Željko Glasnović: 10. travnja 1992. ponovno sam se rodio

10 travnja, 2022 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

10. travnja 1992. ponovno sam se rodio. Tog dana pogodila su me dva metka. Jedan od njih promašio mi je srce za samo par centimetara. Osjetio sam krv u ustima i nakon nekoliko trenutaka svoje tijelo sam u doslovnom smislu mogao iz zraka vidjeti kako leži na šumskoj livadi na Kupreškoj visoravni. Tada sam shvatio da postoji nešto nakon smrti.



Nakon nekog vremena izvukli su me s još trojicom ranjenih i polegli me u traktor s prikolicom. U tom trenutku neprijatelj je počeo rafalno pucati po nama, meci su se zabijali kao čavli u lim prikolice gdje smo ležali. Da smo podigli glave samo 5cm danas ne bi bili živi. Bog nas je sačuvao.

Krenuli smo prema Šuijci, odjednom je počela jaka vijavica, snijega je bilo do koljena, ispred sebe dva metra nismo mogli vidjeti od magle, ja sam gubio dosta krvi i počeo sam polako padati u nesvijest.

Tada još nismo znali da je crta pala. Izašli smo na glavnu cestu Kupres-Šuica i čujemo konvoje, vozila, vidimo da vuku haubicu 105mm i shvatimo da smo upali u kolonu konvoja JNA i neprijateljske vojske. Uz sve ovo, samo nam je još to trebalo, pomislio sam. Gotovi smo. Ovo je kraj. Međutim, izbezumljeni vidimo kako nas putem pozdravljaju s tri podignuta prsta u zraku.

Ne vjerujući što nam se upravo dogodilo nastavljamo se voziti i dovučemo se nekako do benzinske a neprijatelj misleći da smo četnici koji su došli pljačkati, zaustave nas s riječima ” kud idete, jeste li normalni, vidite da ustaše pucaju sa svih strana, vratite se nazad!”.

Nas četvero ranjenih u prikolici, pokriveni ceradom nismo mogli vjerovati svojim ušima. Bog nas je opet sačuvao od sigurne smrti. U sred četničkog okruženja, okrenuli smo se natrag prema smjeru iz kojeg smo došli. Ja sam već bio na rubu snaga, umor me savladao, gubitak krvi oduzimao mi je i ono malo snage što mi je ostalo.

Dok su mi se pluća punila krvlju razmišljao sam kako više ne želim biti teret svojoj vojsci. Bez mene imaju barem nekakvu šansu da se izvuku, a sa mnom koji sam na rubu smrti neće daleko stići. Zato sam im rekao da me ostave tu i da mi daju dvije ručne bombe i 4 okvira, pa kad neprijatelj dođe po mene da sam spreman a oni da nastave put dalje bez mene.

Međutim, moja vojska, tvrde kupreške glave, nisu htjele niti čuti za tu opciju.

Bog kad intervenira ne radi to polovično nego obuhvaća sve. Dovukli su me natrag u selo Kukavice u kojem smo bili na početku, napravili su improvizirana nosila od šatorskog krila, stavili me na njih i noseći me krenuli kroz šumu preko planine Vrana jer smo bili u totalnom okruženju. Mrak se već bio spustio, zima grize, snijeg do koljena, a ojačani hrabri vod od 40 mojih glava uz svu težinu svoje opreme, umorni ali odlučni izmjenjivali su se noseći me. Punih 12 sati. Kupreška bojna – prave glave!

U Tomislavgrad me dovode 24 sata nakon ranjavanja i od tu prebacuju u Split.

Nakon operacije u Splitu u sred oporavka nisam imao mira i bježim iz bolnice natrag na teren osjećajući da mi se s bratom blizancem nešto događa. Tada još nisam znao da je, dok sam ja ležao na operacij,i on bio ranjen, isprebijan, zarobljen i odveden u četnički logor. Ostalo je povijest.

Svi smo mi samo nekoliko sekundi udaljeni od vječnosti. Kako provodimo vrijeme koje nam je preostalo? Jesu li u današnjem svijetu riječi lojalnost, čast, žrtva i integritet izgubile značaj? Zašto tako lako odustajemo od plemenitih ideala? Svi znamo odgovore na ta pitanja.

Nakon mog ranjavanja shvatio sam da je svaki dan iznad zemlje dobar dan. Život nije proba za kazališnu predstavu.

Poslije ovog iskustva, godinama sam sa sobom u novčaniku nosio sliku dječaka koji je preminuo od zloćudne bolesti. On mi je bio inspiracija. S trinaest godina organizirao je otvaranje pučke kuhinje za beskućnike u svojem gradiću. Na smrtnoj postelji izjavio je:”Ja sam svoju misiju ispunio. Vi ispunite vašu.”

Vremena nema. Jedna njemačka poslovica kaže “Mrtvačka košulja nema džepova”. Sve nas, od kralja do prosjaka, čeka isti “Kralj Crv”.

Dok smo na ovom svijetu nikada nije kasno za popravni ispit.  U podsvijesti neka nam uvijek bude onaj posljednji trenutak ovozemaljskog života da možemo skupa sa sv. Pavlom kazati “dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao”.


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •