Marijana Puljak ponovno je otkrila jedan od najvećih hrvatskih ekonomskih problema: deset tisuća navodno suvišnih zaposlenika u državnim službama. Brojka je impresivna, gotovo revolucionarna. Dovoljno velika da se njome raspali javnost, izazove zavist prema zaposlenima u državnom sustavu i stvori dojam kako bi Hrvatska, kada bi samo otpustila deset tisuća ljudi, odjednom postala Švicarska.
No Puljak pritom ima jedan mali problem. Ne govori gdje se tih deset tisuća ljudi nalazi. Ne navodi institucije, ne navodi radna mjesta, ne pokazuje analizu opterećenja zaposlenih ni konkretne izračune. Samo izbacuje brojku i prepušta javnosti da sama pronađe krivce. A njih je, naravno, najlakše pronaći među ljudima koji nemaju nikakvu političku moć.
Jesu li višak zaposlenih u DORH-u, na sudovima, u zatvorima, bolnicama, školama, ministarstvima, policiji ili poreznoj upravi? Možda bi gospođa Puljak trebala početi upravo od toga. Jer nije isto govorimo li o nepotrebnom administrativnom radnom mjestu u nekoj državnoj agenciji ili o referentu koji svakodnevno obrađuje dokumentaciju, službeniku koji vodi evidencije ili zaposleniku bez kojega se određena javna usluga jednostavno ne može pružiti. Ali takve nijanse kvare populističku jednostavnost.
Mnogo je lakše izgovoriti deset tisuća i pustiti da se javnost obračunava s ljudima koji nemaju ni stranačke centrale, ni saborske govornice, ni medijske platforme s kojih bi mogli odgovoriti.
Posebno je zanimljivo kada takve lekcije o racionalizaciji javne potrošnje dolaze od Marijane Puljak. Političarke koja je godinama dio političkog sustava financiranog javnim novcem, koja je obnašala javne dužnosti i čija je politička karijera također vezana uz proračunski financirane institucije.
Dakle, nije riječ o nekome tko promatra državu s privatnog otoka i vlastitim kapitalom financira svoje političke ideje. Riječ je o političarki koja se, kao i mnogi drugi profesionalni političari, kreće unutar sustava koji sada tako gorljivo želi racionalizirati. I upravo bi zato od nje bilo razumno očekivati malo više konkretnosti, a malo manje moraliziranja.
Jer nije problem u tome što Puljak traži smanjenje javne potrošnje. Problem je u tome što se njezina kritika vrlo zgodno zaustavlja na najnižim katovima državne hijerarhije. Na referentima, administrativcima i službenicima koji žive od svoje plaće. Nekako se ne čuje jednako glasno pitanje koliko Hrvatsku košta politički aparat, je li saborskih zastupnika ipak previše, ima li ministarstava previše, koliko ima uprava, nadzornih odbora, povjerenstava, agencija i raznih institucija čije se postojanje često lakše opravdava političkim dogovorom nego stvarnom potrebom građana.
Tu bi se, primjerice, moglo početi s ozbiljnim popisivanjem političkih funkcija, njihovih troškova i stvarnih rezultata. Ali to je već mnogo neugodniji posao od prozivanja deset tisuća anonimnih službenika. Jer referent nema političku zaštitu, ne može zaprijetiti raskolom u stranci, ne raspolaže medijskim prostorom i neće organizirati konferenciju za novinare zato što mu je netko doveo u pitanje radno mjesto. On će jednostavno dobiti otkaz, dok će se politički sustav pobrinuti da njegovi vlastiti kadrovi i dalje imaju gdje parkirati svoje karijere.
A upravo je tu najveća ironija cijele priče. U Hrvatskoj očito postoje dvije vrste ljudi koji se financiraju javnim novcem. Jedni su korisnici državne sise čiji se položaj smatra prirodnim, gotovo stečenim pravom. Drugi su oni koji tu istu državu svakodnevno održavaju funkcionalnom, ali ih se bez mnogo razmišljanja proglašava viškom. Politička elita, naravno, uglavnom se ne nalazi na popisu za odstrel. Ona je tu da procjenjuje, racionalizira i objašnjava kako se mora štedjeti na drugima.
Gospođo Puljak, ako imate podatke o deset tisuća suvišnih zaposlenika, objavite ih. Imena institucija, broj radnih mjesta, konkretne funkcije, troškove i kriterije. Pokažite gdje se posao nepotrebno duplicira i gdje se može uštedjeti bez urušavanja javnih usluga. Ali onda budite jednako temeljiti i kada je riječ o političkom aparatu kojem i sami pripadate. Uključite u računicu i troškove političkih funkcija, stranačkih kadrova na javnim pozicijama i svih onih proračunskih pogodnosti koje se u hrvatskoj politici nekako uvijek smatraju normalnima.
Jer teško je ozbiljno govoriti o višku ljudi na državnom proračunu dok se vlastiti politički položaj tretira kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva.
Još je teže glumiti zaštitnicu poreznih obveznika tako što se prstom upire u referenta koji prima nekoliko puta manju plaću od političara koji mu objašnjava da je preskup.
Možda bi Marijana Puljak trebala razmotriti i jednu jednostavnu mogućnost: da Hrvatska nema problem samo s brojem zaposlenih u javnom sektoru, nego i s brojem političara koji su uvjereni da je njihova vlastita proračunska pozicija uvijek opravdana, a tuđa gotovo automatski sumnjiva.
Uostalom, ako je državna sisa doista toliko prevelika, bilo bi zanimljivo vidjeti koliko bi se političkih dobrovoljaca javilo da prvi krenu od vlastite pozicije. Ne od referenta, ne od šalterskog službenika, ne od medicinske sestre ili sudskog zapisničara. Nego od sebe.
Ali za takvu vrstu političke hrabrosti, čini se, još nije raspisan natječaj.
M. Marković/foto:
