Kada je Hrvatska odlučila nabaviti osam lansera čuvenog američkog raketnog sustava HIMARS, dio javnosti reagirao je očekivano: jedni su tvrdili da je riječ o povijesnom iskoraku, drugi da je osam lansera premalo za ozbiljnu vojsku. Istina je, kao i obično, negdje između.
Na karti Europe Hrvatska nije kontinentalna velesila koja mora braniti tisuće kilometara ravnica. Nema granicu poput Poljske prema Bjelorusiji ili Ukrajini prema Rusiji. Ali ima nešto drugo: složen teren, dugu obalu i položaj na jugoistočnom krilu NATO-a. U takvom okruženju HIMARS nije oružje za masovno ratovanje nego za preciznu poruku.
Ratovi 21. stoljeća pokazali su da više nije presudno koliko topova imate, nego koliko brzo možete pronaći cilj i pogoditi ga. HIMARS je upravo takvo oružje. Njegova raketa ne impresionira paradama. Ne ostavlja dojam kao tenkovska kolona. No kada zapovjednik zna da se skladište streljiva, zapovjedno mjesto ili most mogu uništiti s desecima kilometara udaljenosti, cijela se računica mijenja.
Osam lansera znači da Hrvatska prvi put dobiva sposobnost preciznog udara na operativnoj dubini bojišta. To nije revolucionarna količina vatrene moći, ali jest revolucionarna promjena načina razmišljanja. Protivnik više ne mora strahovati od hrvatskih tenkova na granici; mora računati da nijedan važan cilj iza prve crte nije siguran.
Naravno, brojka osam nije impresivna. U svakom trenutku dio sustava bit će na održavanju, dio u obuci, a dio u pričuvi. U stvarnoj krizi možda će šest ili sedam lansera biti potpuno operativno. To nije broj kojim se dobivaju veliki ratovi. Ali ratove često ne dobivaju brojke nego savezi, logistika i sposobnost da protivniku nametnete neizvjesnost.
Pravo pitanje zato nije koliko Hrvatska ima HIMARS-a, nego koliko raketa ima za njih. Lanser bez streljiva samo je vrlo skup kamion. Povijest je puna vojski koje su kupovale atraktivne sustave, a štedjele na zalihama projektila. Moderni rat troši streljivo brže nego što ga industrija može proizvesti.
Hrvatska je ovom nabavom poslala signal da želi igrati u višoj ligi preciznog raketnog topništva. Nije postala regionalna sila. Nije promijenila vojnu ravnotežu Balkana. Ali je napravila korak koji svaka ozbiljna vojska mora napraviti: nabavila je sposobnost koja protivnika prisiljava da razmišlja dvaput.
A u strategiji je često upravo to najvažnije. Ne ispaliti raketu, nego stvoriti situaciju u kojoj je protivnik prisiljen živjeti s mogućnošću da će biti ispaljena
M. Marković/Foto: Pfc. Mariah Aguilar
