U Bruxellesu postoji jedna osobita vrsta političke amnezije. Sve što je jučer bilo „temeljno pitanje“, sutra, kada treba zatvoriti pregovaračko poglavlje prije godišnjih odmora, postane „bilateralni problem koji ne bi smio opterećivati europsku perspektivu“. Upravo zato je hrvatski spor s Crnom Gorom mnogo važniji nego što na prvi pogled izgleda.
Crna Gora danas je najodmakliji kandidat za članstvo. Otvorila je sva 33 pregovaračka poglavlja, a do srpnja 2026. privremeno ih je zatvorila 18. To znači da više ne razgovaramo o nekoj maglovitoj europskoj budućnosti Podgorice, nego o završnici pregovora. A upravo se u završnici određuje što je Europska unija spremna smatrati riješenim problemom, a što je spremna jednostavno zaboraviti.
Hrvatska je svoje zahtjeve javno formulirala: obeštećenje zatočenika ratnog logora Morinj, procesuiranje ratnih zločina, imovinska prava hrvatskih obitelji u Boki kotorskoj, ime bazena u Kotoru, morska granica i školski brod Jadran.
Zagreb pritom tvrdi da dobrosusjedski odnosi nisu hrvatski hir nego jedan od političkih kriterija procesa proširenja te da EU ne želi u članstvo unositi neriješene bilateralne sporove.
Tu zapravo počinje ozbiljnija priča. Crna Gora nije posljednja država koja pregovara s Europskom unijom. Iza nje dolazi Srbija. Ako bi se u slučaju Crne Gore uspostavila politička praksa prema kojoj se pitanja ratne odštete, nestalih, procesuiranja ratnih zločina, imovine ili drugih posljedica raspada Jugoslavije mogu ostaviti za razdoblje nakon ulaska u EU, Beograd bi u vlastitim pregovorima imao očit argument: zašto bi kriterij koji nije zaustavio Podgoricu zaustavljao Srbiju?
To ne bi bio pravni presedan. Europski pregovori ne funkcioniraju poput anglosaksonskog suda u kojem jedna presuda automatski određuje sljedeću. Svaka kandidatura vodi se zasebno, a države članice zadržavaju političku moć pri zatvaranju pregovora. Ali politika nije sudnica. U politici se presedani koriste upravo zato što nisu formalno obvezujući: njima se stvara pritisak.
Srbija je, uostalom, mnogo dalje od završetka procesa nego Crna Gora. Prema Europskoj komisiji, otvorila je 22 od 35 poglavlja, a samo su dva privremeno zatvorena. Komisija navodi da će tempo pregovora ovisiti ponajprije o reformama vladavine prava i normalizaciji odnosa s Kosovom.
No kad jednom dođe završnica, pojavit će se isto pitanje koje se danas postavlja Hrvatskoj u slučaju Crne Gore: treba li zbog „geopolitičkog trenutka“ zatvoriti oči pred onim što još nije riješeno? U tome je stvarni hrvatski interes u crnogorskim pregovorima.
Nije riječ samo o Jadranu. Nije riječ samo o ploči u Morinju. Čak ni samo o ratnim zločinima, nestalima i imovini, premda su to mnogo ozbiljnija pitanja od simboličkog prepucavanja kakvim ih se ponekad predstavlja. Riječ je o određivanju pregovaračkog standarda.
Hrvatska je danas članica Unije, a Crna Gora kandidat. To je jedino razdoblje u kojem Zagreb raspolaže maksimalnom pregovaračkom polugom. Nakon pristupanja Crne Gore odnos se mijenja: Podgorica postaje ravnopravna članica za stolom Vijeća, a bilateralni problem ponovno postaje samo bilateralni problem. To je banalna mehanika međunarodnih odnosa. Kandidat želi nešto što članica već ima — članstvo. