Popularni televizijski novinar Andrija Jarak na društvenim mrežama podijelio je dirljiv tekst kćeri Anamarije, učenice 8. razreda, s putovanju u Vukovar. Anamarija je napisala tekst za školske novine o posjetu simbolima Domovinskog rata.
“Može li netko tko ima četrnaest godina, dvadeset šest godina kasnije, uopće razumjeti što se tamo zbilo? Možda nismo razumjeli, ali smo osjetili. Na svakome koraku naslućivala se praznina u ljudskim srcima, tuga i bol za najbližima. Koliko je samo prekinutih ljubavi, dječjih igara, odrastanja, koliko je samo ljudi ostalo bez braće, sestara, očeva, prijatelja … “, piše Anamarja Jarak.
Njenu pismo o posjetu Vukovaru prenosimo bez intervencija:
“U ponedjeljak oko pola pet, pomalo pospani i puni uzbuđenja, sjeli smo u autobus i krenuli prema Vukovaru.
Kad smo sišli s autoceste, dočekala nas je ravnica bez kraja, ravne duge ceste bez zavoja i kuće, male, lijepe, slavonske.
U Vukovar smo stigli nakon četiri sata vožnje. Primili su nas lijepo, onako kako to široke ravničarske duše znaju. Nakon doručka uputili smo se prema Memorijalnom centru Domovinskog rata. Stožerna zapovjednica govorila nam je o ratu, o herojskoj obrani opkoljenog grada, zatočenim, ranjenim, poginulim, nestalim…
Nakon potresnog filma prikazanog u vukovarskoj bolnici, simbolu otpora i stradanja, uputili smo se na Ovčaru.
Na zidovima fotografije poginulih, na podu njihove stvari pronađene u masovnoj grobnici, u središtu spirala koja simbolizira zatvoreni krug zla, smrti, tame, a iznad, na stropu, 261 zvijezda, 261 život u vječnosti. Nismo mogli progovoriti, a neki su i zaplakali.
Na mjestu gdje je pronađena masovna grobnica isti osjećaj, ista bol, 200 čempresa posađenih za 200 pronađenih žrtava. Nakon što smo se pomolili i zapalili svijeću, uputili smo se na Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata.
A na groblju nas je dočekao opet potresan prizor – 938 bijelih križeva od kojih se ističu dva: jedan za najmlađu žrtvu koja je imala samo šest mjeseci, a drugi za najstariju, ženu koja je imala 104 godine.
Koliko je samo prekinutih ljubavi, dječjih igara, odrastanja, koliko je samo ljudi ostalo bez braće, sestara, očeva, prijatelja? Hladan vjetar parao je tišinu.
Može li netko tko ima četrnaest godina, naviknut na udobnost i sigurnost života u velegradu, dvadeset šest godina kasnije, uopće razumjeti što se tamo zbilo? Što znači kad ti netko želi oduzeti dom, obitelj, najdraže, život?
Možda nismo razumjeli, ali smo osjetili. Na svakome koraku naslućivala se neispunjena praznina u ljudskim srcima, tuga i bol za najbližima.
Umorni se, na kraju dana, vraćamo u naš lijepi grad, vraćamo se svojim obiteljima i svojoj svakodnevici. U srcu nosimo tugu, ali i neizmjerno poštovanje prema onima koji su hrabro položili život za našu lijepu nam i dragu Domovinu.
Noć se spušta, podižem pogled prema nebu i vidim zvijezde, ne samo dvjesto šezdeset i jednu, vidim ih puno više i znam da ničiji život nije tek puka slučajnost… i osjećam ponos i zahvalnost zbog svega što imam i svega što jesam.
Anamarija Jarak 8.a”.
