Umro Fidel Castro, posljednji komunistički diktator i ikona ljevice

studeni 26, 2016 mario jurčec
Share Button

FIDEL Castro,  kubanski čelnik koji je vladao pet desetljeća, umro je u petak u 90. godini, izvjestila je kubanska televizija.



Kontraverzni diktator, od 2006. kada je teško obolio, rijetko se pojavljivao u javnosti, a dvije godine kasnije vlast je predao svom bratu Raulu Castru.

Castro je rođen 13. kolovoza 1926. u obitelji bogatog španjolskog emigranta. Diplomirao je pravo.

Na vlast je stigao komunističkom revolucijom 1959. godine, koju je predvodio uz pomoć brata i nasljednika Raula i još jedne komunističke ikone,  Argentinca Ernesta Che Guevare.

Nije se pokolebao kad mu je prvi pokušaj, napadom na vojarnu Moncada 1953. godine, neslavno propao i kad je završio u zatvoru, a niti kada je poslije iskrcavanja 1956. naišao na žestok otpor i ostao na planinama sa svega šačicom boraca u gerilskom ratu protiv mnogobrojnijih Batistinih snaga.

Pad komunizma u Europi teško je pogodio Kubu jer je raspadom Sovjetskog Saveza izgubila izvor pomoći i početkom 90-ih suočila se s teškim nestašicama. Planska ekonomija srušila se kao kula od karata. No Castro nije odustajao i tvrdoglavo je održavao vojni i ideološki karipski bunker, ne pristajući na kompromisni komunizam slobodnog tržišta kakvom golema Kina nije odoljela.

Unatoč tome, Kuba se mogla pohvaliti i nekim impresivnim postignućima. Castro je u zemlji iskorijenio nepismenost, a na razini besplatne zdravstvene skrbi Kubancima su mogli pozavidjeti i stanovnici nekih zapadnih zemalja.

Obožavao je Aleksandra Velikog, a uzore u govorništvu tražio je u antici pa je zbog svojih višesatnih govora stekao naziv “Demosten s Kariba”. Spoznao je moć medija, napose televizije putem koje se obraćao Kubanacima i odašiljao verbalne napade osuđujući embargo što su ga one nametnule Kubi nakon revolucije.

Izjašnjavao se za jednakost, obrazovanje i zdravstvenu skrb za sve, no te blagodati, kao niti ranija nacionalizacija industrije i kolektivizacija poljoprivrede, nisu posve uspjele uvjeriti narod u besprijekornost njegova poslanja. Stoga se čvrstom rukom održavao na vlasti, a političke protivnike smještao na sigurno – iza zatvorske brave.

Komunističku revoluciju je želio i izvoziti pa je znao slati kubanske vojnike da oružjem podupru promjene u afričkim zemljama.

No Castro, koji se obračunao s tisućama svojih protivnika već po dolasku na vlast, nije se libio ni zatvoriti neke od najbližih suradnika, a dosje kršenja ljudskih prava u Castrovoj Kubi debljao se desetljećima i u takvoj su atmosferi naraštaji pokušavali sreću tražiti ‘drugdje’, riskirajući život u improviziranim plovilima, najčešće usmjerenima prema Floridi, u bijegu prema slobodi.

Rodbina i nasljednici žrtava Castrova režima, Kubanci koji su bježali pred revolucijom, bit će vjerojatno najžešći u pohodu na Kubu poslije Castra, smatraju analitičari.

Po procjenama, oko 650.000 Kubanaca živi u Miamiju na Floridi. Neki od njih ustrajno su pozivali SAD da vojno intervenira na Kubi, kako je to učinio u Iraku, umjesto da čeka da biologija učini svoje. No, nakon Kennedyjeva neuspjeha u Zaljevu svibnja, gdje se s američkom podrškom pokušala iskrcati privatna vojska protjeranih Kubanaca, sličnih pokušaja više nije bilo.

Nakon raketne krize izazvane postavljanjem sovjetskih raketa na Kubi, kada je svijet zaista plesao na rubu svenukleranog rata, Castro je definitivno postao američki neprijatelj broj jedan. Tvrdi se da je CIA zato više stotina puta planirala ili pokušala atentate na Castra. Neuništivi Kubanac, međutim, ili na vlasti ili uz nju pakostio je čak jedanaestorici američkih predsjednika, od Eisenhowera do Obame.

Nema nikakve dvojbe da su mnogi Kubanci prezirali Castra, ali drugi su ga iskreno voljeli. Za njih je bio David koji se usprotivio Golijatu.

MP/Hina/Foto.facebook

Komentari
Share Button