HV 25 godina nakon Oluje: Može li Banožić srediti nered koji je ostavio Krstičević

kolovoz 1, 2020 maxportal
Share Button

Vrijeme je za ozbiljnu analizu teških posljedica za obrambeni sustav Republike Hrvatske nastalih za vrijeme mandata bivšeg ministra obrane Damira Krstičevića. Novi ministar obrane sada je poznat, ali otvoreno pitanje ima li Mario Banožić sposobnosti za početak sređivanja nerada koji je u obrambenom sustavu ostavio njegov prethodnik



PRIREDIO: Analitički tim Maxportala/ /Foto:uredpredsjednika

Tragični pad lakog školskog zrakoplova koji se srušio 7. svibnja ponovno je barem kratkotrajno skrenuo pažnju hrvatske javnosti na zabrinjavajuće stanje u obrambenom sustavu Republike Hrvatske. Rezultat ove nesreće bila je iznenadna ostavka dotadašnjeg ministra obrane Damira Krstičevića.

Iako se ova ostavka predstavljala kao hrabar i moralan čin, stupanj nereda u obrambenom sustavu je takav da je prema mišljenju analitičkog tima Damir Krstičević odlučio iskoristiti prvu priliku za odlazak u nadi kako će tim korakom skrenuti pažnju sa njegove odgovornosti za nastali kaos.

A da kaos raste pokazuje i “Uputa o pravilima sigurnosnog ponašanja djelatnika Ministarstva obrane i pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske pri korištenju javno dostupnih informacijskih servisa” koju je 22. svibnja izdao tada v.d. ministra obrane Tomislav Ivić.

Na sedam stranica tog dokumenta naveden je niz zabrana kojima se nastoji spriječiti davanje bilo kakvih informacija o stanju u obrambenom sustavu. Naizgled ništa neobično takve mjere postoje i u drugim vojnim organizacijama. Ipak ova uputa ide mnogo dalje – ona praktično zabranjuje bilo kakvu stručnu raspravu unutar kuće čega nije bilo ni u bivšoj JNA.

Rezultat je atmosfera straha i potpuni prekid svake ozbiljnije komunikacije među djelatnicima MORH-a što je do sada nezabilježeno. Nema sumnje da je ova uputa nastala kao dio priprema koje je HDZ poduzeo u pripremama za parlamentarne izbore kako bi spriječio iznošenje u javnosti podataka o ozbiljnom stanju u obrambenom sustavu (a time i skrivanje ozbiljnosti situacije proizašle iz nesposobnosti Damira Krstičevića).

U analizi posljedica Krstičevičevog upravljanja obrambenim sustavom analitički tim odlučio pozabaviti se sa dva pitanja.

Prvo pitanje je djelotvornost Ministarstva obrane u ulozi institucije koja upravlja cjelokupnim obrambenim sustavom. Drugo pitanje je reforma vojnog školstva ključna za razvoj budućih časnika OS RH.

Grijeh Damira Krstičevića je u činjenici da nije prekinuo negativne trendove u MORH-u započete dugo prije njegova dolaska te da je prekinuo (a možda i definitivno pokopao) do tada uspješnu reformu vojnog obrazovnog sustava.

Kaos u MORH-u

Iako bi najlakše bilo svaliti svu krivnju na njega Krstičević nije stvorio sadašnji kaos u radu MORH-a. Stanje u ministarstvu – proces militarizacije kroz dovođenje aktivnih časnika na čelo ustrojbenih jedinica MORH-a, postavljanje političkih poslušnika te gubljenje profesionalnosti i stručnosti započeo je u prvoj polovini prošlog desetljeća. Tadašnja koalicijska vlada predvođena SDP-om nije imala snage raščistiti nered nastao politizacijom obrambenog sustava pri kraju devedesetih.

Umjesto toga započeo je prvi pogubni trend a to je dovođenje kadrova iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova na ključnu poziciju u obrambenom sustavu. To je mjesto pomoćnika ili pomoćnice ministra za obrambenu politiku. Ovaj trend započela je Željka Antunović krajem 2002. godine dovođenjem Jelene Grčić Polić na navedeno mjesto.

Upravo je Grčić Polić pokazala sve probleme te prakse – uvjerenje kako je njezino vanjskopolitičko iskustvo dovoljno za ključnu ulogu u oblikovanju obrambene politike iako o istoj baš i nije previše znala. I danas se je mnogi sjećaju kao arogantne osobe bez potrebnog znanja o obrambenom sustavu nespremne da o istom nešto nauči.

Nju je nakon 2005. godine zamijenio također još jedan vanjskopolitički kadar – Igor Pokaz. I nastavio djelovati po istom receptu kao njegova prethodnica – diplomatsko pričanje bez obraćanja pažnje na pitanja razvoja obrambenog sustava.

Upravo je pod Pokazom u MORH-u zamro svaki rad na razvoju civilne obrane i provođenju civilnih obrambenih priprema jer navedeni nije razumio a ni pokazivao bilo interes za ovo područje. Takvo djelovanje je bilo olakšano činjenicom da ni jedan od tadašnja sva ministra obrane (Rončević i Vukelić) nisu djelovali kao ministri koji se bore za njihov resor već samo kao partijski aparatčici koji su provodili odluke stranke.

Ako je Pokaz bio loš, njegov nasljednik koji je isto došao iz vanjskih poslova bio je i gori. Pjer Šimunović došao je na mjesto pomoćnika za obrambenu politiku 2009. godine (a ubrzo je unaprijeđen na položaj državnog tajnika) nakon što se pokazao nesposobnim u ulozi nacionalnog koordinatora za NATO (u ovoj ulozi Šimunović je vodio propagandnu kampanju za NATO ali u tome je bio tako loš da je u proljeće 2007. posao preuzela skupina eksperata i spasila stvar).

Umjesto degradiranja Šimunović je poslan u MORH gdje je zapamćen po neuspjelom pokušaju pisanja nove strategije nacionalne sigurnosti (prijedlog je bio totalna smijurija).Njegova nesposobnost ponovno je nagrađena i to prvo mjestom veleposlanika u Izraelu a danas u SAD.

Pod Antom Kotromanovićem mjesto pomoćnika za obrambenu politiku dobio je Zoran Drča. Iako nije došao iz vanjskih poslova već iz obrambenog sustava nije se pokazao ništa sposobnijim od njegovih prethodnika. Već i njegov ulaz u MORH 2003. godine obilježen je kontroverzom (primljen je iako je pao na prvoj sigurnosnoj provjeri), a ništa bolje se nije iskazao kao pomoćnik ministra obrane.

Veliki skandal izbio je 2016. godine kada je izgubio Plan obrane RH ali iz toga nisu proistekle nikakve posljedice za njega. Po ustaljenom obrascu Drčina nesposobnost je nagrađena – prvo je otišao na diplomatsku plaću u Bruxelles a zatim i formalno prešao u MVEP.

Nakon neuspjelog pokušaja dovođenja čovjeka iz sustava na mjesto pomoćnika ministra za obrambenu politiku te kratke i burne karijere Nikole Brzice na ovom položaju, Damir Krstićević je kao novopečeni ministar obrane početkom 2017. godine postavio Petra Mihatova.  Mihatov je došao iz vanjskih poslova, te je po dobrom starom običaju prvo morao učiti o obrambenom sustavu.

Ipak Mihatov je odbio biti žrtveni jarac kada je izbila afera Barak i kada je Krstičević, kako bi se oprao od ovog fijaska, od njega tražio da javno kaže kako ga nije obavijestio o sadržaju američkih non-papera a on “će ga zaštititi”. Mihatov je naravno odbio tu suludu ponudu i nakon toga tražio način da se što prije vrati u MVEP. To je uradio krajem 2019. a naslijedila ga je kao v.d. državna službenica u MORH-u Dunja Bujan koja isto želi što prije otići iz ove vruće stolice.

Koja je bila posljedica stalnog dovođenja vanjskih kadrova (iz MVEP-a, te stranačkih krugova koji su se trebali baviti obrambenom politikom? Prekinut je proces školovanja kadrova unutar ministarstva te je razvijeno uvjerenje da se svako može baviti svim aspektima rada ministarstva obrane a posebno procesom obrambenog planiranja. Postepenim odlaskom profesionalaca (u mirovinu ili izvan sustava) izgubljen je kadar koji je trebao prenositi znanje novozaposlenima u MORH-u.

Drugi pogubni trend bila je militarizacija MORH-a koja je započela intenziviranjem priprema za članstvo u NATO-u. Logika je bila da se Hrvatska sprema za ulazak u vojni savez te su zato potrebni vojni kadrovi koji će usmjeravati ovaj proces ne samo u Glavnom stožeru već i u MORH-u. U normalnim vojnim organizacijama uobičajena je praksa da viši časnik provede dio  karijere u Ministarstvu obrane ali i da se nakon toga vrati u vojni sustav.

Kod nas se dogodilo suprotno – visoki časnici počeli su nicati posvuda, i na pozicijama koje bi normalno morali imati civili. Pri tome nije postojalo nikakvo vremensko ograničenje njihova imenovanja, a mnogim časnicima postavljenim na dužnosti u MORH-u i nije se više vraćalo u vojni sustav. Pa zašto bi? Plaća je dobra, nema nikakve kontrole, a povezivanje sa trenutnu vladajućom političkom strankom garantiralo je dugi ostanak na novom mjestu.

Problem je bio i u činjenici kako većina tako imenovanih časnika nije imala potrebna znanja i iskustvo za obnašanje dužnosti povezanih sa upravljanjem obrambenim sustavom (ne zaboravite oni su zapovijedali a ne upravljali vojnim postrojbama). Ta militarizacija je samo ubrzala rastakanje profesionalnosti i politizaciju MORH-a.

Vrhunac militarizacije dosegnut je za vrijeme Ante Kotromanovića na mjestu ministra obrane. Žalosno potkapacitiran za mjesto ministra obrane Kotromanović je bio običan aparatčik koji se nije bavio razvojem obrambenog sustava već samo rezanjem troškova.

To je iskoristio tadašnji načelnik Glavnog stožera general Drago Lovrić koji je kontrolirao Kotromanovića. Lovrić je imao bolesnu ambiciju podređivanja ministarstva stožeru na način da je tražio smanjivanje MORH-a na samo nekoliko desetaka službenika predvođenih ministrom dok bi sve aktivnosti kontrolirao stožer.

I danas se mnogi u sustavu sjećaju kako je Lovrić na svaki način tražio podatke o ustroju ministarstava obrane skandinavskih zemalja kako bi tadašnjem političkom vrhu prodao tu priču. Pri tome je prešutio činjenicu da u zemljama koje je uzimao kao primjere postoji puna integracija ministarstva i stožera ali ne na način kako je to Lovrić predstavljao. Civilna komponenta (ministarstvo obrane) bez obzira na mali broj eksperata u potpunosti usmjerava i nadzire obrambeni sustav dok bi u Lovrićevom modelu situacija bila potpuno obrnuta.

Da je Lovrić uspješno “obradio” Kotromanovića pokazuje i intervju s Antom Kotromanovićem objavljen u Večernjem listu 26. srpnja 2020. godine. To je jako zanimljiv intervju koji pokazuje stupanj Kotromanovićevog neznanja (na primjer, kada kaže da je vrijeme da pravi civil dođe na mjesto ministra obrane – znači li to da su npr. Gojko Šušak, Željka Antunović, Berislav Rončević ili Branko Vukelić bili nepravi civili?).

Ima jako puno “zanimljivih” tvrdnji u tom tekstu, no ključ je da Kotromanović poručuje novom ministru obrane da se u potpunosti osloni i sluša Glavni stožer, kao što je on to radio za njegova mandata. A u normalnoj demokratskoj zemlji situacija je potpuno obrnuta – civilni primat u vojnoj organizaciji nikada se ne smije dovesti u pitanje što je bit civilno-vojnih odnosa.

Oba opisana trenda srozala su ulogu i profesionalnost MORH-a na niske grane. I sada krajem 2016. godine dolazi Damir Krstićević. Imao je fantastičnu priliku da preokrene te dugogodišnje negativne trendove u obrambenom sustavu. I uprskao ju je….

Vrlo brzo se vidjelo da Damir Krstićević nije imao ni znanja a ni sposobnosti za stvarnu reformu obrambenog sustava. Umjesto da zaustavi militarizaciju MORH-a i da naglasak na civilne eksperte Krstičević je nastavio politiku zamjene civilnih vojnim (i to nesposobnim) kadrovima kojima je vjerovao. Nije važno da li neki visoki časnik nema znanja za civilno mjesto u MORH-u, pa on je naš vojni kadar kome se može vjerovati.
Pa se umjesto oslanjanja na stručne službe MORH-a Damir Krstičević počeo oslanjati na svoje specijalne savjetnike koji su (gle čuda) dolazili iz vojnog miljea.

Krstičević je krajem 2016. godine zaposlio četiri specijalna savjetnika – umirovljenog generala Dragutina Repinca kao savjetnika za poslove obrambenog resora (a u stvarnosti je pisao Krstičevićevu biografiju, neto mjesečna plaća 9000 kuna), umirovljenog pukovnika Ivicu Ušljebrka (8000 kuna), umirovljenog brigadira Božu Kožula (kojem je uz plaću od 10.000 kuna uredio i retroaktivno promicanje u generalski čin iako je Kožul bio u mirovini) te kao savjetnika bez naknade Antu Gotovinu.

Uz to čim je došao na mjesto ministra Damir Krstičević je pokušao smijeniti dva državna tajnika u MORH-u, Tomislava Ivića i Zdravka Jakopa. Krstićević je dva ključna državna tajnika doživio kao nametnute osobe sa kojima nikada nije uspjeo uspostaviti profesionalni odnos. Rezultat je bila njegova percepcija Ivića i Jakopa kao nepouzdanih osoba sumnjive lojalnosti kojih se Krstičević duže vremena nastojao riješiti, ali nije uspjeo.

Druga pogubna Krstičevićeva tendencija bila je težnja za potpunom izravnom kontrolom svih procesa u MORH-u i Glavnom stožeru. I to na svim razinama, od najniže do najviše. Tako su u zračnoj bazi Zemunik sve čistačice imale Krstičevićev broj mobitela…

Najbolji primjer načina Krstičevićevog rada predstavlja dogovor o imenovanju novog načelnika stožera. Krstičević je želio ponoviti isto je napravio 2016. godine kada je postao ministar obrane. Tada je napravio čistku vojnog vrha uklonivši sve generale za koje je smatrao da mu se mogu suprotstaviti tako da ih je otjerao u mirovinu ili na minorne dužnosti. Tada je na mjesto načelnika Glavnog stožera imenovan general Mirko Šundov koji nije predstavljao prijetnju Krstičeviću.

Nakon prošlogodišnjih predsjedničkih izbora i poraza Kolinde Grabar Kitarović postalo je jasno da je do tada glavni kandidat za načelnika Glavnog stožera general pukovnik Drago Matanović otpao zbog prevelike bliskosti sa bivšom predsjednicom. Očito je tada u MORH-u donesena odluka da se održe tajni pregovori sa predstavnikom Zorana Milanovića. Za Damira Krstičevića to je bila prilika ponovno postaviti svoje poslušnike na koje će se moći utjecati te spriječiti svaku kritiku poteza ministra.

Stoga je vrlo brzo nakon predsjedničkih izbora na Hrvatskom vojnom učilištu održan tajni ručak. Na tom ručku je uz Krstičevića bio i sada bivši načelnik Glavnog stožera Mirko Šundov. Kao izaslanik Zorana Milanovića angažiran je bivši ministar obrane Ante Kotromanović. Usprkos međusobnom animozitetu Krstičević i Kotromanović su se složili oko izbora admirala Roberta Hranja kao Šundovljeva nasljednika. Nakon toga održano je još nekoliko takvih ručaka na kojima su usuglašeni i drugi kandidati za pozicije u Glavnom stožeru.

Damir Krstičević je mogao zadovoljno trljati ruke. U zamjenu za Hranja kao novog načelnika postavio je ljude za koje je mislio da su mu odani te da će s njima upravljati stožerom kao što je radio za vrijeme mandata Mirka Šundova. No čini se da se ministar preračunao.

