MARKO LJUBIĆ: Penavine stranputice u borbi za pijetet Vukovara

rujan 19, 2019 maxportal
Share Button

Jučer je u organizaciji Građanskih inicijativa Ivo Pilar i Milan Šufflay te Udruge Zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara u Zagrebu održan Okrugli stol pod nazivom “Nakon ratne – protuustavna agresija na Vukovar”.



Govorili su vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Tomislav Josić, kandidatkinja za ravnateljicu Nacionalnog parka Krka dr. sc. Ljiljana Zmijanović, demograf doc. dr. Stjepan Šterc, član Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Željko Maršić Zenga i Karolina Vidović Krišto.

Pozornost mi je, uz nekolicinu meni i osobno bliskih sudionika, privukao naslov tribine. Radi li se u Vukovaru stvarno o protuustavnoj agresiji? Pokušavajući opravdati takvu definiciju ili dijagnozu vukovarskih nevolja, a koje bi mogle eskalirati ponovnim aktualiziranjem obaveze uvođenja tzv. dvojezičnosti u Vukovaru, gradonačelnik Penava je u svome izlaganju apostrofirao Izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske, pokušavajući pronaći uporište za željeno vrednovanje javno prisutnih simbola u Hrvatskoj, pa, citirajući i interpretirajući niz ustavnih normi, pokušao poslati poruku o nedopustivom institucionalnom i protuustavnom nasilju nad Vukovarom.

Penava je ponovio potpunu aktualnost razloga zbog kojih je i sazvao poznati prosvjedni skup početkom listopada prošle godine u Vukovaru, a ti razlozi se mogu svesti pod – institucije ne rade svoj posao. Manje više svi sudionici rasprave su navodeći stotine poznatih primjera to pokušali dokazati.

Hajdemo redom.

Mislim da je golema zabluda problemima Vukovara prilaziti na specifičan i, rekao bih, izoliran način. Vukovar ima u hrvatskoj nacionalnoj memoriji golemu simboličku vrijednost, no ta vrijednost ne počiva na pojmu “Vukovar”, nego na sadržaju “nacionalno”, ili u prijevodu – hrvatsko. Ako je bilo gdje u svijetu ljudsko herojstvo, ali i ljudska patnja dosegla vrhunac, u Vukovaru je.

No, niti jedan od vukovarskih heroja ne bi s toliko poštovanja bio dočekan u Zagrebu, Dubrovniku, Varaždinu ili u Širokom Brijegu da je to herojstvo, junački čini ili patnja vezana za obranu grada Vukovara i da je tu obranu moguće izdvojiti ili apstrahirati iz obrane Hrvatske. Vukovar je napadnut jer je Hrvatska, branio se kao Hrvatska, a bio bi i danas mrtav da nije Hrvatska. Uskrsnuo je jer je Hrvatska.

Da je Josić učinio ne znam kakva junaštva, da nije toga “hrvatsko” njega bi danas slavila njegova ulica, kvart ili grad Vukovar a nacionalni junak ne bi bio. Zašto je ovo važno?

Zato da naglasim, da vukovarski problemi mogu biti samo problemi komunalne prirode, a odnos prema simbolici, prošlosti, zločinu i kazni, bitci za Vukovar i junacima obrane Vukovara, zatim žrtvi, patnji i pijetetu ne može imati u hrvatskim okvirima poseban ili specifičan status, ne mogu to biti vukovatski problemi iako jesu i vukovarski, ali točno i jedino u mjeri u kojoj su hrvatski.

Sve to, kao i pitanja koja su vezana za odnose etničkih zajednica, s tim i famoznu ćirilicu svaki razuman Hrvat ima smatrati prvorazrednim nacionalnim političkim pitanjem.

Kako god su ćirilicu vozili tenkovi, rigali topovi, pronosile bradate spodobe iz Beograda i ozakonjivale vlasti okupacijske srpske države, tako o njoj nakon oslobođenja mogu odlučivati samo Zagreb i vlasti u Zagrebu. Uvoditi ju ili spriječavati njezino nametanje.

Zato je recimo inzistiranje na politici posebnog pijeteta prema Vukovaru, u izravnoj suprotnosti s pijetetom. Pijetet, ili u prijevodu duboko poštovanje prema Vukovaru mora se i može se ostvariti u punini jedino na Markovom trgu i Pantovčaku u Zagrebu. I to državno-političkim poštovanjem svega hrvatskoga, od najdublje prošlosti, do svakoga mrtvog i živog čovjeka, koji se bilo kada i na bilo koji način borio za hrvatsku državnost. Ne može biti pijeteta prema Vukovaru, čak da je okovan zlatom i da Penava, Josić i prijatelji imaju baš sve što požele, sve dok se progoni jedan jedini branitelj bilo kojega metra hrvatskog životnog prostora.

Penava ne može optuživati institucije za nerad i tražiti uporište u Ustavu. Ustav, ovakav kakav jest, razlog je ponašanja institucija. Ne može se obvezatnost tražiti u izvorišnim osnovama, a ne znati da je normativni dio Ustava obvezujući, dok su izvorišne osnove svečana objava, deklaracija, izjava o razvoju povijesti državnosti.

U normativnom dijelu, recimo u članku prvom piše da vlast proizlazi iz naroda, a ne piše eksplicitno – kojega naroda. To bi i moglo proći u apstrahiranoj društvenoj situaciji, u zemljama u kojima nema spora o nacionalnoj državnosti i identitetu, ali u Hrvatskoj s takvim naslijeđem, s takvom neravnotežom moći, s takvim otvorenim nasrtajem na sve nacionalno, ne izostavlja se pored riječi narod, pridjev hrvatski. Jer onaj tko ima interpretativnu nadmoć, tko upravlja poretkom i tko šalje ćirilicu u Vukovar tu riječ narod može tumačiti i kao stanovništvo, pučanstvo, može kao građane, a može i kao narode.

Zašto bi inače među temeljnim vrednotama ustavnog poretka bilo riječi o nacionalnoj ravnopravnosti ako riječ narod u prvom članku označava hrvatski narod? S kim će to hrvatski narod u Hrvatskoj biti nacionalno ravnopravan, ako Republika Hrvatska nije višenacionalna federalna ili konfederalna država?

Koliko me razum služi ne može se biti ravnopravan sam sa sobom pa je više nego očito da se prikriveno, a u nekim člancima i vrlo otvoreno, govori o ravnopravnosti hrvatskog i nekog drugog, a slijedom toga potencijalno i nekih drugih naroda. Odnosno već legaliziranih političkih nacija.

I tako redom, i tako sustavno.

Ne radi se, dakle, kad je politički nasrtaj na Vukovar i na kompletan hrvatski narod o protuustavnoj agresiji, nego na žalost o posve ustavnom stanju. I zbog toga je pogrešno optuživati institucije da ne rade svoj posao, jer itekako rade.

Optužujući neimenovane institucije za nerad, što je dodatni bijeg od odgovornosti, jer sve institucije u Hrvatskoj imaju svoju hijerarhiju i ljude od krvi i mesa, s imenom i prezimenom, stvara se i pospješuje golema zabluda u ovome trenutku, da je ovakva Republika Hrvatska stvarna nacionalna država hrvatskog naroda, da vlast u državi pripada hrvatskom narodu i da je državno-politički poredak odgovoran narodu. Nije ništa od toga, a ta tragična činjenica je posve ozakonjena i ustavna.

Zato je zahtjevati nešto od postojećih institucija, uz postojeći zakonski okvir izborne legitimacije državne vlasti, posve promašeno, a i opasna stranputica, koja, koliko god inicijatori tisuća zahtjeva, prosvjeda, peticija, pisama i zamolbi imali dobre volje i poštene namjere, nanosi veliku štetu hrvatskom narodu, jer ga udaljava od pravaca rješenja.

 

Komentari
Share Button