Sumnjam da u suvremenoj politici u Hrvatskoj ima netko, tko bi mogao imati više razloga, krajnje utemeljenih i dokazivih, presudu Vrhovnog suda protiv Sanadera i s tim u svezi pripadajuću financijsku kaznu HDZ-u smatrati nekom vrstom osobne političke satisfakcije, kao što to imam ja i moji lojalni suradnici iz ondašnje stranke HSP.
Ne mogu tvrditi jer dokaza sudske naravi i težine nemam, ali, dio sredstava iz tzv. crnog, nelegalnog fonda HDZ-a, vrlo su izvjesno koristili za obračun s nama, tada, 2007. godine, kada smo mi HSP bili u silovitom političkom usponu.
No, nikada mi, a pogotovo danas u aktualnim, vrlo opasnim i krajnje neizvjesnim globalnim procesima, koji ljuljaju kao orahovu ljusku na podivljalom oceanu desetine malobrojnih naroda i njihovih nacionalnih država, nije palo na pamet za razvoj procesa s mojom strankom i karijerom okrivljavati HDZ, a pogotovo nasjedati na praiskonsku ubitačnu kampanju koja se preko podmuklih udara po HDZ-u još od 1990. godine vodi u biti protiv samih temelja hrvatske države.
HDZ nije Hrvatska, niti je, a niti će bilo koja stranka to ikada biti. Niti smije biti. Međutim, država kroz procese svoga uspostavljanja, svoga razvoja, kroz procese svoje međunarodne afirmacije i obrane temeljnih načela svoga naroda ima organizacijske stupove, bez kojih se nužno urušava. Ti stupovi su u svakom vremenu stranke koje imaju najjači potencijal i moć kojima se postižu nacionalni ciljevi.
Onaj i ona stranka koja nema tu moć, ne smije javno ni pokušavati preuzimati vodeću odgovornost za naciju, niti bi usprkos svim neslaganjima sa strankom koja još uvijek ima tu moć i potencijal, smjela prelaziti granicu suparništva i natjecanja i zalaziti na prostor rušilačkog neprijateljstva.
Do nazad desetak godina, točnije neposredno do medijsko-političke proizvodnje MOST-nezavisnih lista, tu ubitačnu kampanju protiv HDZ-a, a pritiskom na HDZ i protiv HSP-a u razdoblju od 1990. godine do 2007. godine, vodila je udružena ljevica, što stranački, što preko proizvedenih tzv. civilnih i građanskih organizacija, stotina međunarodnih kanala, preko suradnje sa stranim veleposlanstvima, preko uvlačenja a prije toga preko pritiska na cijeli nacionalni spektar, od Budiše, Tomčića, preko pritiska na Katoličku crkvu i pojedine biskupe, pa do potpunog gospodarenja najutjecajnijim medijima.
Organizacijsko-funkcionalni krak te ubitačne kampanje se vodio, možda i najpogubnije izazivajući preko vrhunskog korištenja unutarnjih borbi za prevlast u HDZ-u i preko same borbe za vlast u Hrvatskoj, stvarne razloge neprijateljstva HDZ-a sa svim političkim pozicijama na desnom spektru. A stvarnih razloga je bilo jako puno na dnevnoj osnovi.
Pod snažnim međunarodnim pritiskom, koga nitko razuman tko ima vlast ili tko pretendira na vlast u Hrvatskoj, zbog odgovornosti za strateške interese hrvatskog naroda nije mogao ignorirati, na dnevnoj osnovi su se potencirali problemi sa Srbijom, sa srpskim pobunjenicima u Hrvatskoj, progonili su se nacionalni junaci obrane koncentriranim unutarnje-izvanjskim pritiscima i izazivao realan gnjev hrvatskog naroda. To je bio prostor za klice sukoba na desnoj, nacionalnoj strani hrvatske politike.
S obzirom da udari s ljevice i iz međunarodnih civilno-političkih organizacija nisu uspijevali nauditi ni HDZ-u, pa čak ni pored žestokih borbi za Tuđmanovo naslijeđe, niti su mogli nauditi tadašnjem HSP-u i meni kao lideru, smjer djelovanja je promijenjen i krenulo se na izazivanje međusobnog sukoba pa do rata do uništenja na desnom spektru.
Tu je Ivo Sanader napravio ključnu stratešku, vrlo vjerojatno prisiljenu, pod izvanjskim pritiskom, pogrešku. No, napravio sam ju i ja i moje kolege, jer smo, iako izazvani, prihvatili sukob i HDZ u tim trenutcima svrstali u istu ravan s tadašnjom ljevicom koju je predvodio SDP. Mi smo izgubili u tom sukobu, no, danas se vidi da je i HDZ izgubio realno više nego mi. Krenuo je koncentrirani medijsko- institucionalni udar, silno pojačan međunarodnim pritiskom, a vrlo vjerojatne nepodopštine koje je Sanader tada činio uvjeren kako zbog obračuna s nama pravašima i ” ustaškim sentimentom” u Hrvatskoj ima neupitnu potporu javnog, ali i institucionalnog mainstreama i da može što hoće bez straha od posljedica, bile su praktičan pokretač bitno drugačijega završnog udara na HDZ, ali i konačan pokušaj strateške pacifikacije Hrvatske. Ljudi danas ne znaju da je temeljni taktički cilj tada bio, spriječiti ulazak Hrvatske u EU i njeno trajno zakivanje u blato tzv. Zapadnog Balkana.
Zašto ovo danas upravo ja ističem?
Zbog slike iz Sabora gdje svi zajedno, kako bi pokojni predsjednik Tuđman rekao ” i žuti, i crni, i crveni, i zeleni” stoje zajedno i prvi put tako eksplicitno pokazuju ono što se godinama izuzetno pametno skrivalo običnom čovjeku, prikrivajući stvarne, podmukle i opasne procese visokim idealima i načelima, a opravdavajući ih stvarnim ali i izmišljenim grijesima HDZ-a.
Slušam u Budnici urednika Marka Ljubića saborskog zastupnika Ninu Raspudića i ne mogu vjerovati da ozbiljan čovjek i sveučilišni nastavnik, navodni kršćanski konzervativac govori kako nam je Europa udijelila milost dajući nam milijarde eura, jer smo jadni.
Slušam nakon toga mladog predsjednika Suverenista kako govori o trajnom HDZ-ovu krimenu – o pretvorbi.
Bio sam sudionik događaja, kad je u više navrata Europa i kršćanski, zapadni i demokratski svijet bio pred civilizacijskim imperativom pomoći nam, ne zato što smo bili kako Raspudić kaže “jadni”, jer to nikada nismo bili, ali, bili smo potpuno neravnopravne žrtve. Nisu nam pomagali, jesu odnemogli. Bilo je to tijekom svih deset godina od 1990. do 2000. godine, ali i poslije toga u svim fazama razvoja države, a pogotovo snažno u globalnoj krizi koja je pod Milanovićevom vladom Hrvatsku zakovala godinama nakon što se cijeli svijet oporavljao za samo dno u recesijskoj kaljuži.
Nitko nam tada nije pomagao.
Zašto? Jer u međunarodnim odnosima pojmovi i kategorije kao “milost” i ” jadno” ne postoje. Pomaže se samo onome tko pokazuje moć.
Međunarodna zajednica i baš sve države, koje s razlogom iz ratnog razdoblja smatramo prijateljima, pomagali su nam i tada tek kad su vidjeli da imamo moć i da će uz novu državu ostvariti neki svoj interes. No, za one koji zaboravljaju, Hrvatska je vrlo skupim kreditima i nakon rata pa godinama kasnije otplaćivala svaki cent naslijeđenog duga bivše SFRJ, dok su tzv. londonski i pariški klubovi financijskih institucija otpisali Srbiji više od polovice takvih dugova, izravno na taj način financirajući njihovu agresiju.
Hrvatska je u navodno otopljenim pos-tuđmanovskim vremenima plaćala najviše kamate u Europi, a morala je posuditi više od pet milijardi eura za obnovu zemlje od posljedica srpske agresije.
Gospodin Pavliček, trebali bi razumjeti neke stvari, koje mnogima niti devedesetih nisu bile jasne. Koliko god stotine tisuća mladića devedesetih imale srca, bili odlučni i spremni umrijeti za hrvatsku slobodu, smisao mudre, razborite i prije svega odgovorne politike, pobjedničke politike nije bio – umrijeti, nego pobijediti. Tuđman je tada svjesno prepustio dio vlasti nad unutarnjim procesima onima koji su tu dubinsku vlast imali i do 1990. godine. Tu je nastala priča o pretvorbi, a mogla bi se svesti na rečenicu Luke Bebića, mislim također u Budnici – da HDZ nikada u biti nije preuzeo potpuno vlast u Hrvatskoj.
Pretvorba je zato također krimen nositelja utjecaja, koji, čak i ako su bili u i oko Tuđmanovog HDZ-a, nikada nisu bili dio državotvornog pokreta. Oni su bili lovci koji su koristili okolnosti da bi zadržali pozicije, a Tuđman suočen sa srpskom vojnom i međunarodnom političkom agresijom, sa snažnom i potencijalno razornom anacionalnom strukturom u napadnutoj zemlji, nije mogao ništa izuzev to što je činio. Mogao je izabrati uz izvanjske neprijatelje sukob i sa nesklonim mu snagama u zemlji, uvesti naciju u građanski rat i krvoproliće, i za mjesec, dva dana bi cijela Hrvatska bila Vukovar.
Gledam gotovo histerične zahtjeve da Plenković prihvati sudsku financijsku kaznu za presuđeno nedjelo tadašnjeg lidera stranke kao moralnu i političku odgovornost HDZ-a, a nimalo neočekivano, najviše u pokušajima javne sotonizacije te stranke prednjači MOST preko Grmoje i samo naizgled začuđujuće preko Raspudića koji figurom o vuku i ćudi nameće kategorizaciju genetske nevaljalosti HDZ-u. Ta figura nije banalna, ona ima izvorište u pojmu ” stranka opasnih namjera” i u potpuno istoj političkoj platformi i ciljevima, koja neprekinuto traje još od utemeljenja HDZ-a od 1989. godine.
U taj koloplet naizgled nepovezanih detalja valja staviti i vijest da je gospođa Karolina Vidović Krišto uspjela prikupiti potpise za stavljanje na dnevni red Sabora zahtjeva za opoziv ministra Zdravka Marića.
Pozivam ljude, razumne, pristojne, pozivam Hrvatice i Hrvate neka se zapitaju je li čudno da još iz vremena Oreškovićeve vlade nitko nije toliko osporavan s navodne desnice, od MOST-a do gospođe Krišto Vidović kao ministar financija Marić, iako baš sve što u najvažnijim procesima u zemlji kroz goleme krize i izazove jasno govori da vjerojatno Hrvatska nikada nije imala uspješnijeg, odgovornijeg i boljeg ministra financija.
Zašto i kako je gospođa Vidović Krišto, kojoj se zbog neznanja, neartikuliranosti politički ugled srozao na redikuloznu razinu, koja nije u stanju dobiti potporu baš nikoga relevantnog u zemlji, uspjela prikupiti te potpise u Saboru?
Slika zbratimljenih ” žuti, crnih, crvenih i zelenih” daje uznemirujući odgovor na to pitanje.
Udaraju se stupovi države, a Marić to jest.
Milijarde eura koje su stavljene Hrvatskoj na raspolaganje nisu milost, nego izraz uspješnosti, ugleda i snage Plenkovića i njegovog tima, u kojemu upravo Marić, ili sjajna Nataša Tramišak, koja je smiješnu realizaciju EU fondova od 7,5 posto Milanovićeve vlade podigla u jednoj godini s realizacije od oko 36 posto na više od 60 posto.
Plenković, uz sve te uspjehe, na unutarnjem planu jako podcjenjuje tu sve opasniju sinergiju negacije i kaosa. Niti to znaju u Vladi i HDZ-u valjano komunicirati, niti izgleda imaju svijest o svome potencijalu u narodu. Ne bi bio problem kad bi to presudno koštalo HDZ, kad bi u izglednom vremenu bilo realno očekivati stvaranje moćne državotvorne organizacije koja bi eventualni slom HDZ-a zamijenila kao nosivi stup Hrvatske.
Destrukcija, histerične kampanje, negacija i javni udari na HDZ neće navodnoj desnici ništa donijeti, pogotovo neće Hrvatskoj. To iz iskustva znamo pravaši i ja.
To danas cijela Hrvatska može zorno vidjeti u Zagrebu. Negacija, bila to s tisuću razloga protiv Bandića, protiv Plenkovića, protiv Milanovića ranije, ili još ranije protiv Tuđmana može donijeti samo kaos, nered, slom i tek tada učiniti Hrvatsku jadnom. Tek u tim okolnostima jedini vladari Hrvatske mogu postati razbojnici, profiteri, domaći i strani plaćenici, tek u tim okolnostima Hrvatska se na pladnju izlaže Srbiji i svim postojećim neprijateljima.
Vrijeme se otrijezniti. Vrijeme je kazniti slabosti svakog pojedinog državnog funkcionera, ministra, svakog direktora, lokalnog čelnika, ali i svakog lupeža koji prodaje maglu, tezgari narodnim emocijama, strahovima, ljudskim dvojbama i nesigurnostima. Vrijeme je diletante nazvati diletantima i na realnoj hrvatskoj pameti, okupljajući pametne ljude oko nekoliko temeljnih nacionalnih vrijednosti, bez sitno-strančarskog interesa nametnuti ih kao točke okupljanja.
Neka Pavliček, Grmoja, Raspudić ili Penava u Sabornici pokušaju okupiti udruženu oporbu oko strateškog rješenja izbornog sustava, pa će vidjeti hoće li im se pridružiti Sandra Benčić i Urša Raukar.
Konačno, vrijeme je da i HDZ shvati da glupostima i podcjenjivanjem stavlja na kocku sve povijesno dobro što baštine, kao što je i prevažno, kako biračko tijelo hrvatske desnice treba prepoznati da protagonisti tzv. desnice u Saboru nemaju ni ” d” od državnosti ili suverenističkog profila. Zato ovih dana, najavljujem javnu ponudu pet temeljnih državno-nacionalnih programskih točaka s pozivom razumnoj Hrvatskoj na savez za Hrvatsku po mjeri vremena i hrvatskog naroda.
