O knjizi Rahima Ademija: Samo na koricama knjige ima tri velike greške

24 listopada, 2021 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Od srpnja mjeseca, kada je Večernji list pompozno najavio knjigu Rahima Ademija te u nekoliko nastavaka objavio neke od najintrigantnijih dijelova te knjige ne prestaju previranja u braniteljskoj populaciji, prvenstveno u Dalmaciji.



Knjigu je napisao general-bojnik Hrvatske vojske Rahim Ademi, bivši oficir Kontraobavještajne službe (KOS) JNA, a koji je svoju kontroverznu karijeru u JNA završio krajem srpnja 1991. godine na mjestu načelnika Štaba za organizacijsko-mobilizacijske i personalne poslove (u slobodnom prijevodu „čuvar ratnog plana“) 316. motorizirane brigade iz Sinja.

Budući da je general naslovio svoju knjigu vrlo pretenciozno „SAMO ISTINA“, te da se kune kako mu je jedini motiv bio iznijeti hrvatskoj javnosti istinu o nekim događajima i osobama iz Domovinskog rata, time je ponukao mnoge da provjere koliko njegova ISTINA „pije vodu“.

I tako to biva kada netko čačka mečku, ne ulazeći u motive zašto to čini (osobna frustracija jer nije dobio javnu poziciju za koju vjeruje da ju zaslužuje, frustracija njegove supruge, istrage Haaga, poltitički aktivizam, nalog nekog  sa strane i slično), ispostavi se, kao i uvijek do sada da je „istina voda duboka“ i ako nisi dobar plivač okani se toga sporta.

Autoru knjige “Samo istina” već od korica knjige počinje rasti nos (a knjiga ima gotovo 500 stranica!). Naime, već u kratkom životopisu (vidi korice knjige) iznosi stvari koje baš i nemaju nekog utemeljenja u stvarnoj faktografiji.

Krenimo redom:

– točno je da je general Ademi osuđen na tri godine i šest mjeseci strogog zatvora, ali odležao je u istražnom zatvoru samo deset i pol mjeseci. A to nije tri i pol godine kako proizlazi iz teksta kratke biografije, prezentirane na koricama knjige.

Dakle, umjesto 42 mjeseca, u zatvoru je proveo 10,5 mjeseci, ili četiri puta manje nego što navodi. Na ovome mjestu ne želimo biti „bezobrazni“ i priključiti se „čaršijskim“ naklapanjima da je u zatvoru bio „po potrebi službe“, kao kapetan I. klase Kontraobavještajne službe JNA.

Na koricama knjige, u Životopisu, za koji možemo vjerovati da ga je sam pisao, nalaze se tri ozbiljne greške

Na koricama knjige, u Životopisu, za koji možemo vjerovati da ga je sam pisao, nalaze se tri ozbiljne greške

Činjenica je da je po izlasku iz zatvora napredovao u čin majora i bio postavljen na vrlo osjetljivo mjesto u 316. motoriziranu brigadu u Sinju ne daje nam za pravo da kalkuliramo  je li to napravljeno jer je netko u prosrpskom vojnom vrhu JNA osjetio „grižnju savjesti“ zbog šikaniranja u istražnom zatvoru!

– već u idućoj rečenici general Ademi tvrdi da je „u lipnju 1991. dezertirao iz JNA“, a što apsolutno nije istina! ISTINA je da je uredno čekao i dočekao sve potrebne papire za legalni „otpust“ iz JNA, iz koje je mirno odšetao/bio pušten krajem srpnja 1991. godine.

A to nikako nije lipanj 1991. godine, a pogotovo nije dezertiranje. Još manje je ISTINA ono što navodi promotor njegove knjige, general Ivan  Tolj ( koji je diplomirao  u 42. godini, 30. travnja 1996. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu), navodeći na početku svog izlaganja kako je general Ademi napustio JNA „u siječnju 1991.“

Svi koji su službovali u JNA dobro znaju da je major Ademi (čuvar ratnog plana brigade) dezertirao u siječnju 1991. godine, za njim bi bila raspisana tzv. „crvena tjeralica“, a njegovi „drugari“ iz KOS-a okrenuli bi i posljednji kamen da ga pronađu. Pronašli bi ga neusporedivo brže nego što su Ameri u nekoj bagdadskoj rupi pronašli Sadama Huseina. A, to se nije dogodilo.

Kao što se nije dogodilo da na promocije svoje knjige „SAMO ISTINA“ general Ademi prekine izlaganje generala Tolja i javno kaže svima prisutnima kako taj podatak nije točan, nego da je ISTINA kako je on regularno napustio JNA krajem srpnja 1991. godine! A to nije učinio!

Usput, prešavši u redove MUP-a navodno je uzeo konspirativno ime „Ivo Mikulandra“, odnosno jedini je od preko 5.000 oficira i podoficira koji su iz JNA prešli na hrvatsku stranu imao potrebu za ilegalnim imenom, kao da smo tada bili u 1941., a ne u 1991. godini;

– na kraju svog životopisa, na koricama svoje knjige, „naš junak“ iznosi još jednu tešku neistinu. Navodi da je odlikovan „Veleredom kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom“. ISTINA je da general Ademi NIKADA NIJE DOBIO to odličje, jer ga nikada nije niti mogao dobiti.

Naime, „Velered kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom“ je po važnosnom slijedu najviše odlikovanje Republike Hrvatske. Dodjeljuje se poglavarima država kao najviši izraz priznanja RH za njihovo djelovanje na uspostavi suverene RH, za izniman doprinos njenom međunarodnom ugledu i položaju te za visoki doprinos razvitku međudržavnih odnosa između RH i njihove zemlje.

A kako Ademi nije državnik ranga Helmutha Kohla ili Hansa Dietricha Genschera, milijardu je posto ISTINA da on to odlikovanje – NIJE DOBIO!

To odličje prvi je je dobio talijanski predsjednik Francesco Cossiga (1993.), iste godine Juan Antonio Samaranch,  a godinu dana kasnije turski predsjednik Süleyman Gündoğdu Demirel. Odličje  je dobilo 50-ak svjetskih uglednika, a od Hrvata primili su ga samo dr. Franjo Tuđman i Stjepan Mesić.

Dakle, analizirajući samo neke navode (ima toga još) iz kratkog životopisa „našeg junaka“, navedenog na koricama knjige pod nazivom „SAMO ISTINA“ argumentirano smo dokazali da ista od početka vrvi NEISTINAMA!

U knjizi je objavljen i preslik odluku u kojoj se govori  smjeni generala Janka Bobetka s mjesta načelnika Glavnog stožera HV-a  i poništenju Bobetkove zapovijedi o pokretima Hrvatske vojske ( Gotovini i Markaču), koju je 29. lipnja 1995. potpisao  dr. Franjo Tuđman. Ademi ( ili urednici knjige) amaterski  su zacrnili informaciju da dokumet ima stpanj tajnosti  “DRŽAVNA TAJNA” ( najviši stupanj tajnosti) i objavili ga.

Zakonom o tajnosti podataka iz 2017. godine  (NN 79/07, 86/12 ) klasifikacija DRŽAVNA TAJNA – prevedena je u VRLO TAJNO.  Niži stupnjevi tajnosti su TAJNO, POVJERLJIVO i OGRANIČENO.

Stupnjem tajnosti VRLO TAJNO, piše u Zakonu,  klasificiraju se podaci čije bi neovlašteno otkrivanje nanijelo nepopravljivu štetu nacionalnoj sigurnosti i vitalnim interesima Republike Hrvatske.

Ne mislimo da se ovdje radi o svjesnoj namjeri ( iako ima i takvim mišljenja) nego da je riječ o amatarizmu i šlamperaju  i generaala Ademija i urednika knjige.  Naglasak je na generalu Ademiju koji bi kao školovan bezbjednjak morao biti upućen u pravila Službe.

Ako bismo tako nastavili secirati svaku stranicu njegove knjige napisali bismo još jednu knjigu. Ovaj se autor time ne želi baviti jer mu se takovo nešto naprosto gadi.

„Naš si je junak“ i onako nepotrebno „otvorio bokove“ prema braniteljima iz Šibenika, pripadnicima 4. gardijske brigade, „štabnim generalima iz Zagreba“ i mnogima drugima koje je nepotrebno i neodgovorno oblatio.

Neistine o Marku Rajčiču, topniku generala Gotovine i  jednom od ključnih svjedoka u Haagu (kojem je Gotovina javno zahvalio) zaslužuju posebno poglavlje. A oblatio je i bivše drugare iz KOS-a koji još uvijek čuvaju njegov diplomski rad iz VP-5000 Pančevo!

Usput Rahime, Jere Grubišić načelnik uprave bezbednosti JNA (čovjek koji te je ispitivao i pred kojim si se ti navodno junački držao) nije bio general-pukovnik, kako ti navodiš, nego general-potpukovnik JNA. I nije bio brat hrvatskog admirala Božidara Grubišića, kako ti navodiš. Jerin otac  je Mile, a Božidarov Stipe!

I usput, Jere je službeno umirovljen 10. lipnja 1986. godine, prije nego je Tebe ispitivao.

Last, but not least, to što si iza strane 368 objavio dokument koji ima oznaku „državne tajne“ je ozbiljno kazneno djelo! Svaki povjerljivi dokument prije javne objave mora proći postupak deklasifikacije, koja se ne može obaviti flomasterom, već na strogo zakonski propisani način. Time si pokazao stupanj svoje profesionalnosti i aljkavosti,  ( kao i urednik knjige) jer ni to nisi do kraja napravio kako treba, ostavivši na kraju akta trag: „Broj: DT – …..“, koji jasno upućuje da se radi o državnoj tajni.

Ako si tako traljavo crtao ratne karte, kao što si pisao knjigu i pokušao sakriti oznaku tajnosti na strogo povjerljivom dokumentu, onda smo mi imali puno ratne sreće. Ili je netko iza tebe sve popravljao, a ti ga sada blatiš! To baš i nije junački!

Mogao bih i ja ovaj tekst potpisati pseudonimom Pera Posavski ( što je bilo kodno ime Koče Popovića), ali potpisat ću ga kao Marko Marković, makar će biti onih koji će pomisliti da je i to pseudonim. Uz završnu napomenu da je veliku aljakavost pokazao i Večernji list, nakladnik ove knjige. Priličito su se osramotili.

I još nešto. Generala Antu Gotovinu treba slušati. Mudar je, brz na misli, kratak i jasan u izričaju. Govoreći na ovu temu je kazao: “O ključnim operacijama i važnim zapovjednicima iz Domovinskog rata trebaju brinuti ustanove zadužene za nacionalnu sigurnost.”

Marko Marković/ Foto: Maxportal


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •