Bivši dugogodišnji načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore i vojnik koji je u crnogorskim oružanim snagama do sada “dogurao” do najvišeg čina – admiral Dragan Samardžić – za sobom ima nerazjašnjenu prošlost iz ratnih djelovanje bivše Jugoslovenske ratne mornarice (JRM) za vrijeme agresije na Hrvatsku.
Javnosti najmanje poznata je Samardžićeva uloga iz vremena rata u bivšoj Jugoslaviji 1991-1992. godine, a priču o njemu na crnogorskom portalu Vijesti.me, donosi poznati novinar Siniša Luković, specijaliziran za velike teme.
Od početka svoje karijere u JRM Samardžić po specijalnosti artiljerijsko-raketni oficir je službovao u 18. Flotili raketnih brodova JRM, s bazom u ratnoj luci Lora u Splitu. Tadašnji poručnik fregate Dragan Samardžić 22. siječnja 1991. preuzima svoju prvu zapovjednu dužnost i postaje komandant raketne topovnjače RTOP-406 “Ante Banina”.
Uskoro počinju i prvi sukobi, prvo politički, a onda i oružani, a JNA otvoreno staje na stranu rukovodstava Srbije i Crne Gore koje su, kako je tada službeno govoreno, nastojale “sačuvati Jugoslaviju” i spriječiti secesiju ostalih republika.
Najdramatičnije je, nakon kratkotrajnog rata u Sloveniji, bilo na jesen, i u zimu 1991. godine u Hrvatskoj, gdje je JRM tada vodila povremena borbena djelovanja protiv snaga nove, Hrvatske Ratne Mornarice u nastajanju, i provodila pomorsku blokadu hrvatske obale.
Treća i najduža pomorska blokada službeno je počela 8.studenog i trajala je do 3. prosinca 1991. Blokade je JRM sprovodila preko posebno formiranih operativnih sastava svojih ratnih brodova nazvanih taktičkim grupama kojih je imala ukupno pet.
Napad na Split
Najjača i najvažnija od njih bila je Taktička grupa (TG) “Kaštela” koja je sprovodila pomorsku blokadu Splita. TG “Kaštela” bila je pod komandom kapetana fregate Zorana Gilića, a činili su je veliki patrolni brod (u javnosti nazivan razaračem) VPBR-31 “Split”, torpedni čamac TČ-224, patrolni čamac PČ-176, te raketne topovnjače RTOP-405 i RTOP-406. Komandant ove posljednje, bio je tada 28-godišnji poručnik fregate Dragan Samardžić.
TG “Kaštela” djelovala je u Splitskom kanalu i Splitskim vratima. S brodova su pripadnici JRM mogli da vide kako na otocima Braču i Šolti te na brdu Marjan iznad Splita, HRM tada već postavlja i uređuje vatrene položaje za svoje topove obalske artiljerije i vrši izviđanja pozicija i aktivnosti brodova JRM.
Komanda HRM tada je odlučila da usprkos tome što je uskoro trebalo da stupi na snagu tko zna koje po redu, pod okriljem promatračke misije EU, dogovoreno primirje, intenzivira borbena djelovanja i pokuša da brodove JRM istjera iz splitskog akvatorija i tako razbije pomorsku blokadu tog područja koja je hrvatskoj ekonomiji nanosila ogromnu štetu.
Tako su hrvatske snage u noći 14. studenog uspjele da improviziranim malim torpedom, koji se kretao po površini mora, u uvali Bobovišća na otoku Brač, pogode i teško oštete patrolni čamac PČ-176 “Mukos” kojom prilikom su na njemu smrtno stradala trojica mornara.
Boj u Splitskom kanalu 14. i 15. studenog 1991. /Autor: M. Jurin
Nakon ovog napada Komanda Vojnopomorske oblasti JNA stavila je sve svoje brodove u najviši stupanj borbene gotovosti. U ranim jutarnjim satima komandant TG “Kaštela”, koji se nalazio ukrcan na VPBR-31, izdaje naređenje brodovima u sastavu TG da započnu borbena djelovanja, pa ubrzo VPBR-31 otvara vatru iz svojih topova kalibra 76 mm po otocima Šolta i Brač prilikom čega je oštećeno nekoliko kuća i crkva.
