Leksikon 100 znamenitih Srba u Hrvatskoj: Prednjače partizani i zlotvori

21 studenoga, 2026 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Nedavno je u Zagrebu predstavljen leksikon 100 znamenitih Srba u Hrvatskoj u izdanju Srpskog narodnog vijeća. Urednik izdanja je Ivo Goldstein, uz još šestoro članova uredništva, a predgovor je napisao Milorad Pupovac.



Sama pojava leksikona mogla bi biti za svaku pohvalu, “jer treba podsjećati na ljude koji su gradili ovu zemlju”, kako je kazao Tvrtko Jakovina, jedan od predstavljača knjige.

Istaknut ću još jednu njegovu rečenicu: ‘Kad Hrvatska pogleda u stotinu svojih znamenitih Srba, u njima s više svjetla vidi i svoje lice.‘ No, jesu li svi odabrani znameniti Srbi gradili Hrvatsku i treba li Hrvatska u njima s više svjetla vidjeti svoje lice?

Natuknice za leksikon pisalo je 45 autora, a urednik Goldstein, sam ili kao suautor, napisao ih je 24, četvrtinu od ukupnoga broja, pa ga se na neki način može smatrati autorom izdanja.

Među znamenitima prednjače partizani

Od petnaest „znamenitih“ Srba partizana, Goldsteinu je pripalo njih dvanaest: Jovanka Broz, Boško Buha, Nikola Demonja, Nada Dimić, Dušan Dragosavac, Đoko Jovanić, Rade Končar, Gojko Nikoliš, Stanko Opačić Ćanica, Kata Pejnović, Vladimir Velebit i Rade Žigić.  Natuknice o Dušanu Čaliću, Pavlu Jakšiću i Branku Mamuli pisali su drugi autori.

Iako leksikon obuhvaća razdoblje od petstotinjak godina, partizanskim borcima pripalo je 15 % mjesta čime im uredništvo publikacije daje ogroman značaj. Što se tiče njihovoga priloga izgradnji naše zemlje, kako je kazao Jakovina, on ne postoji!

Četvero od njih (Buha, Demonja, Dimić i Končar) poginuli su u ratu, ostali su sudjelovali u rušenju hrvatske države i masovnim likvidacijama hrvatskih ljudi na Bleiburgu i križnim putevima!

Zanimljivo da je mjesto među „znamenitima“ dobio general Đoko Jovanić, čovjek koji je 1941. s četnicima potpisao sporazum s Talijanima o zajedničkoj borbi protiv hrvatske države. Još je zanimljiviji izbor admirala Branka Mamule (natuknicu pisao Siniša Tatalović), kreatora velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH.

 

Poslije Titove smrti, kao načelnik generalštaba OS SFRJ, započeo je pojačanu srbizaciju JNA, a kao sekretar SSNO reorganizirao ju je kako bi lakše provela cilj unitarizacije Jugoslavije po srpskim zahtjevima, što je i sam priznao u svojim radovima. Zajedno s generalom Veljkom Kadijevićem zalagao se za vojni udar i uhićenja vrha vlasti u Sloveniji i Hrvatskoj.

Odbio je poziv predsjednika Tuđmana na razgovor 1990., jednako kao i molbu da poradi na smirivanju stanja u pobunjenim područjima. Kao jedan od povjerljivih ljudi srpskoga vrha 1991. putovao je u London kako bi tamošnje vlasti privolio za podršku u provedbi vojnoga udara. Uz generale Kadijevića i Blagoja Adžića bio je jedini koji je znao sve detalje pripremanog vojnog udara. Sam je napisao da je JNA „bila u stanju pomoći ustaničkim srpskim krajevima i ona je to učinila“.

Protuhrvatsko kao uvjet za znamenitost

Goldstein je obradio i dvanaest nepartizana između kojih ističem Savu Bjelanovića, Svetozara Borojevića, Simu Matavulja, Veru Nikolić, Svetozara Pribićevića i Medu Pucića. Savo Bjelanović je političar koji je u 19. st. razbijao jedinstvo Narodne stranke u Dalmaciji, osnovao Srpsku stranku i približio je protunarodnim autonomašima. Protivio se sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom kako bi Dalmaciju pripremio za ostvarenje srbijanskih planova.

Promicao je tezu Vuka Stefanovića Karadžića o „Srbima triju vera“. Njegov prijatelj književnik Simo Matavulj je, dok je službovao na Cetinju, prožet šovinizmom (sam je to napisao) pisao protukatoličko i protuhrvatsko djelo „Bakonja fra Brne“. Ulogu Svetozara Pribićevića u prvim godinama Kraljevine SHS može se ocijeniti vrlo negativnom prema Hrvatima i teško je u njoj pronaći zrnce pozitivnoga. Progoni, zatvaranja, ubojstva dok je bio ministar policije i potom prosvjete, obilježila su prve godine jugoslavenske države. Kasniji njegov zaokret i približavanje Stjepanu Radiću ne mogu umanjiti zlo u kojemu je sudjelovao. Djelovanje i uloga svih navedenih je na jasnim protuhrvatskim stavovima.

Što se tiče prikaza atletičarke Vere Nikolić, tu je Goldstein pokazao svoju dosljednost u prešućivanju povijesnih činjenica koje mu ne odgovaraju. Navodi da je Nikolić dobila otkaz u administraciji općine Dubrava u Zagrebu zbog toga što je Srpkinja i još k tome udata za Srbina koji je radio u policiji. O njezinu suprugu piše da je „uhapšen na radnom mjestu u Zagrebu, ali u decembru 1991. je razmijenjen…“ Goldstein je izbjegao napisati da je njezin suprug Pajo Ćasić bio pripadnik zločinačke terorističke skupine „Labrador“ u kojoj je i ona imala određene aktivnosti. Bilo mu je jasno da bi iznošenje ovog podatka dovelo u pitanje uvrštavanje Nikolić u izbor „znamenitih“ pa ga je jednostavno izbjegao napisati!

Izjašnjavali kao Hrvati, za Goldsteina i uredništvo oni su Srbi

Uredništvo leksikona je među znamenite Srbe u Hrvatskoj uvrstilo i osobe koje su se izjašnjavale Hrvatima ili pak nikada nisu izjavili da su Srbi. Pjesnik Petar Preradović, kazališni redatelj Stjepan Miletić i vojskovođa Svetozar Borojević osjećali su se i izjašnjavali Hrvatima, iako su dolazili iz pravoslavnih obitelji. Kazališni redatelj Branko Gavela bio je cincarsko-grčkog podrijetla, ali se izjašnjavao Hrvatom.

Filozof Milan Kangrga također se izjašnjavao kao Hrvat, a da su priređivači znali za njegovu izjavu iz rujna 1991., ne bi ga sigurno uvrstili među znamenite po njihovim kriterijima. Evo izjave: „Filozof, kao i intelektualac uopće, mora po svom pozivu dignuti glas protiv rata općenito, a posebno pak protiv ovako podmuklog i prljavog agresorskog rata protiv Hrvatske i Hrvata. Zaprepašćuje, naime ova beskrupuloznost, svirepost i uništavalačka mržnja kako dijela srpskog naroda u Hrvatskoj, tako i srbijanskih oficira u JA u njihovim surovim napadima na sve što je hrvatsko… Kako će ti Srbi u Hrvatskoj nakon svega ovoga i dalje živjeti u ovim krajevima zajedno sa svojim hrvatskim susjedima, meni nije jasno!? To sluti na katastrofu čitavog jednog naroda, koje sam se pribojavao i o kojoj sam govorio u nekoliko svojih intervjua i dobivao prijeteća pisma…“

Prije stotinu godina objavljena je knjiga Znameniti i zaslužni Hrvati 925. – 1925., u njoj su mjesto našli i neki „znameniti Srbi“ iz ovoga leksikona, kao Preradović, Miletić, Borojević te Bude Budisavljević, Đuro Daničić, Josip Runjanin, Ognjeslav Utješenović Ostrožinski, Omer paša Latas (za sebe govorio da je Hrvaćanin) i Medo Pucić. Priređivači leksikona ovu knjigu nisu koristili kao referencu.

Znamenitim Srbima označeni su i ljudi koji nikada nisu govorili da su Srbi, kao umjetnici Boris Bućan, Arsen Dedić, Pero Kvrgić i Momčilo Popadić te književnica Dubravka Ugrešić. Pero Kvrgić je crnogorskog podrijetla, znači li to da priređivači Crnogorce smatraju Srbima? Zanimljiv je dio natuknice o Arsenu Dediću koju je napisao Đorđe Matić. Uz napomenu da je Arsen sudjelovao u spotu pjesme Moja Domovina te da je napisao glazbu za himnu 101. brigade HV-a, Matić piše: „Našao se u poziciji da bira stranu, rastrzan između vlastite etničke pripadnosti, te kulture kojoj je pak pripadao rođenjem. Njegov je odabir, koliko razumljiv, djelovao ipak kao iznuđen“!? Odgovarajući na pitanje zašto su u leksikon uvršteni i oni koji nisu imali osjećaj srpske nacionalne pripadnosti, Milorad Pupovac je kazao kako taj kriterij za priređivače leksikona nije bio važan!?

Može i drugačije, po potrebi…

Urednik Goldstein i članovi uredništva leksikona upali su u vlastitu zamku. Pokazao sam da su među Srbe uvrstili veći broj osoba koje su se izjašnjavale Hrvatima, ali njima to nije bilo važno, kako je kazao Pupovac.

Pravoslavno ili srpsko podrijetlo oca bio im je jedini kriterij, podrijetlo majke nisu uzimali u obzir. Nedosljednost u kriteriju odabira pokazali su kod dubrovačkoga književnika Mede Pucića, gdje im je, vidi vraga, jedino bilo važno njegovo nacionalno opredjeljenje!

Pucić je naime podrijetlom iz ugledne dubrovačke patricijske, hrvatske i katoličke obitelji. Potkraj devetnaestoga stoljeća zbog panslavističkih ideala izjašnjavao se Srbinom te je pripadao skupini tzv. srbo-katolika. Što vrijedi za Pucića, ne vrijedi za Preradovića i dr.!

„Sveti“ Nikodim kao uzor-vladika

U leksikonu je mjesto našlo i osam pravoslavnih episkopa. Jedan od njih je i Nikodim Milaš za kojeg je autor natuknice Branko Čolović napisao da je „širio ideje Vuka Stefanovića Karadžića o tome da su svi štokavci porijeklom pravoslavci i Srbi“! Naveo je i jednu važnu odrednicu koja nam najbolje kazuje tko je bio Milaš:

„Etablirani su istoričari, uz uvažavanje njegove akribije i predanosti, ponajprije zamjerili Milašu nekritički odnos prema izvorima, ali i navodnu sklonost povijesnim falsifikatima i kontroverznim interpretacijama prošlosti“.

Milaš je svojim svećeničkim djelovanjem i pisanjem nanio toliko zla u odnosima između Hrvata i Srba u Dalmaciji da čak i sam autor natuknice nije mogao izbjeći potvrditi tu činjenicu. Sklonost krivotvorenju glavna je odlika toga „znamenitoga“ Srbina.

Izmislio je tzv. Končarevićev ljetopis koji do danas nitko nije vidio, kao ni navodni prijepis koji je on uradio! Ta njegova izmišljotina poslužila mu je da pojedine pravoslavne objekte u Dalmaciji postara po nekoliko stoljeća, da napuštene katoličke crkve i samostane proglašava izvorno pravoslavnima i sl.

Sve to skupa nije smetalo uredništvu leksikona da toga prevaranta, krivotvoritelja i mrzitelja svega hrvatskog i katoličkog uvrsti među znamenite Srbe, jednako kao što nije smetalo ni vrh Srpske pravoslavne crkve da ga 2025. proglasi svetcem!?

Znameniti pljačkaš, djevojčica i još poneko

Nesporno je da je veliki broj Srba dao svoj doprinos u kulturi, znanosti, sportu, gospodarstvu i nekim drugim značajnim područjima, kako za srpsku zajednicu tako i za cjelokupnu Hrvatsku. Ipak, brojni „znameniti“ Srbi, gore navedeni, ali i neki drugi nespomenuti, ničega vrijednoga nisu uradili za Hrvatsku! Po kojim je to kriterijima među stotinu znamenitih Srba ušlo ime odmetnika i pljačkaša Jovana Stanisavljevića zvanog Čaruga? Kako je dvanaestogodišnja ubijena djevojčica Aleksandra Zec postala znamenita Srpkinja u Hrvatskoj? Njezino su stradanje prouzročili isti oni koji su krivi za smrt više od četiri stotine ubijene hrvatske djece, a imena nekih od odgovornih nalaze se i u ovom leksikonu „znamenitih“ Srba! Zanimljivo je da je književnik Miljenko Jergović iznio primjedbu na uvrštenje Aleksandre Zec, smatra da je bilo logičnije da je njezin otac ušao u popis znamenitih, ali ne vidi zašto bi i to moralo biti tako!

Autor natuknice Boris Pavelić na kraju je napisao „Pokazalo se, pogotovo nakon zločina tijekom operacije Oluka 1995. godine, da to nije bio izoliran slučaj, nego dio šire politike i organiziranog djelovanja“!? Napisao i ostao živ! Priređivači su znamenitim označili Dejana Medakovića, tajnika Srpske akademije nauka i umjetnosti 1986. koji je pridonio izradi poznatog memoranduma, jednog od temelja za kasniju srpsku agresiju na Hrvatsku i BiH.

Nije ih smetala reakcija hrvatske javnosti na izložbu u čast tog „znamenitog“ akademika. Među znamenite Srbe uvršteno je i ime književnog kritičara Ljubomira Micića koji je 1923. napisao: „’Hrvatska kultura’ je nezakonito dijete neprirodnog braka između dresiranog majmuna i papige“! 

I Raškovića su htjeli uvrstiti među znamenite…

Na tribini Srpskog privrednog društva „Privrednik“ u Zagrebu urednik leksikona Ivo Goldstein i jedan od urednika Čedomir Višnjić izjavili su kako su se zalagali da i vođa srpske pobune 1990. Jovan Rašković uđe među znamenite i zaslužne Srbe. Većina iz uredništva je ipak takvu mogućnost odbila zbog moguće reakcije hrvatske javnosti. Iz istih razloga, kako su kazali, nisu uvrstili ni Dražena Perovića, velikana hrvatskoga sporta. Međutim, veći razlog od moguće reakcije javnosti bilo je jasno deklarirano Petrovićevo hrvatstvo i njegove aktivnosti u korist obrane i osamostaljenja hrvatske države.

Inače, jasno je vidljivo, površnom raščlambom, da u leksikonu nema Srba koji su na bilo koji način doprinijeli obrani Hrvatske od srpske agresije (osim sudjelovanja Arsena Dedića u jednome spotu i pisanju glazbe za himnu 101. brigade ZNG-a). Navodim primjer Olge Carević, ugledne profesorice i znanstvenice svjetskoga glasa koja se među prvima javno oglasila protiv politike Slobodana Miloševića, srpske pobune i agresije JNA na Hrvatsku.

Nije bilo mjesta ni onima kojima je Hrvatska bila jedina domovina i koju su voljeli, npr. Srećko Bijelić. Nema ni onih koji su prihvatili ući u strukture nove hrvatske vlasti kao što su Milojko Vučković (član prvog višestranačkog predsjedništva RH i dugogodišnji zamjenik Glavnog državnog odvjetnika RH) i Simo Rajić (potpredsjednik Sabora RH). Nema mnogih znamenitih Srba koji su na razne načine zadužili kako srpsku zajednicu tako i hrvatski narod, daleko više od jovanki, buha, zečeva, čaruga, mamula, đoka…

Mnogi „znameniti“ nedostaju…

Prema kriteriju izbora koji je obavilo uredništvo sastavljeno isključivo od Srba, uz Goldsteina koji im je poslužio kao smokvin list, u leksikonu su mjesto trebali naći daleko „znamenitiji“ Srbi. Uz Branka Mamulu nedostaje Veljko Kadijević, uz Đoku Jovanića Dušan Pekić i Rade Bulat, Uz Medu Pucića išla bi imena Ivana Gundulića i Ruđera Boškovića koje je SANU uvrstila među 100 znamenitih Srba.

Nedostaje „najznamenitiji“ četnički vojvoda Momčilo Đujić, uz Čarugu bi najbolje pristajao bandit i osvjedočeni partizanski ubojica Hrvata u Sloveniji Simo Dubajić. Nedostaje, uz neuvrštenog Raškovića, „znameniti im predsjednik“ Milan Babić, a u jednom od slijedećih izdanja, nakon upokojenja, Milan Martić, Goran Hadžić, Vojislav Stanimirović i brojni drugi srpski vođe iz posljednjeg „ratnog sukoba“ na ovim prostorima (u leksikonu nema pojmova Domovinski rat, srpska ili srbijanska agresija i sl.). Da urednički tim nije „imao obzira“ prema hrvatskoj javnosti, navedena imena našla bi svoje mjesto u leksikonu.

Prosperov Novak – ovo je provokacija „srpskog sveta“

Za kraj, povratak na početak i poruka profesoru Jakovini. Drugi put neka profesor pročita knjigu prije predstavljanja, a ako ju je pročitao onda je beskonačno zločest i podložan svakoj kritici. Žalosno je da je knjiga financirana iz državnoga proračuna jer je Srpsko narodno vijeće na bogatim jaslama hrvatske države! Ovo je zla knjiga, štetna i za srpsku zajednicu i za hrvatsku državu.

U njoj se provlači perfidna nit o ugroženom srpstvu kroz stoljeća.  Današnja Hrvatska je izbrisala „znamenite“ Srbe iz svojih udžbenika, maknula njihova imena sa ulica, trgova, institucija, a u „posljednjem ratnom sukobu“ protjerala 500 000 Srba, izvršivši „najveće etničko čišćenje u Europi poslije Drugoga svjetskog rata“.

Ovo posljednje nisu napisali, ali nisu ni reagirali na te laži iz „matične im države“, kako bi kazao Milorad Pupovac. Profesor Slobodan Prosperov Novak jedan je od rijetkih intelektualaca koji je osudio pojavu ovog štetnog leksikona, kazavši da je to „provokacija srpskog sveta“ i da o toj temi treba provesti ozbiljnu raspravu. Nadam se da će biti još kritičkih ocjena i da će se prijedlog Prosperova ostvariti.

Ivan Kozlica/Hrvatski tjednik/ studeni 2026.


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  


-->