U ovom mjesecu, svibnju, uglavnom je završeno obilježavanje 100. obljetnice rođenja dr. Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, demokratski izabranog od hrvatskog naroda. Ni ova velika obljetnica nije prošla bez pokušaja kojima je namjera bila, jest i bit će relativiziranje ili manipulacija osobom i djelom dr. Franje Tuđmana.
Upravo stoga, odlučio sam sada reagirati na događaje i ponašanje sudionika koji su se smatrali relevantnim i zaslužnim slaviti Franju Tuđmana!
Franjo Tuđman najveći je državnik u povijesti hrvatskog naroda. Nije ni Bog, ni svetac, ni otac domovine, ne treba biti ni utemeljitelj, ni antifašist pa s tim ne može biti ni fašist. Tuđman je i hrvatski povjesničar, politički mislilac i hrvatski akademik, što je sve zakonit pravac razvojnog puta do statusa najvećeg državnika u povijesti hrvatskog naroda!
Samo 22 godine nakon njegove smrti postao je i simbol, čime je u javnoj memoriji, kulturi hrvatskog naroda i nacionalnom identitetu zaokruženo njegovo veličanstveno povijesno mjesto.
Zato Franjo Tuđman odavno ne pripada obitelji Tuđman, ne pripada političkim strankama i pokretima, ne pripada ni specifičnim braniteljskim skupinama i organizacijama, niti ondašnjim bližim ili daljnjim suradnicima.
Svaki pokušaj monopoliziranja Franje Tuđmana, svaka ideja, nekritičko i izvankontekstualno veličanje, zato je naličje medalje osporavanja, jer je u potpunoj suprotnosti sa značajem Tuđmana državnika.
Jednako je mizerno gledati Marija Radića kako u dvoranu obilježavanja obljetnice rođenja Franje Tuđmana uvodi Tuđmanovu unuku Neru, kao što je mizerno i perverzno davati značaj dezorijentiranim tipovima kao što je Dragan Markovina i njegove opskurne skupinice, jer jedni drugima pogoduju u nastojanju osporiti povijesnu veličinu.
Tuđman je kao povjesničar znao integrirati povijesnost hrvatskog naroda s političkom misli hrvatskih velikana kroz prošlost, ali i cjelokupnoj ideji hrvatske državnosti dati i biljeg univerzalnih načela političke teorije i teorije države.
O biti njegova državništva zato je primjereno raspravljati u znanstvenim krugovima, na učilištima, veleučilištima i institutima, u hrvatskim povijesnim identitetskim institucijama kao što su HAZU i Matica hrvatska.
Jedini politički zakonit baštinik, koji smije i može u političko-programskom pa i svojevrsnom promotivnom smislu koristiti s punim pravom ime Franje Tuđmana je HDZ, kao što je baštinik Ante Starčevića HSP! Jer, on je utemeljitelj te stranke.
Za političku i svaku drugu raspravu je konzistentnost programske politike današnjeg HDZ-a s temeljnim načelima Tuđmanove političke misli i državništva, no o tome ne mogu relevantno i pozvano raspravljati ljudi, stranke i organizacije, ili mediji koji 100. godišnjicu rođenja hrvatskog velikana obilježavaju prostaklucima da bi se probili u javni prostor, ili držeći za ruku njegovu unuku, posve nerelevantnu za sagledavanje esencije nacionalne simbolike njezina djeda,
Ili pak podsjećajući na Ankicu Lepej, tragikomičnu ljevičarsku “heroinu” koju su detuđmanizatori Hrvatske koristili pokušavajući izazvati sumnje u njegov državnički put.
Tuđmana danas ne može nitko zagovarati, a istodobno izazivati kaotično nepovjerenje u centralne državne institucije, koje je on u dramatičnim povijesnim okolnostima uz legitimitet hrvatskog naroda uspostavljao sa svojim suradnicima.
Tuđmanove temeljne ostavštine su samostalna, međunarodno priznata Republika Hrvatska, zatim integriran politički subjektivitet hrvatskog naroda u BiH, neovisno što još uvijek nije zaokružena hrvatska državnost u toj zemlji, te demokratski politički poredak.
Zato su sve histerije, sve kampanje u ime i za ime “istinskog Tuđmana”, svako banalno nagađanje što bi on danas, a protiv hrvatskih državnih institucija modelom linča ili otvorenog zagovaranja njihova rušenja izvan institucija, ali i iz Sabora i s mjesta predsjednika Republike izrazito antituđmanovski projekti i pokušaji, izrazito antihrvatski i antisuverenistički.
Upravo onoliko negativni, detuđmanizatorski i antihrvatski, ukoliko se više i glasnije pozivaju na Tuđmana i njegovu ostavštinu.
Tuđmanova povijesna veličina je bila upravo u tome što nije prisvajao budućnost svoga naroda i novih naraštaja, niti je dopuštao bilo kome razvijati takvu političku narav.
U tom smislu nije imao pretenzija protežirati svoje biološke, kulturološke i političke nasljednike, jer je imao golemo povjerenje u svoj narod. Znao je i na osobnom iskustvu da hrvatski narod mora proći i uspone i padove, znao je da je to put, a da su državne institucije, koliko god nesavršene jedini stup sigurnosti održanja i razvoja hrvatske slobode.
To je bio Tuđman državnik, a svi mi koji pokušavamo biti dosljedni njegovoj državničkoj politici i političkoj misli, upravo to moramo imati na umu i ne tražiti u današnjim odlukama pokriće u njegovoj veličini, nego u proučavanju njegovih ideja, odluka, teorijskih stavova, te njihovoj nadogradnji.
Tuđmana jedino možemo poštovati trudeći se iskoračiti iz vremena u kome je on živio i djelovao.
Anto Đapić/Foto: FaH