Najteže, međutim, tek dolazi jer u 6.30 sati komandant VPBR-31 kapetan frigate Dragan Jovin radio vezom naređuje svim brodovima TG “Kaštela”, ali i snagama JNA na kopnu koje su se u tim trenucima nalazile u ratnoj luci Lora, Divuljama i Dračevcu, da “djeluju po već određenim metama u gradu Splitu”.
Narednih skoro sat vremena nastao je pravi pakao za Splićane jer je s brodova JRM koji su plovili u Splitskom kanalu na samo nekoliko milja od grada, krenula kanonada iz svih raspoloživih kalibara po metama u tom gradu.
Za čudo, komandanti kopnenih jedinica nisu poslušali naredbu Kapetana fregate Dragana Jovina pa iz Lore, Divulja i Dračevca tada nije pucano po gradu. Prema navodima hrvatskih medija, tada su granatama kalibra 30, 57 i 76 mm s brodova TG “Kaštela”, među kojima je bila i RTOP-406 pod komandom budućeg načelnika Generalštaba crnogorske vojske Dragana Samardžića, pogođeni striktno civilni ciljevi: svjetionik “Pomorac” na Katalinića brijegu, zgrada Opštine Split, Tehnička škola, Arheološki muzej, trajekti “Vladimir Nazor” i “Bartol Kašić” u trajektnoj luci, kompleks Gripe, Higijenski zavod i mnoge druge znamenitosti grada.
Pogođeno je i staro povijesnog jezgro Splita – srednjovjekovne kamene kuće u blizini Zlatnih vrata u Dioklecijanovoj palači, a najviše je stradala zaštićena spomenička baština, pučko predgrađe Veli Varoš, dok je nekoliko projektila palo i na istočno gradsko predgrađe Lučac.
Pogođena crkva Blažene Djevice Marije
Tri projektila pogodila su crkvu Blažene Djevice Marije na raskrsnici Spinutske i Bakotićeve ulice kojoj su projektili prodrli kroz krov i južni zid, te probušili knjigu evanđelja.
Pored toga, manja oštećenja pretrpjele su i crkve Svete Trojice u blizini splitskog aerodroma, odnosno Svetog Bartula u naselju Kaštel Štafiliću. Osim spomeničke baštine, napad s brodova TG “Kaštela” tog su dana pretrpjele i brojne civilne ustanove.
Prema izvještajima hrvatskih medija, štetu od granatiranja pretrpio je pogon “Dalmacijavina” u trajektnoj luci, Institut za oceanografiju i ribarstvo, zgrada Doma zdravlja u ulici Antuna Gustava Matoša, hotel “Jadran – Koteks” na Zvončacu, kao i oko trideset stanova u više stambenih zgrada u ulicama Splita i desetak parkiranih automobila, dok se u krov zgrade Lučke kapetanije zabila granata koja na sreću nije eksplodirala.
Pored velike materijalne štete, napad s brodova TG “Kaštela” na Split u rano jutro 15. novembra 1991. na žalost, prouzrokovao je i ljudske žrtve. Od pogotka granate u trajekt “Vladimir Nazor”, koji je tada bio vezan u trajektnoj luci, smrtno su stradali upravitelj stroja Dinko Maras i vođa stroja Jure Kalpić.
Pored njih, u granatiranju je povrijeđen i kormilar sa “Vladimira Nazora” Ante Vidović, kao i šest civila – građana Splita, te jedini u ovom napadu ranjeni pripadnik Hrvatske Vojske – gardista Drago Češkić.
Na dan napada Kliničko-bolnički centar Split u koji su dovoženi povrijeđeni, nakratko je morao da rad s ranjenicima i bolesnicima, zbog zaštite i sigurnosti, prenese u podrumske prostorije bolnice. Hrvatski forenzičari kasnijom analizom su utvrdili da je trajekt “Vladimir Nazor” pogođen granatama kalibra 57 mm koje isključivo koriste raketne topovnjače JRM u svojim brzometnim topovima “Bofors” kojima su ti brodovi naoružani.
Hrvatski istražitelji su službeno objavili da je trajekt pogođen, a članovi njegove posade – civili usmrćeni i ranjeni granatama ispaljenim s RTOP-405, a ne njene blizanke RTOP-406 s komandantom Draganom Samardžićem koja je tada također djelovala po cijevima u Splitu.
Nakon što su obalne baterije HRM-a s Brača, Šolte i Kašjuna pojačale svoju paljbu, njihove granate “urakljile” brodove JRM, a Hrvatska vojska oborila dva borbena aviona tipa “jastreb” koje je komanda JNA poslala da pomognu TG “Kaštela”, sukob je okončan. Brodovi JRM su se povukli prema Visu i Makarskoj.