U odnosu na razdoblje prije četiri godine postojala je jedna velika razlika. Krstičević je tada bio na vrhuncu političke karijere, a krajem prošle godine svima je jasno da mu je karijera u sutonu. Pa zašto bi se onda novoimenovani visoki časnici vezali uz gubitnika koji će nakon idućih parlamentarnih izbora odletjeti iz MORH-a.

U kratkom roku razvio se Krstičevićev animozitet prema Hranju. koji je doveo gotovo do potpunog prekida komunikacija između MORH-a i stožera. Znalo je proći i sedam dana da nije bilo nikakve komunikacije između Krstičevića s jedne i Hranja i drugih novoimenovanih visokih časnika u Glavnom stožeru s druge strane.

U normalnim okolnostima komunikacija između njih dvojice trebala bi biti svakodnevna posebno sada kada treba planirati moguću dalju primjenu vojske u potpori civilnim vlastima u trenutnoj krizi. To je uostalom i razlog za jako slabo djelovanje vojnih snaga u raščišćavanju Zagreba nakon potresa (u usporedbi sa npr. potporom pruženom nakon poplave u Gunji pet godina ranije) – sve aktivnosti u potpori civilnim strukturama vodi i planira MORH a ne Glavni stožer.

Sve ovo je utjecalo na Krstičevićevu rastuću paranoju i uvjerenje da nikome ne može vjerovati. Pa je tako prijateljski posjet Kotromanovića novom načelniku Hranju u prostorijama Ministarstva izrazito negativno dočekao. Na tom druženju bili su prisutni general Šerić te državni tajnici u MORH-u Tomislav Ivić i Zdravko Jakop.  To je Krstičeviću bio povod za dodatnim pokušajima smjene Ivića i Jakopa.

Koliko daleko ide Krstićevićeva paranoja pokazuje i slučaj njegovog posebnog savjetnika Bože Kožula. Usprkos tome što ga je gurao ispred svih savjetnika čim je saznao da se susreo sa Kotromanovićem ministar je svog glavnog savjetnika stavio na led. Od tog trenutka Kožul je postao nevažna osoba koja će otići iz sustava zajedno sa Krstičevićem. Usput, Kožul je nakon Krstičevićevog odlaska nastojao od Ivića dobiti produženje statusa (valjda se nadajući da bi ga idući ministar mogao zadržati), ali Ivić ga je odbio.

Propast reforme vojnog obrazovanja?

Drugi zabrinjavajući događaj je Krstićevićevo inzistiranje da na svaki način progura pretvaranje Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman” u nezavisno Sveučilište obrane i sigurnosti iako se time uništava reforma vojnog školovanja uspješno provođena do početka 2018. godine.

Što je razlog ovakvog Krstičevićevog ponašanja? Prema izvorima iz ministarstva Damir Krstičević je na kraju mandata postao svjestan činjenice da nije uradio gotovo ništa na reorganizaciji i modernizaciji Oružanih snaga RH. Jedino što je uradio u prvoj godini mandata bilo je vraćanje dodataka i naknada koje je ukinuo Ante Kotromanović. A onda je odlučio stvoriti novu organizaciju oružanih snaga.

Bivši načelnik Glavnog stožera general Šundov je obećao kako će ministru pripremiti prijedlog reorganizacije. I za izradu nove strukture oružanih snaga zadužio je jedan osebujni lik – kapetana bojnog broda Ivicu Mandića s Hrvatskog vojnog učilišta. Tijekom 2017. godine Mandić je radio na prijedlogu nove organizacije krijući taj uradak kao zmija noge. Nije bilo nikakve vanjske recenzije, kritičkih rasprava, savjetovanja. I onda je krajem godine taj materijal dao Šundovu koji ga je ponosno predao Krstičeviću. Ono što se dogodilo i danas se prepričava u hodnicima ministarstva i stožera. Taj materijal bio je katastrofalan. Par verzija koje su procurile za vrijeme izrade prijedloga bile su po riječima onih koji su ih vidjeli u kategoriji “ubi bože…”.

