Značaj 13. svibnja 1990.: Taj dan Hrvati su rekli: “Svi smo mi Zvonimir Boban”

30 listopada, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Članica stranke Možemo Katarina Jovanović tražu da se sa fasade zagrebačke škole ukloni mural posvećen Zvonimiru Bobanu i sjećanje na 13. svibanj 1990.



Maksimir 13. svibanj 1990. je dan kad su Zvonimir Boban i Vjeko Škrinjar branili Hrvate od nasilnika dok su navijači Crvene zvezde nekažnjeno divljali po stadionu.  Taj adan  13. svibanj je dan kad je Hrvatska stala ne noge.  Taj dan su se brojni Hrvati poistovijetili sa Zvonimirom Bobanom jer je on napravio ono što su mnogi željeli.

Navijači Zvezde, smješteni na južnoj tribini, slomili su reklamne panoe i probili se na gornji dio tribine kako bi se obračunali s napadačima koji su ih od tamo gađali kamenjem i stolicama.

Tu se stotinjak Delija nesmetano iživljavalo nad par navijača Dinama, a tadašnje milicije, koja je sve gledala ništa nije poduzela da bi zaštitila gledatelje od napada gostujućih navijača.

“Čak ni vatrogasci nisu htjeli gasiti požar jer su se bojali da slučajno ne bi smočili huligane“,  pisao je sarkastično ugledni novinar Miroslav Rede zorno prikazujući scene pred južnom tribinom gdje su organi reda mirno puštali huligane u njihovu rušilačkom pohodu.

Neki su navijači u sličnom stilu dodali: “Samo smo čekali da ih policajci ponude sendvičima i sokovima.”

Međutim, prema Bad Blue Boysi, koji su ogorčeni srušili ogradu na svojoj tribini i krenuli u protunapad, drugovi u plavom su”postupili po naređenju”. Njih 200-tinjak je u žestokom sukobu na centru maksimirskog travnjaka spriječilo dolazak BBB-a do Delija. U toj borbi došlo je do najpoznatije  scene tog 13. svibnja: Zalet kapetana Dinama Zvonimira Bobana i njegovo udaranje nogom milicionera koji se tukao s navijačima Dinama.

Naš je ugledni novinar Ado Kožul to je ovako opisao:

“U tom smo trenutku vidjeli da milicija ima i noge. I ruke. I pendreke. Tada su i oni krenuli u akciju. Dok su navijači istrčavali iz sjevernog tora na teren, pa ih milicija utjeravala u njega, zvezdaši su se fino smjestili na vrh južne tribine i besplatno uživali u prizoru.”

Utakmica Dinamo – Crvena Zvezda, 13. svibanj 1990.

 

Žestoka reakcija policije isključivo prema domaćoj, ne i gostujućoj skupini, bila je, dakle, u izvorištu cijeloga problema. Sve je to isprovociralo i reakciju maksimirskoga kapetana Zvonimira Bobana, koji je, u želji da obrani suigrača, sebe i navijače, fizički nasrnuo na policajca uzvrativši mu udarac:

„Što su radili našim navijačima, to je za svaku osudu. U isto su vrijeme navijači Crvene zvezde, koji su sve to izazvali, sjedili mirno kao u galeriji. Pokušao sam zaštititi jednoga našeg navijača, ali sam dobio pendrekom po glavi pa sam u afektu vratio“, govorio je Boban nakon utakmice.

 

Kasnije je dodatno objasnio: „Nas nekoliko je krenulo prema našim navijačima da ih zaštiti od milicije. Bili su tu Vjeko Škrinjar, Zoran Mamić, ja, kasnije su dotrčali i Ibrahimović i moj brat Dado. U jednoj skupini ugledao sam rođaka iz Hercegovine. Razbili su mu zube. Vikao sam na milicajce ‘kako vas nije stid’. Njihove navijače uopće nisu dirali. To je najveća sramota. Tada me jedan od milicajaca udario u rame, drugi u lakat pendrekom. Nadam se da je to snimljeno. ‘Poludio’ sam i jednog od njih nokautirao.“

Kad su počeli neredi i bačen suzavac trener Kuže je igrače povukao u svlačionicu, ali su njih trojicaca ( Boban, Škrinjar i Kuže) ostali na travnjaku.

“Mogu samo reći da sam reagirao na jednu  veliku nepravdu koja je bila toliko očita. Čovjek  s minimalnim dignitetom i nacionalnim ponosom ili čovjek koji ima osjećaj za pravdu ne može ostat miran. Ne može ne reagirat na neki način. Kasnije sam bio isprovociran, psovao sam, svašta sam vikao milicajcima i tako bilo je, bilo je sigurno i s moje strane dosta provokacija prije nego što me onda milicajac udario i onda sam mu ja vratio”, kazao je Boban opisujući taj slučaj.