HRM i danas u spomen na ove događaje, svečano obilježava 15. novembar kao Dan obrane Splita u Domovinskom ratu.
Teško, mučno i puno propagande
”Vijesti” su razgovarale s nekoliko aktera ovih događaja koji su insistirali na anonimnosti, ali koji su manje-više identično potvrdili razvoj događaja tog dana, ograđujući se da je to bilo vrlo teško, mučno i napeto vrijeme u kojem se raspadala jedna velika država, a akteri sukoba s obje strane bili izloženi neizvjesnosti i velikoj propagandi, te bez danas dostupnih mogućnosti brzog i višestranog informiranja putem interneta ili društvenih mreža. Neki od ljudi koji su bili na nekim od brodova u sastavu TG “Kaštela” i obližnje TG “Vis”, koja je njoj došla u pomoć, potvrdili su da je i RTOP-406 Dragana Samardžića tada po dobivenom naređenju otvorila vatru.
Tvrde, međutim, da civilni ciljevi u Splitu nisu namjerno gađani već da je to bio splet nesretnih okolnosti – lošeg obučenih poslužilaca pojedinih oruđa, te promašaja odnosno prebačaja prvobitno zadanih ciljeva. Naši sugovornici naglašavaju da su porodice nekih od članova posada brodova iz sastava TG “Kaštela”, kao i samog viceadmirala Mileta Kandića, komandanta Vojnopomorske oblasti JNA, tada još bili u Splitu zbog čega po njima, ne stoji priča da je namjerno naređeno da se gađaju civilni ciljevi.
S druge strane, hrvatska strana je snimila više presretnutih radio komunikacija brodova iz sastava TG “Kaštela” i TG “Vis”, te ih je kasnije objavila u medijima. Iz tih snimaka se jasno naslućuje da neki civilni ciljevi poput svjetionika “Pomorac” i područja Katalinić brijega jesu namjerno gađani po naredbi. Isto tako iz komunikacije se vidi da su brodovi međusobno nastojali da vrše korekturu vatre i ispravljaju prebačaje i podbačaje, te da su, pritom, bili svjesni da pogađaju civilna područja:
“Komar (radio pozivni znak za jedan od raketnih čamaca koji su sudjelovali u akciji), pazite malo na elevaciju, ide vam sve preko, tamo u Varoš. Tko to puca?”, čuje se pored ostaloga u toj komunikaciji.
Ostaje činjenica da je grad Split tog dana pretrpio značajnu materijalnu štetu, da su pogođeni brojni civilni, a ne vojni objekti, te da je dvoje civila izgubilo život, ranjeno je njih još pet, a povrijeđen je samo jedan hrvatski vojnik.
Optužnica za ratni zločin
Hrvatsko tužiteljstvo protiv 31 pripadnika JRM na čelu s viceadmiralom Milom Kandićem 1992. podiglo je optužnicu kojom ih je teretilo za ratni zločin nad civilima na području Srednje Dalmacije, sproveden od kraja ljeta 1991. do siječnja 1992. godine.
“Izravno zapovjedajući, prenoseći ili izvršavajući zapovjedi odgovorni su za smrt petoro civila i 22 ranjenih, te golemu materijalnu štetu na civilnim, stambenim i gospodarskim objektima od 32 milijuna maraka” – pisalo je u toj optužnici na kojoj se većina optuženih našla i zbog napada brodova TG “Kaštela” na Split 15. novembra 1991. i granatiranja civilnih ciljeva u tom gradu i na obližnjim otocima.
Među optuženima, od kojih je većina bila nedostupna hrvatskom pravosuđu jer su nakon rata u SFRJ karijeru i živote oni nastavili u Srbiji i Crnoj Gori, bilo je i nekoliko komandanata ratnih brodova koji su sudjelovali u napadu na Split i obližnje otoke 14. i 15. studenog 1991: komandant VPBR-31 kapetan fregate Dragan Jovin, komandant VPBR-34 kapetan fregate Ilija Brčić, komandant TG “Kaštela” kapetan fregate Zoran Gilić, kao i komandant RTOP-404, poručnik bojnog broda Dragutin Horvat.