Usprkos tome Šundov je predstavio prijedlog Krstičeviću. Kad ga je vidio Krstičević je doslovno poludio. Čak je i on prepoznao činjenicu da je dani prijedlog čisto smeće. I tako je namjera reorganizacije obrambenog sustava odlepršala u ništa…. a Ivica Mandić nagrađen je preuzimanjem Centra za strateške i obrambene studije na HVU koji pod njegovim vodstvom ubrzano propada (a možda je i to bila namjera imenovanja ovakvog “eksperta”…).

Krstičević nije uspio ništa uraditi ni po pitanju nabave novih oružanih sustava. Svi dosadašnji programi nabave, od oklopnih vozila Patria pa do ophodnog obalnog broda, su pokrenuti za vrijeme njegovih prethodnika.

Damir Krstičević pokušao je u svom mandatu pokrenuti nekoliko programa nabave. I znamo kako je to završilo.  Pokušaj kupnje izraelskih lovaca F-16 Barak završio je  fijaskom. Od nabave oklopnih vozila Bradley usprkos i dalje ponavljanim najavama čini se da zbog tekuće krize neće biti ništa. I dalja kupnja helikoptera Blackhawk sada je upitna zbog velike cijene ovih helikoptera i činjenice da nam oni i nisu potrebni (kupuju se da bi američki pripadnici specijalnih snaga u sklopu obuke u Zemuniku letjeli na ovim helikopterima, što traže godinama).

I tako u Krstičevićevom mandatu nije bilo ni reorganizacije a ni modernizacije oružanih snaga, da ostavi barem neko nasljeđe nakon završetka ministrovanja, kreće u novu reformu vojnog obrazovanja koja bi mogla uništiti sve što je do sada pozitivno napravljeno.

Ova nova reforma je ideja o kojoj se šuška već godinu dana. To je odustajanje od integracije HVU-a sa Sveučilištem u Zagrebu, pri čemu je HVU trebao postati jedan od fakulteta u sastavu Sveučilišta. Time se odustaje od cjelokupne dotadašnje ideje razvoja vojnog školstva, a sve s ciljem da Damir Krstičević u okviru novog Sveučilišta progura i studij Domovinske sigurnosti (koja ne postoji, pa će se onda školovati ljudi za rad u nepostojećem sustavu????).

Cijela namjera pokušala se brzinski progurati kroz postupak e savjetovanja. Prijedlog Zakona o osnivanju Sveučilišta obrane i sigurnosti stavljen je u postupak e savjetovanja 20. travnja, s rokom zatvaranja savjetovanja 5. svibnja. Usprkos naporima predlagača pokušaj nije prošao nezapaženo.

Prvo je prijedlog zakona na televiziji N1 osudio Nikola Baketa sa s Instituta za društvena istraživanja što je alarmiralo akademsku zajednicu.

Iako su formalna očitovanja dali samo Sveučilište u Zagrebu i Fakultet političkih znanosti, u cijeloj akademskoj zajednici bruji. Posebno su nezadovoljne obrazovne institucije koje su također u postupku transformacije u sveučilišta jer smatraju da su u neravnopravnom položaju, jer je odbačen normalni postupak akreditacije i predložen pojednostavljeni postupak ali bez obaveze ispunjavanja svih uvjeta propisanih odgovarajućim zakonskim aktima o visokom školstvu (nije predviđen postupak re-akreditacije što je uobičajeno u ovakvim slučajevima).

Upravo je ovo razbjesnilo sve druge institucije koje su u postupku transformacije jer za njih i dalje vrijedi standardni proces akreditacije. Osim toga prijedlog zakona je u nizu rješenja u suprotnosti sa Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju..

Pitanje je tko stoji iza tog prijedloga i tko je iskoristio Krstičevićevu fiksaciju na studij domovinske sigurnosti da progura ovakvo rješenje? Prema izvorima sa HVU ponavlja se situacija iz 2011. i početka 2012. godine kada je skupina visokih časnika na učilištu pokušala progurati sličnu reformu. Radilo se o tome da je ta skupina nastojala napraviti reformu vojnog školovanja na način da stvore sustav u kome će sami sebe i sebi podobne birati bez poštivanja ikakvih akademskih kriterija.

Tadašnji zapovjednik HVU general Mirko Šundov pristao je da bude smokvin list takvom poduhvatu valjda se nadajući da bi i sam mogao završiti na nekom od tako stvorenih predavačkih mjesta.

