ANALIZA: U Hrvatskoj su manjine superiorne, evo kako je u drugim europskim državama

Žene su izuzetno značajne u modernoj hrvatskoj politici. Zato ne čudi kako su baš one prve potegle pitanje statusa manjina u Hrvatskoj, glavne teme ovog članka.

Piše: Boris Traljić

Dozvolite mi ovdje istaknuti četiri imena značajna za navedeni period: Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Franjo Tuđman i Kolinda Grabar-Kitarović.

Nije cilj ovog članka polemika o izboru istaknutih političara, a poglavito ne opravdavanje odluke o uvrštavanju na popis aktualne Predsjednice (pošto će se većina složiti oko prva tri imena). Ako napravimo emotivni odmak od dnevnopolitičkih natezanja “političara od sitnih interesa” koji upravo trguju foteljama, pardon pregovaraju o reformama, shvatit ćemo kako je Kolinda Grabar-Kitarović u manje od godinu dana i uz snažne pokušaje opstrukcije od strane pripadnika izvršne vlasti uspjela nametnuti Hrvatsku kao jakog vanjskopolitičkog igrača.

Od inicijative Jadran-Baltik-Crno More, preko liderskog stava na balatonskom sastanku Višegradske skupine (koje nismo ni članovi!) do najnovijeg domaćinstva američkom potpredsjedniku Joe Bidenu i potvrde Hrvatske kao najvažnijeg američkog saveznika u ovom dijelu Europe. A ovaj dio Europe nije samo “Regija” nego i cijeli bivši Sovjetski blok.

Žene su, vidimo, izuzetno značajne u modernoj hrvatskoj politici. Zato ne čudi kako su baš one prve potegle pitanje statusa manjina u Hrvatskoj, glavne teme ovog članka.

Najprije je Ruža Tomašić 2013. u predizbornoj kampanji za Europarlament izjavila, “Hrvatska je za Hrvate, svi ostali su gosti.” Onda je Predsjednica u siječnju ove godine, nakon što je izabrana, uz puno više diplomatskog takta ustvrdila, “Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina.“

Medijska buka koja je ispratila ove izjave je bila nesnosna. Gotovo da nema nevladine udruge, viđenijeg predstavnika hrvatskih nacionalnih manjina (u članku ću koristiti Ustavni termin “nacionalne manjine”, umjesto vjerojatno pravilnijeg “etničke manjine” pr. B.T.) i, naravno, vladajućih koji nije bacio drvlje i kamenje na ove dvije političarke. Nažalost, i većina građana mozgova ispiranih, pardon školovanih u SFR Jugoslaviji (autor članka nije provjeravao aktualne predmetne kurikulume o ovoj temi) je zauzelo negativan stav o izjavama.

A ove dvije izjave, iako naoko slične, su suštinski izuzetno različite. Izjava Ruže Tomašić je, vjerojatno pod utjecajem dugog boravka u Kanadi, u skladu s načelom područja (ius soli) pri stjecanju državljanstva koje primjenjuju gotovo sve zemlje s oba američka kontinenta. Ukratko, ako si rođen u Kanadi onda si Kanađanin, u suprotnom si imigrant (gost) dok, odnosno ako dobiješ državljanstvo pa si opet – Kanađanin.

S druge strane, izjava Kolinde Grabar-Kitarović ne dovodi u pitanje hrvatske zakone, odnosno primjenu načela podrijetla (ius sanguinis) pri stjecanju državljanstva, nego hrvatske građane naziva onako kako ih cijeli svijet naziva (sic!), i formalno i pravno – Hrvati. Gotovo je nevjerojatno, iracionalno štoviše, da netko tko prihvaća hrvatsko državljanstvo ne prihvaća biti Hrvat, neovisno je li etnički Srbin, Čeh, Slovak, Talijan, Mađar, Židov, Nijemac, Austrijanac, Ukrajinac, Rusin, Bošnjak, Slovenac, Crnogorac, Makedonac, Rus, Bugarin, Poljak, Rom, Rumunj, Turaka, Vlah, Albanac…

U Europskoj uniji, koja je za većinu Hrvata uzor i vodilja, imamo slijedeću situaciju. Pet država članica EU28 primjenjuju ius soli, pardon lako uvrjedljivi Francuzi primjenjuju droit du sol. Nadalje, jasno je da te države nemaju rezervirana mjesta u parlamentima za etničke manjine jer su one za njih, po definiciji, nepoznata kategorija. Također je, logično, teško doći do relevantnih podataka o udjelu tih manjina, ali uz “malo truda“, evo:

• Francuska (5,8% Francuza je podrijetlom iz zemalja MAGREBa, za ostale nema podataka)
• Njemačka (8,5% manjina)
• Irska (15,5% manjna)
• Portugal (nema podataka o manjinama)
• Velika Britanija (7,6% manjina)

Tri države ne vode evidenciju o etničkim manjinama iako primjenjuju ius sanguinis i, naravno, nemaju za njih rezervirana mjesta u parlamentima:

• Grčka (2% manjina + 7% imigranata)
• Španjolska (nema podataka o manjinama, razlog Baskija, Katalonija… 10% imigranata)
• Švedska (nema podataka o manjinama)

Ostalih dvadeset država vode evidenciju o etničkim, Hrvatska o nacionalnim, manjinama, a neke imaju za njih i rezervirana mjesta u parlamentu:

• Austrija (8,9% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Belgija (58% Flamanci + 31% Valonci + 11% manjina, 1 rezervirano mjesto u parlamentu)
• Bugarska (23,1% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Hrvatska (9,6% manjina, 8 rezerviranih mjesta u parlamentu)
• Cipar (77% Grci + 18% Turci + 5% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu osim podjele 70:30 Grci:Turci)
• Češka Republika (37,5% manjina, od toga 27,5% neopredijeljenih, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Danska (10,4% manjina, 4 rezervirana mjesta u parlamentu)
• Estonija (31,3% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Finska (6,6% manjina, 1 rezervirano mjesto u parlamentu)
• Mađarska (7,7% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Italija (6% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Latvija (38,9% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Litva (15,9% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Luksemburg (36,9% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Malta (4,8% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Nizozemska (19,3% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Poljska (3,1% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Rumunjska (16,6% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Slovačka (19,3% manjina, nemaju rezervirana mjesta u parlamentu)
• Slovenija (16,9% manjina od toga 12% neopredjeljenih, 2 rezervirana mjesta u parlamentu)

Uz ispriku za poneki eventualno neaktualan podatak o udjelu manjina među građanima pojedine države, jer ih je nekoliko iz 2001. i 2005., podaci o udjelu manjina u parlamentima su aktualni, službeno objavljeni od ECMIa (European Centre for Minority Issues).

Što je iz prikupljenih podataka na prvi pogled kristalno jasno? Hrvatska politika prema manjinama na razini parlamentarne demokracije značajno odstupa od europskog standarda. Odgovor na pitanje “Zašto je tomu tako?” trebamo tražiti u analizi kompleksnih hrvatskih povijesnih okolnosti, koja nadilazi ovaj članak. Nabrojimo samo neke… posljedice velikosrpske ekspanzionističke politike, dugogodišnje stigmatiziranje Hrvata kao genocidnog naroda, naslijeđe jugoslavenske komunističke ideologije bratstva i jedinstva koje podgrijava i živim održava Socijaldemokratska partija (komparirajući “velike političke stranke“) kao platformu za velik (najveći?) broj vlastitih glasača, odnosno time uz ogromnu cijenu osigurava vlastiti politički opstanak kvazi-utemeljen na “etničkoj ravnopravnosti“, a u stvari na diskriminaciji većinskog etnosa itd.

Danas je jasno kako Članak 15. Ustava, “Zakonom se može, pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina osigurati posebno pravo da biraju svoje zastupnike u Hrvatski sabor“, pa posljedični Članak 19. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Članak 17. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor stvaraju nered na hrvatskoj političkoj sceni.

Zbog navedenih zakona nemamo normalnu asimilaciju nacionalnih manjina u hrvatsko građansko društvo, zbog njih imamo manjince po profesiji koji navodnom borbom za prava vlastite etničke skupine, a u stvari često iz vlastitih interesa, povećavaju međuetničku netrpeljivost i zbog njih je, na primjer i pogotovo, etničkog Srbina, a hrvatskog državljana neprihvatljivo nazvati Hrvatom.

Čim netko ima jamčeno mjesto u parlamentu, izuzetno je povlašten. Poglavito kad znamo kako su, osim tri predstavnika srpske nacionalne manjine (14.103, 10.997, 10.103), u Sabor ušli sa smiješno malim brojem glasova (2.218, 1.594, 1.598, 1.913, 999). Koliko onda moraš biti nesvjestan cijele vlastite povlaštene situacije, koliko moraš biti drzak i bahat pa da se nakon najneizvjesnijih hrvatskih parlamentarnih izbora svrstaš na jednu stranu još dok traju pregovori između glavnih aktera. I to sedam od osam povlaštenih.

Na ovo je moguć samo jedan odgovor… odmah čim se skupi dvotrećinska većina zastupnika, neopterećenih sitnim interesima, uskladiti parlamentarna prava hrvatskih manjina s europskim standardima.

Foto: Z. Lucić, Krepsic.com