Iako su na spisku optuženih, od kojih je 31 proglašen krivim i osuđen na visoke zatvorske kazne, bila čak i nekolicina podoficira koji su službovali na kopnu i kojima nisu bile podčinjene nikakve borbeno jake jedinice, te čak i komandant jednog malog i nenaoružanog pomoćnog broda JRM – lučkog remorkera, te čak i oficir mašinsko-tehničke struke koji je bio upravitelj stroja na VPBR-31 te kao takav nije uopće ni mogao biti akter vatrenog djelovanja tog broda po Splitu, na spisku se nije našlo ime komandanta RTOP-406 tadašnjeg poručnika fregate Dragana Samardžića iako je njegov brod 15. 11. 1991. djelovao topovima kalibra 57 mm po ciljevima u Splitu.
Admiral Dragan Samardžić / foto: Boris Pejović
Na pitanje da li se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske bavilo istraživanjem uloge današnjeg admirala u mirovini Dragana Samardžića kao oficira JRM u napadu TG “Kaštela” na Split, portparolka DORH-a Martina Mihordin “Vijestima” je kazala da “Državno odvjetništvo Republike Hrvatske ne postupa u prvom stupnju i nije u nadležnosti tog državnog odvjetništva provođenje istraga i podizanje optužnica”.
“Slijedom toga ni ne odgovaramo na pitanja “je li DORH ikada istraživao” nekoga”- istakla je Mihordin preporučivši novinaru “Vijesti” da “konkretizira svoj upit s podacima potrebnim za utvrđivanje o kojem je predmetu riječ (kada je podnesena kaznena prijava, kome je podnesena, koja policijska uprava je provodila svoj dio postupanja, protiv kojih osoba je podnesena kaznena prijava, tko je podnositelj kaznene prijave)”, te da se time onda obratimo “nadležnom državnom odvjetništvu.”
Mnogo konkretniji bili su u Županijskom državnom odvjetništvu Splita čija je portparolka Rene Laura kazala da je “provjerom kroz evidenciju Županijskog državnog odvjetništva u Splitu utvrdila da protiv Dragan Samardžić nije podnesena kaznena prijava zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120 stavak 1 Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske”.
Laura je podsjetila da je Županijsko državno odvjetništvo u Splitu “podiglo optužnicu broj KT-5/92 od 7. srpnja 1992. protiv trideset i jednog (31) okrivljenika zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120 stavak 1 Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske”.
“Činjenični opis ovog kaznenog djela odnosi se na napade borbenih postrojbi okupatorske srpsko-crnogorske vojske tzv. ‘Jugoslavenske narodne armije’ na širem području općina Splita, Trogira, Kaštela, Solina, Brača i Ploča od 14. rujna 1991. do 28. siječnja 1992”- pojasnila je Laura.
Prosvjedovali službeni Zagreb, Krivokapić…
Kada je tadašnji kontraadmiral Dragan Samardžić 2008. imenovan za načelnika Generalštaba VCG, tome se javno usprotivio član Vijeća za odabranu i sigurnost – tadašnji predsjednik Skupštine Crne Gore Ranko Krivokapić (SDP) zbog, kako je saopćeno “nerazjašnjene Samardžićeve uloge u agresiji na Republiku Hrvatsku”.
Nešto ranije, kada je Samardžić prvo imenovan za zamjenika načelnika GŠ VCG, zvanični Zagreb je prosvjedovao kod Vlade u Podgorici iako se Samardžićevo ime ni tada, a ni danas, ne nalazi na javnosti dostupnim dokumentima o osumnjičenima za ratne zločine u Hrvatskoj. Indikativno je i da je administracija SAD kada je Samardžić, kao tadašnji pomoćnik ministra obrane Crne Gore Bora Vučinića za materijalne resurse, trebalo 2007. da u sastavu delegacije VCG posjeti SAD, to nije odobrila upravo zbog nerazjašnjenih okolnosti iz njegove ratne prošlosti.
Samardžić je od stjecanja crnogorske nezavisnosti, koja ga je zatekla u činu kapetana bojnog broda na mjestu komandanta tadašnje Mornarice Vojske Srbije i Crne Gore, obavljao niz visokih dužnosti u VCG i Ministarstvu obrane. Iako zakon dozvoljava maksimalno pet godina, Samardžić je ukupno čak devet godina bio načelnik Generalštaba VCG, nakon čega je bio vojno-diplomatski predstavnik Crne Gore na rezidentnoj osnovi u Austriji, zadužen i za OESS i Ujedinjenje Narode. Samardžić je tada pokrivao i dužnost vojnog atašea Crne Gore u Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj.
U ožujku 2020. godine bivše DPS državno rukovodstvo ga je postavilo na dužnost zvaničnog vojnog predstavnika Crne Gore pri NATO-u i EU u Bruxellseu, s koje ga je u siječnju ove godine bivša ministrica obrane Olivera Injac konačno poslala u mirovinu. Nakon umirovljenja Samardžić se aktivirao na društvenim mrežama i u javnosti žestoko kritizirajući bivšu Vladu premijera Zdravka Krivokapića, donedavnu ministarku obrane Injac i političke neistomišljenike DPS-a, a javno se založio i za formiranje “nove, prave crnogorske stranke”.
“Vijesti” su pozvale admirala Dragana Samardžića i ponudile mu da odgovori na naša pitanja u vezi sa svojom ulogom u napadu brodova JRM na Split. On je rezolutno odbio da to učini.
“Ne želim odgovarati na bilo koja vaša pitanja”, istakao je Samardžić.
U misiji “peglanja” odnosa
Samardžić je bio gotovo neprimjetan u javnosti nakon što je izbio skandal kada je njegov kolega Iija Brčić, uhićen u Italiji po Interpolovoj potjernici koju je Hrvatska izdala na osnovu pravosnažne presude za ratni zločin iz 1993. godine.
Brčić, koji je tijekom ratnog pohoda na Hrvatsku, teretio se za granatiranje Splita, Brača i Šolte, uhićen je 2007. kao član službene crnogorske državne delegacije koja je trebala nazočiti vojnim vježbama NATO snaga u Napulju. Hrvatska je zatražila ekstradiciju oficira Brčića, ali talijanske vlasti tome nisu udovoljile i on je nakon nekoliko mjeseci provedenih u zatvoru, 2008. godine pušten na slobodu i vratio se u Crnu Goru.
(Ilija Brčić osuđen je na 15 godina zatvora zbog granatiranja Splita i okoline 1992. godine, preminuo je 2010. u Nikšiću)
Brčićevo uhićenje u Italiji po osnovu presude za ratni zločin iz Hrvatske tada je izazvalo pravi skandal u crnogorskom vojnom i političkom vrhu jer je uhićenje u Rimu visokog oficira njene vojske bilo poniženje za državu Crnu Goru s mogućim vrlo neugodnim drugim političko-pravnim implikacijama.
Dobro obaviješteni sugovornik kazao je da su dugogodišnje crnogorske vlasti, koje je predvodio DPS, bile svjesne da postoji šansa da Hrvatska proteklih godina procesuira ili po tajnim optužnicama negdje u inozemstvu uhapsi još nekog oficira crnogorske vojske zbog onoga u što su ti ljudi bili uključeni tijekom rata u bivšoj SFRJ.
To se onda, posebno nakon čuvenog skužbenog “žaljenja” Mila Đukanovića izraženog u Dubrovniku za agresiju JNA i crnogorskih rezervista na taj grad 1991-1992, pokušavalo na razne političke načine “ispeglati” u odnosima sa Zagrebom.
“Pouzdano znam da je pokojni Vukašin Maraš svojedobno išao u Zagreb s izričitim nalogom da kod hrvatskih vlasti isposluje da one odustanu od kaznenog procesuiranja i gonjenja admirala Milana Zeca i admirala Dragana Samardžića jer bi njihovo inkriminiranje za ratna dešavanja oko Dubrovnika, odnosno Splita 1991. godine bilo vrlo neugodno i s teškim dugoročnim političkim i pravnim posljedicama po državu Crnu Goru. Izgleda da je Maraš u tome i uspio jer Hrvati nikad nisu procesuirali ovu dvojicu”, kazao je sugovornik “Vijesti” koji je nekada bio visokopozicioniran u JNA.
Vukašin Maraš bio je dugogodišnji direktor Službe državne sigurnosti Crne Gore i čovjek od najvišeg povjerenja Mila Đukanovića.
Na sebe registrirao poklon pištolj
Prilikom posjete Crnoj Gori u travnju 2014. tadašnjeg načelnika Glavnog stožera Hrvatske Vojske, generala Drage Lovrića Samardžić je, nakon sastanka s hrvatskim kolegom u Tivtu, od Lovrića kao protokolarni poklon dobio primjerak novog hrvatskog poluautomatskog pištolja HS2000 (Hrvatski samokres), kalibra 9 mm.
Admiral Dragan Samardžić i general Drago Lovrić/ Foto: MVCG
Prema tvrdnjama izvora “Vijesti”, iako je riječ o protokolarnom poklonu koji je dobio kao tadašnji načelnik Generalštaba VCG i koji po zakonu pripada državi jer je vrijednosti veće od 50 eura, admiral Samardžić je HS2000 zadržao za sebe i uspio da ga registrirne na svoje ime kao oružje u privatnom vlasništvu. Samardžić nije želio da odgovori ni na pitanja “Vijesti” u vezi s ovim.
“Ne priznajem da je itko mrzio NATO više od mene”
Tadašnji kapetan fregate Mornarice Vojske Jugoslavije Dragan Samardžić u proljeće 1999. ratovao je protiv snaga NATO-a koje su napale i bombardirale Saveznu Republiku Jugoslaviju. Samardžić se tada, kako u svojoj knjizi “Ratni dnevnik Ratne mornarice” navodi penzionirani kontraadmiral Boško Antić koji je za vrijeme NATO bombardiranja po posebnom zadatku bio iz Beograda poslati u Komandu RMVJ u Kumboru, istakao u borbenim djelovanjima protiv NATO zrakoplovstva koji su prelijetali zonu odgovornosti RMVJ.
“Vijest da je protuzračna obrana RM uspješno djelovala i iznad Bara pogodila neprijateljski avion, brzo se raširila duž cijele obale. Zadovoljstvo je bilo na svakom licu. Opis događaja slikovito je dao novinaru “Ratnog biltena RM” dao komandant taktičke grupe raketnih brodova, kapetan fregate Dragan Samardžić.
“E, jučer smo im pokazali! Bila je to prava borba. Njihov najžešći napad do sada. Letjeli su na Podgoricu, gađali brda oko Bara. Naleti su trajali punih sat vremena. Imali su i lovačku zaštitu. Dočekali smo ih spremno. Naši artiljerci su im zadali dosta problema. Nebo je bilo vruće, podgrijali smo im krila, da su neki i padobrane isprobavali!”, zapisao je 4. svibnja 1999. kontraadmiral Antić u svom “Ratnom dnevniku Ratne mornarice” (izdanje Media centar “Odbrana”, Beograd, 2019, strane 143-144).
Crnogorske civilne vlasti inače, upravo tada su prozivale RMVJ na koju nisu mogle uticati, da ova navodno namjerno pokušava da isprovocira reakciju NATO pilota i izazove ih na bombardiranje ciljeva u Crnoj Gori. Kao primjer takvog ponašanja crnogorska vlast tada je navela baš ovaj slučaj u kome su dvije raketne topovnjače RMVJ pod Samardžićevom komandom, vezane uz operativnu obalu Luke Bar, otvorile vatru na NATO avione iako su oni letjeli na visinama koje su bile izvan dometa topova tih brodova.
Samardžić je samo nekoliko godina kasnije, kada su ga crnogorske vlasti nakon stjecanja nezavisnosti, postavile na visoke vojne i političke dužnosti tranzitirao u žestokog pristalicu i promotera NATO-a.
U kampanji za ulazak Crne Gore u Alijansu admiral je obilazio crnogorske gradove i govorio na promocijama, pa je tako 2015. u Tivtu prednosti članstva u NATO-u objašnjavao građanima. Na opasku novinara “Vijesti” da je neukusno da među promoterima NATO-a danas u Crnoj Gori budu i oni koji su 1999. ratovali protiv Alijanse, Samardžić je tada kazao da je točno da je on kao oficir tadašnje RM Vojske Jugoslavije sudjelovao u tom sukobu.
“Ja jesam ratovao 1999. protiv NATO-a i ne priznajem da je itko tada mrzio NATO više od mene. Ja sam vojnik i ja ne donosim odluku kada će i s kim zemlja stupiti u rat, ali onog trenutka kada stupimo u rat, mene ne zanima tko je na drugoj strani i ja ću pružiti sve od sebe da branim zemlju i to sam radio 1999.
Znate dobro gdje sam tada bio, ali ja ne razmišljam emocijama, već razumom. I mi u ovoj priči o integracijama treba da isključimo emocije i opredjeljujemo se razumom”, kazao je 23. studenog 2015. tadašnji načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore Dragan Samardžić.
IZVOR: Vijesti.me/Foto:RT Vojvodina
