Prošlo je malo više od dvije godine otkako je ukrajinski ministar obrane Stepan Poltorak posjetio svog hrvatskog kolegu Damira Krstičevića u Zagrebu. Kako su novinari tada izvijestili, razgovaralo se i o problemu lošeg remonta hrvatskih MiGova-21.
Mediji su prenijeli riječi ministra Poltoraka koji je u siječnju 2018. godine izjavio kako je ugovor o remontu bio „na štetu hrvatske strane“.
Navodno je Krstičević zatražio od Ukrajinaca da MiGovi-21 HRZ-a, koji su u sudskom postupku prizemljeni i zbog „prekucanih šasija“ te dijelova s različitih strana svijeta, zamjene legalnim MiGovima koji će imati jamstvo ukrajinske države.
Kao što je poznato, MiG-ovima koje je Hrvatska zaprimila od Ukrajine „prekucani” su serijski brojevi i ne odgovaraju dokumentaciji zrakoplova ni brojevima koji su navedeni u ugovoru o remontu.Također, ugrađeni dijelovi zrakoplova ne odgovaraju pratećoj dokumentaciji.
Ukrajinski ministar obrane se u konačnici ipak ogradio od odgovornosti ukrajinske države te je prepoznao da problem postoji tek na relaciji MORH-a i tvrtke „Odesaviaramservice“. Iz cijele priče proizlazi da MORH (SDP-ov mandat) nije potpisao ugovor s državom Ukrajinom, već se upustio u rizičnu suradnju s nekom tamo tvrtkom.
S kim je Hrvatska poslovala
Začuđuje da hrvatski ministar vojni gosta iz Kijeva nije suočio s činjenicom da je s ukrajinske strane 2013. ugovor potpisao Dimitrij Peregudov iz ukrajinske državne agencije za izvoz naoružanja i vojne opreme „Ukrspecexport“.
Do dana današnjeg Hrvatska nije dobila 4 zamjenska, ispravna MiG-a koji su doslovno mogli još neko vrijeme držati nadzvučno zrakoplovstvo na životu. Kako stvari stoje, Poltorak se ogradio od cijele afere poručivši Krstičeviću da hrvatski ugovor o remontu nije sklopljen s ukrajinskom državom, nego s tvrtkom „Odesaviaremservis”.
Drugim riječima, Krstičević je dobio – odbijenicu.
Ne samo da je dobio odbijenicu, nego Ministarstvo obrane Ukrajine nije u protekle dvije godine ni predložilo način kako riješiti ili „bajpasirati“ problem koji je nastao krivicom hrvatskih „stručnjaka“ iz MORH-a te ukrajinskog remontnog zavoda koji je doslovce uništio borbenu komponentu HRZ-a.
Trenutačno stanje je da nam leti samo 4 do 5 remontiranih MiGova, a među njima ne leti ni onaj oznake 165, ponos HRZ-a čuvena „Kockica“. Uostalom, nakon „remonta“ u Ukrajini i „modernizacije“, gdje je glavnu riječ imala češka tvrtka ČLS, Hrvatska je ostala na 8 MiGova-21 i nema eskadrilu borbenih aviona u njezinom deklariranom brojnom stanju od 12 aviona.
Naime, 4 jednosjedna suspektna MiGa-21 promptno su prizemljena nakon otkrića muljaže s prekucanim šasijama i neodgovarajućom dokumentacijom te do danas nisu vraćeni u eskadrilu.
Ništa od arbitraže
Posve je nejasno zašto ministar Krstičević putem hrvatske diplomacije i međunarodnih sudskih i arbitražnih instanci nije izvršio pritisak na ukrajinskog premijera i ministra obrane da iznađu rješenje za nerealizirani ugovor o remontu i za uništenu borbenu eskadrilu jedne zemlje članice NATO-a i EU. Nije Hrvatska prva koja se „usrećila“ sa ukrajinskom vojnom industrijom. Poznat je modus operandi Ukrajine u vojno-tehničkim suradnjama diljem svijeta.
Poznat je slučaj ne tako davne isporuke i modernizacije čak 200 tenkova T-72 za Etiopiju gdje su Ukrajinci počeli „mutiti vodu“ te kada su otkriveni eksplicitni primjeri tehničkih propusta na tenkovima, etiopski stručnjaci su reagirali, a Ministarstvo obrane Etiopije je stalo iza svojih ljudi i Ukrajini zaprijetili arbitražnim sudskim postupkom u slučaju neispunjenja ugovornih obveza.
Zašto MORH, u slučaju kvaziremonta MiGova, nije zaprijetio arbitražnim postupkom?
Nadalje, postoje iskustva nesretnih korisnika ukrajinskih remontnih usluga na brodovima ratne mornarice, kada su inženjeri nakon „remonta“ u cilindrima motora istih pronalazini tragove zemlje i trave…Sve je to potpis remonta na „ukrajinski način“ i to je nešto što je poznato i što je trebalo uzeti kao rizik u sklapanju ugovora s ukrajinskim tvrtkama.
U međuvremenu, ukrajinsko ministarstvo obrane preuzeo je umirovljeni general Andriy Taran koji za hrvatske muke ne pokazuje interes. Posve je nejasno zašto se i dalje forsiraju politički odnosi Ukrajinom na štetu Hrvatske kojoj nije upućeno ni slovo isprike za katastrofalan remont njezinih borbenih zrakoplova. Čini se da i hrvatski vojni ministar pokazuje sve manje volje za borbeno zrakoplovstvo, posebno u osvit parlamentarnih izbora nakon koji više neće biti ministar obrane, čak i ako HDZ opet sastavi novu Vladu.
Pokazalo se da aktualni ministar obrane jednostavno nema sposobnosti, ni političku težinu s kojom tu problematiku može nametnuti kao važnu temu unutar same hrvatske Vlade. Odnosi njega i premijera nisu idilični, a što se vidjelo nakon debakla sa F-16 Barak kada je Krstičević marginaliziran i udaljen od procesa kupnje borbenog aviona. Bit će to još jedan u nizu obećanih, a nerealiziranih krupnih projekata aktualnog ministra obrane.
Gdje su B solucije?
Hrvatska je jedina članica NATO-a koja je svoje borbene avione poslala u Ukrajinu gdje je korupcija sistemska pojava. Korupcija unutar vojne industrije je golem problem i za samu ukrajinsku državu. MORH je u slučaju pokušaja kupnje izraelskih aviona F-16 Barak, kao i u tanašnom pokušaju da Ukrajina isporuči zamjenske MiG-ove, doživio debakl koji ukazuje na ozbiljne probleme u sustavu donošenja odluke i ukazuje na evidentan deficit stručnih kadrova.
U suprotnom slučaju, odgovoran sustav bi osim solucije „A“ anticipirao i soluciju „B“, za slučaj da propadne i prodaja Baraka i zamjena loše remontiranih MiGova. Do danas nisu objavljeni konkretni podaci i analiza o razlozima neuspjeha pokušaja kupnje polovnih izraelskih aviona.
Ovdje se može konstatirati potpuni nedostatak procesa obrambenog planiranja, potpuni nedostatak osobne odgovornosti te da je trenutačni model vođenja MORH-a izvor ozbiljnih ugroza po pitanju vojne sigurnosti Republike Hrvatske.
M.Marković/Foto:pxll