Ista priča se ponavlja i sada. Ponovno imamo skupinu visokih časnika ali (čini se) i visokih dužnosnika u MORH-u koji su koristili fiksaciju ministra Krstičevića i nesposobnosti zapovjednika HVU general bojnika Mate Pađena da bi dobili isti rezultat. To je stvaranje još jednog uhljebistana koje će do kraja pokopati reformu vojnog školstva u Hrvatskoj.

Krstičevićevi i Pađenovi planovi poremećeni su činjenicom da na zadnjoj sjednici Sabora prije njegovog raspuštanja pred parlamentarne izbore prijedlog zakona nije usvojen već poslan na novo čitanje što je bio još jedan dokaz opadanja Krstičevićevog utjecaja. I sada se Mate Pađen našao u škripcu – osoba preko koje je trebalo ostvariti ideju nezavisnog Sveučilišta obrane i sigurnosti je dala ostavku, a Pađen nije imao ni znanja a ni ideje što da radi dalje.

Na učilištu se još uvijek priča o načinu na koji je preuzeo dužnost zapovjednika HVU krajem 2017. godine. Iako je šest mjeseci prije obaviješten Pađen nije ništa uradio da se upozna sa novim radnim mjestom i procesom reforme vojnog školstva. S obzirom na takvo neznanje i nezainteresiranost nije ni čudno da je Pađen iskoristio prvu priliku da digne ruku od dotadašnje reforme i prihvati Krstičevićeve ideje. Od tada je na HVU sve krenulo nizbrdo.

Kada mu je patron otišao Pađen se našao pred problemom – kako nastaviti prodavati maglu? Da stvari ne idu dobro pokazalo je neusvajanje prijedloga zakona o vojnom sveučilištu. Pa je Pađen pokrenuo veliku akciju radi očuvanja njegovog malog carstva na HVU.

Prvo je u Večernjem listu 18. svibnja objavljen članak koji je potpisala tadašnja predsjednica saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu doc. dr. sc. Irena Petrijevčanin Vuksanović “Studij obrane riješit će i problem regrutiranja obavještajaca”.

U ovom članku, čiji je sadržaj navedenoj (prema izvorima sa HVU) izravno diktirao Mate Pađen provlači se teza kako je osnivanje ovog učilišta potrebno da bi se organizirala obavještajna akademija valjda za potrebe Vojne sigurnosno-obavještajne agencije. Dr.sc. Petrijevčanin Vuksanović trebala bi znati da to baš i ne odgovara stvarnosti, što joj je mogao reći i njezin mentor prof.dr.sc. Miroslav Tuđman (za koga se na HVU šuška da i na ovaj način želi ostvariti njegov dugogodišnji san o obavještajnoj akademiji).

U zadnjih dvadeset godina postojale su dvije prilike da se za potrebe vojno-obavještajnog sustava ustanovi obrazovna institucija. U ovom razdoblju dana su dva prijedloga saveznika u NATO-u – njemački i američki. U oba slučaja stvar je propala kada su predlagači jasno stavili do znanja hrvatskoj strani kako su spremni ustanoviti i voditi takvu instituciju te je nakon nekoliko godina predati hrvatskoj strani. To se nije svidjelo nizu naših umišljenih veličina koje su te prijedloge gledale kao način za ostvarivanje njihovih privatnih interesa te im naravno nije odgovarao ovakav model. Pa od svega nije bilo ništa. Stoga ne stoji teza da je potrebno osnivati nezavisno sveučilište da bi se u okviru njega osnovala vojna obavještajna akademija.

Drugi korak bio je objavljivanje članka u tjedniku Nacional u broju od 19. svibnja “Vojno sveučilište nije Krstičevićev projekt, za to je bila i Milanovićeva vlada“. Tu je plasirana jedna velika neistina – da ovu reformu snažno podržavaju NATO-vi saveznici. Zemlje NATO-a (pa i sam NATO) iskreno rečeno nije briga kako pojedina članica organizira svoj sustav vojnog školovanja. To je isključivo nacionalna nadležnost članice Saveza a ista praksa vrijedi i za Europsku uniju i njezine obrambene aktivnosti.

Druga poruka bila je upućena SDP-u za koga su tada ankete pokazivale da bi mogao pobijediti na parlamentarnim izborima: hej ljudi, sve je pokrenuto još za vrijeme Kotromanovića što znači da je i SDP podržavao tu ideju. Naravno, prešućena je činjenica da je cijeli projekt pokrenut sa ciljem stvaranja vojnog fakulteta u okviru Sveučilišta u Zagrebu a ne kao zasebne institucije. Sada kada je pobijedio HDZ Mate Pađen se vjerojatno pita kako će ovo ulizivanje SDP-u biti shvaćeno od strane HDZ-ovih domoljuba.

Što će se sada dogoditi sa daljim odvijanjem reforme vojnog školstva u Hrvatskoj? Da je za novog ministra obrane bila odabrana sposobna osoba, Pađen bi vjerojatno počeo pakirati kofere. No sa novim ministrom ne mora se brinuti (osim ako netko iz HDZ-a ne postavi pitanje njegovog ulagivanja SDP-u) – još neko vrijeme Mate Pađen i njegovi suradnici nastaviti će s prodavanjem magle i vjerojatno do kraja zatući reformu vojnog školstva.

Odabir novog ministra

I tako dolazimo na najvažnije pitanje – da li je Mario Banožić sposoban sanirati štetu u obrambenom sustavu koju je ostavio Damir Krstičević? Mišljenje analitičkog tima je da je takav ishod malo vjerojatan zbog samog cilja Banožićevog imenovanja.

Bez obzira na demantije koji dolaze iz HDZ-a prvobitni plan zaista je bio spajanje ministarstava obrane i branitelja, te imenovanje dosadašnjeg ministra branitelja Tome Medveda kao novog ministra obrane. Iza ove odluke nije stajala želja za racionalizacijom i razvojem obrambenog sustava već politički cilj suzbijanja dosadašnjeg desničarenja u dijelu braniteljske populacije. To je bio očekivani potez Andreja Plenkovića nakon sloma radikalne desnice u HDZ-u na nedavno održanim unutarstranačkim izborima.

Ali ovaj plan je propao što je dovelo do scenarija B – imenovanja osobe koja će u svemu slušati premijera i neće iskakati poput Damira Krstičevića i nastojati izbjegavati stvaranje afera poput pokušaja kupnje izraelskih Baraka.

Očito je da premijer Plenković ove jeseni i zime ne želi nikakve nove skandale u obrambenom sektoru jer će biti previše zaokupljen pokušajima spasa političke i ekonomske stabilnosti Hrvatske u uvjetima najavljenog drugog pandemijskog vala. I zato kao ministra obrane treba odabrati osobu koja ne mora ništa znati o obrani ali koja će u svemu slušati premijera.

Ta osoba je Mario Banožić.

O stupnju njegovog neznanja govori i činjenica da je u jednom od prvih obraćanja medijima izjavio da je on “ministar opće obrane” (ne zna ni naziv institucije koju je preuzeo) koji nema pojma o vojnim stvarima te će se baviti samo poslovnim i financijskim upravljanjem ministarstvom. I to će biti doseg njegovog djelovanja.

Za sve ostalo pobrinuti će se HDZ-ovi kadrovi u ministarstvu vjerojatno sa državnim tajnikom Ivićem na čelu Banožićevog tima. To jamči održavanje statusa quo po sustavu “ne talasaj” – uostalom sjetite se Ivićeve upute s početka teksta. A to znači i dalje propadanje obrambenog sustava.

Istu stvar uradio je kao premijer i Zoran Milanović imenovavši Antu Kotromanovića kao ministra obrane. Kotromanović se pokazao kao idealni partijski aparatčik koji je bespogovorno izvršavao Milanovićeve zahtjeve po pitanju rezanja izdataka za obranu. Isto će raditi i Banožić. U prijevodu: zaboravite na bilo kakve ozbiljne reforme obrambenog sustava.

Što znači da će kaotično nasljeđe Damira Krstićevića i njegovih prethodnika još dugo opterećivati obrambeni sustav i Oružane snage Republike Hrvatske.

Komentari
Share Button