Uoči posljednjeg kola skupine J na Svjetskom prvenstvu, nogomet se ponovno našao u apsurdnoj situaciji u kojoj bi dvije reprezentacije imale više koristi od poraza nego od pobjede.
Alžir i Austrija u međusobnom dvoboju odlučuju o drugom mjestu, ali prema projekcijama treće mjesto moglo bi im donijeti lakšeg protivnika i jednostavniji put prema nokaut fazi.
Argentina je već osigurala prolaz s dvije pobjede, Jordan je ispao, a Alžir i Austrija imaju po tri boda. Austrija je trenutačno druga zbog bolje gol-razlike. No upravo tu nastaje problem: drugoplasirani iz ove skupine gotovo sigurno ide na europskog prvaka Španjolsku, dok bi trećeplasirani mogao dobiti znatno lakšeg suparnika, Belgiju ili Iran.
Zbog novog formata SP-a, osam najboljih trećeplasiranih prolazi dalje, pa se može dogoditi da poraz bude nagrada, a pobjeda kazna. Profesor ekonomije Florian Ederer upozorio je da bi obje reprezentacije mogle imati interes izgubiti utakmicu, što dodatno pojačava činjenica da igraju nakon svih ostalih susreta i unaprijed znaju sve kombinacije.
Nogomet se tako ponovno suočava s prizorom koji podsjeća na jedan od najkontroverznijih trenutaka u povijesti Svjetskih prvenstava.
Riječ je o čuvenoj “Sramoti u Gijónu” iz 1982., kada su Zapadna Njemačka i Austrija odigrale utakmicu koja je eliminirala Alžir. Nakon ranog gola Nijemaca, obje momčadi prestale su igrati, čuvajući rezultat koji im je odgovarao. Reakcije su bile toliko burne da je FIFA promijenila pravila i uvela istovremene termine posljednjih kola.
Četrdeset godina kasnije, nogomet je ponovno u situaciji u kojoj pobjeda može biti problem, a poraz rješenje. Novi format natjecanja otvorio je prostor za kalkulacije kakve su se nekoć smatrale nemogućima. Ako se u dvoboju Alžira i Austrije dogodi još jedan “Gijón”, FIFA će ponovno morati objašnjavati kako je dopustila da se povijest ponovi.
Slična drama viđena je i na Europskom prvenstvu 2004. u Portugalu, u skupini C, gdje je Italija ispala nakon rezultata koji je postao sinonim za “skandinavski pakt”. U skupini su bili Italija, Švedska, Danska i Bugarska. Uoči posljednjeg kola računica je bila brutalno jasna: ako Danska i Švedska odigraju 2:2 ili više, obje prolaze, a Italija ispada bez obzira na pobjedu protiv Bugarske.
U slučaju kruga tri reprezentacije s istim brojem bodova izbacuju se rezultati protiv Bugarske i gleda se međusobna gol‑razlika. Ona je tada iznosila 1:1 za Italiju, 1:1 za Švedsku i 0:0 za Dansku. Dakle, svaki remi s dva ili više golova vodio je Dansku i Švedsku dalje.
Skandinavci su danima odbacivali špekulacije o dogovoru, ali dogodilo se upravo ono što je Italija najavljivala. Danska je povela, Švedska izjednačila, Danska opet povela, a u 89. minuti Mattias Jonson zabio je za 2:2 — rezultat koji je savršeno odgovarao objema reprezentacijama i izbacio Italiju.
Na tribinama se tada pojavio i provokativan transparent – Skandinavska braća 2: 2 Spagetari go home – koji je dodatno raspalio atmosferu.
Talijani su bijesno optuživali za namještanje, ali UEFA nikada nije pronašla dokaze. Godinama kasnije švedski magazin Offside objavio je da su igrači navodno imali prešutni dogovor da “ne idu ispod 2:2”, no to nikada nije službeno potvrđeno.
Švedske novine sutradan su izašle s naslovnicom “2:2 — Bravo Italijo, pogodila si. Izvini Italijo, ispala si.” Italija je pobijedila Bugarsku 2:1, ali to više nije imalo nikakvog značaja. Euro 2004. ostao je upamćen kao turnir Grčke — ali i kao turnir na kojem je “skandinavski pakt” ušao u nogometni folklor.
M.M: /Foto. afp/FaH
