“Hrvatska i Crna Gora svađaju se zbog jedrenjaka Jadran. Čiji je zapravo brod?“ naslov je teksta autora Borisa Vukotića koji je danas, 24. rujna, osvanuo na portalu Indeks.hr.
Očekivalo se da će autor rođen u Crnoj Gori i bivši konzul te države u Hrvatskoj, pružiti odgovor na pitanje iz naslova. Takvi bi barem bili profesionalni uzusi novinarske struke. Međutim, šipak.
Umjesto toga autor kroz svoju truć-muć okruglo pa na ćošu pisaniju razvodnjava priču oko broda koji da nije bilo srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku 1991. godine danas ne bi ni bio u Tivtu, već u Splitu, gdje mu je matična luka. Zanimljivu tezu autor plasira – “radi dobrosusjedskih odnosa Hrvatska mora ostaviti ukradeni brod Crnoj Gori”.
Sjajan prijedlog političko-povijesnog sadomazohizma! Ludo nešto! Valjda bi bilo poštenije da je ex. crnogorski konzul poručio – Crnogorci, vratite ukradeni brod radi dobrosusjedskih odnosa sa Hrvatima. Ali ne, on bi brod ostavio u crnoj Gori ili ga, što predlaže u članku, čak potopio.
Hrvatska je Crnu Goru uvela u NATO
Kao netko tko se, valjda, kuži u međunarodne odnose, Vukotić namjerno ignorira da je Hrvatska ispustila Crnu Goru iz tužbe za genocid, a što se kasnije pokazalo kao pogreška..
Isto tako ignorira činjenicu da Hrvatska nije zatražila od Podgorice ratnu odštetu. Na putu prema proglašenju svoje državne nezavisnosti od Srbije, Crna Gora uživala je jaku podršku Zagreba. Ipak, rezimirajmo malo odnose Hrvatske i Crne Gore.
Podgorica se potpuno „lišo“ izvukla iz agresije na Dubrovnik, Cavtat i Konavle. Prava, realna odšteta za ubijene Hrvate i popaljene kuće po hrvatskom jugu nikada nije plaćena. Crnoj Gori hrvatski političari nikada nisu ispostavili račun za golemu flotu JRM koju su 1991. povukli iz hrvatskih luka u Boku Kotorsku te je kasnije lešinarski rasprodali po svijetu za stotine i stotine milijuna eura dijeleći te vreće sa lovom sa privatnim firmama iz Beograda.
Da nije bilo svesrdne podrške Hrvatske, nikada Crna Gora ne bi ušla u NATO savez. Bili smo im i država-sponzor na tom putu. Kada se razdruživala sa Srbijom, opet je Crnoj Gori pomogla Hrvatska.
Novac za Crnu Goru
Nepoznato je kako je euro kao valuta fizički ušao u crnogorski platni promet. Cijela operacija, naime, odvijala se 2002. godine preko aerodroma u Ćilipima, kada je golemi zrakoplov Airbus „Deutsche Banka“ sletio s nekoliko stotina milijuna eura u svom teretnom prostoru.
Goleme svote eura na teretnim paletama ukrcane su u male kamiončiće. Vozila nisu imala vidljive oznake, neki su imali oznake „Hrvatske pošte“. Za volanima su bili hrvatski vozači, a osiguranje, također u civilu, pružali su hrvatski policajci. Osim silnog novca u kamionima bili su i sanduci pješačkog naoružanja kako dodatna pomoć Hrvatske za slučaj da zatreba Crnogorcima u najavljenom raskidanju državne zajednice sa Srbima.
Kamionska karavana sa Ćilipa sretno je u potpunoj diskreciji stigla do Podgorice, a euri u crnogorski platni krvotok. Dakle, još u vrijeme dok je još bila u čvrstoj državnoj zajednici sa Srbijom, Hrvatska nije ignorirala vapaj za pomoć i pružila je ruku Crnoj Gori da se izvuče iz „srbijanskog gliba“. Čak smo im na Hrvatskom vojnom učilištu školovali časnike koji su 1991. godine bili dio postrojba JNA koje su aktivno sudjelovale u napadima na Konavle i Dubrovnik. Teška groteska…
Povijesne činjenice
Povijesna je činjenica da se najveći broj ratnih brodova JRM-a (89 posto) stalno bazirao u hrvatskim lukama: Puli, Šibeniku, Splitu (Ratna luka Lora) i Pločama, a u Crnoj Gori bazirali su se samo brodovi iz sastava 9. Vojnopomorskog sektora: patrolni čamci, minopolagači i neki pomoćni brodovi (11 posto). Nikada niti jedno vojnopomorsko učilište ili škola nisu bili bazirani na teritoriju Crne Gore, pa tako nije ni školski brod „Jadran“, niti je imao potrebu bazirati se u nekoj od crnogorskih luka.
Bilo bi profesionalno da se u svome članku novinar Indexa (završio Pravni fakultet u Podgorici) zapitao kako je Crna Gora uopće došla u posjed „Jadrana“. To je fundament cijele priče. Crna Gora nije vlasnik, nego posjednik broda. Posjed je stekla, što novinar Indexa možda ne zna, nasilnim, ratnim putem.
Kolega Vukotić bi kao pravnik i navodni stručnjak za međunarodne odnose trebao promotriti slučaj povratka borbenog aviona MiG-21 Rudolfa Perešina.
Slučaj MiG-a Rudija Perešina
Austrijanci, ta europska pravna civilizacija od davnina, nakon gotovo 30 godina avion su vratili Hrvatskoj, jer su hrvatski pravni i vojni experti prezentirali dokaze da je avion bio baziran, ponavljamo-baziran, u Hrvatskoj (aerodrom Željava).
Identična je stvar i sa „Jadranom“ koji je bio baziran u Splitu. Gdje je pomorsko školsko učilište, tu je i školski brod. Od 1933. do 1990. godine bio vezan isključivo uz pomorska učilišta na hrvatskoj obali: Dubrovnik, Šibenik, Pula, Divulje i Split.
Osim remonta nikakve druge povijesne, kulturne ili školske veze „Jadran“ sa Tivtom i Crnom Gorom nije imao. U ondašnjoj SFRJ, “Jadran” je već 1990-te godine imao gotovo 60-godišnju tradiciju povezanosti sa hrvatskom obalom i gradovima.
Privremenim režimom razgraničenja na moru sa Crnom Gorom odrekli smo se i djela suvereniteta na južnom Jadranu. Također radi dobrih odnosa sa susjedima.
Samo od sebe nameće se pitanje – čega će se i hoće li uopće, radi dobrih odnosa sa Hrvatskom, koje autora zaziva, odreći Crnogorci? Ne moraju se ničeg odreći. Neka samo vrate ono što nije njihovo. Nije teško.
M. Marković/Foto: public domene