Zlatko Kranjčar dvadeset godina kasnije o tom danu je rekao: „13. svibnja dio je točke na i generacije 1990. koja je u sebi nosila revolt protiv tadašnjeg režima. Toga dana dala je poticaj stvaranju hrvatske države.”

Bobanov otac Marinko kasnije je autoru ovog teksta ispričao: Tu večer sam ga  čekao nakon utakmice i vozio kući. Dugo smo šutjeli u autu, bio je mlad strahovao je što ću mu reći. Kad smo parkirali pred kućom rekao sam mu: ‘Sine, možda nisi morao biti na travnjaku u to vrijeme, ali kad si već bio, da nisi tako reagirao, ja bih ti zamjerio.'”

Zvonimir Boban bio je suspendiran od strane Jugoslavenskog nogometnog saveza na šest mjeseci te je protiv njega podignuta optužnica od javnog pravobraniteljstva, fizički napad na poiliciju bilo je kažnjivo djelo.

Napadnuti policajac Refik Ahmetović javno je oprostio Bobanu taj napad. Ahmetović je kasnije izjavio kako su ga kolege nakon napada nagovarale da upotrijebi vatreno oružje na Bobana, iako ga Boban nije više napadao. Zbog mjeseci neigranja Boban je propustio Svjetsko prvenstvo u Italiji

Hrvatski radijski sportski komentator Ivo Tomić Bobana je u svojim prijenosima nazivao “zagrebački nogometni ban Zvone Boban”.

Nije opjevani Zvonimir Boban jedini koji je tog povijesnog dana priskočio u pomoć i obranu navijača na terenu gdje su vodili bitku s milicijom U njega se na strani BBB-a našao i veznjak Vjeko Škrinjar.

Škrinjar je braneći Bobana i sam dobio udarac pendrekom, a evo što je rekao prije 11 godina, povodom 20. godišnjice neodigrane utakmice.

“Kad je ta ograda probijena na sjeveru, onda su igrači Zvezde koji su bili bliže BBB potrčali u svlačionicu, a nama su isto rekli da se svi uđemo u tunel, ja sam igrom slučaja ostao zadnji na terenu. Već se svašta događalo i na travnjaku. U jednom trenutku se vratiš nazad da pomogneš, nisam bio svjestan nekih stvari, nosile su me emocije, nisam razmišljao da bi se meni nešto moglo dogoditi jer sam nosio dres.”

Zvonimr Škrinjar, utakmica Dinamo – Crvena Zvezda, 13. svibanj 1990.

“Zvone mi je rekao da ga je ruka boljela dva mjeseca od tog pendreka. Da, i ja sam dobio po leđima i moram priznati da je to stvarno bolno kad pendrek udara. Masnica nema, ali fizioterapeut Čačković koji je bio strašno revoltiran, inzistirao je na tome da sutra idem slikati tu masnicu, ali ona je sutra nestala! Dobiješ kvrgu, ali brzo nestane, a ostane samo bol.”

Jedan od velikih ljubimaca Dinamovih navijača bio je Kujtim Shala koji za tu utakmicu nije kandidirao, jer je bio suspendiran zbog kartona. Ali sjetio se događaja te ponosne nedjelje.

“Često se sjetim toga dana, a dragi Bog je htio da ne igram. Da sam imao pravo nastupa u toj utakmici, možda bih bio pokojni Shala. Kao ni Zvone, ne bih trpio udaranje navijača i policajci bi me možda ubili.

U tunelu sam sreo Zvezdinu delegaciju u kojoj je bio i Arkan. Vjerujte, nije mi bilo ugodno kada nam je Arkan pokazao ispod sakoa za opasačem dva pištolja. Bila je velika mržnja i sve je bilo očekivano. Već ujutro, dok su Delije divljale po Zagrebu, u sebi sam imao nemir. Bila je velika mržnja i sve je bilo očekivano.”

Prije nešto više od dvije godine u intervjuu za brazilski Globo Zvonimir Boban je ispričao:

“U tom trenutku nisam bio sam. Mnogo ljudi u Hrvatskoj poistovjetilo se sa mnom. Ja sam bio samo tek jedan od tri ili pet tisuća mladića koji su mislili isto. Jedino što sam ja bio desetka Dinama, kapetan i mlada zvijezda momčadi. Nisam napravio ništa više ili manje od ostalih toga dana na stadionu. Do tada smo živjeli u strogom režimu, gotovo paklu. A sve to je bila naša velika volja za slobodom.

Bih li to ponovio? Uvijek!”, kazao je Boban.

M. Marković/Foto: press


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •