremeno i predsjedamo Europskom unijom. Pa, zar je to onda baš tako baš bespredmetan san?
Propala nam turistička sezona, rezervacije se otkazuju, ugostitelji otpuštaju, hoteli zjape prazni, vlasnici hostela i apartmana pokušavaju odgoditi kreditne obveze, a da smo, zamislite samo, Europska prijestolnica kulture, zasuli bi svijet i Europu digitalnim kulturnim sadržajima i spremno iskoristili novo pokretanje tokova kulturnog turizma. Primjerice, mogli smo imati neki program kao „Lungomare“ ili „Coastlines“, a u njemu predviđeno stvaranje portala sa kontinuiranom prijenosom petnaest atraktivnih točaka iz Primorsko-goranske županije.
Pa se na tim mjestima moglo organizirati aktivnosti koje taj prijenos čine jedinstvenim programom koji kulturnim i umjetničkim akcijama traži odgovore na pitanja koja danas zuje glavama milijuna građana u pritvorima. Građana koji žude za mirom i ljepotom ovog našeg kraja, koji bi s nama povezali poruku nade i solidarnosti, ljepotu prirode i toplinu otvorenog ljudskog suosjećanja. Koji bi nas posjetili prvom prilikom i nastavili istraživati.
Gledam svaki dan u nevjerici, zbunjen kako je ovo sve stiglo naglo i neočekivano, kako je duboka ova mijena. A sve se mijenja, iako se svi još očajno držimo za svijet koji poznajemo, očekujemo da nas čeka, evo tu, iza ugla, samo da prođe još ovih par tjedana, ustvari čini se da je prvi put u našim životima platno izblijedjelo i da se podaje novim skicama i nacrtima. Pita nas: a što ćemo sad?
Nije samo da svatko od nas gubi tlo pod nogama, natjeran iznova organizirati svoj život i obitelj, razmotriti prioritete, istraživati slobodno vrijeme. Ne, sve je u vrtlogu. I susjedstva se ponovo otkrivaju i traže, u razraslim mizantropijama i altruizmima, porukama u portunima, cipelama pred vratima, suosjećajnim gestama. Poduzetnici mijenjaju planove, odustaju od ucrtanih putanja i istražuju nove. Općinski, gradski, državni proračuni se ruše i preslaguju. Sve te izvjesne stvari po kojima smo čvrsto hodali rasipaju nam se pod nogama. O zagrebačkom potresu povrh svega ovoga ne mogu ni mislit.
Zagledam se u neki film ili poslovnu zadaću, i onda… odjednom se u nevjerici prisjetim kako danas živimo. Ne znam gdje se smijemo, uz nelagodu, prošetati, a da ne naletimo na policajca, ili gdje u kupnju, koji je dućan unutar našeg grada? Gdje su granice? Grada, općine, privatnog i javnog, prihvatljivog ponašanja, razuma, slobode?
Mislim i maštam o tome što bi se moglo napraviti da potaknemo dobre promjene. I pala mi je na pamet ta sretna misao: zamislite samo da je Rijeka sada Europska prijestolnica kulture? Kakva bi to samo prilika bila!
PS: I usput, zamislite da se nije dogodio intervju u kojem direktorica Rijeka 2020 kaže da su njihovi zaposlenici otišli na godišnje odmore i čekaju da se situacija normalizira pa će onda vidjeti.
Foto: N1
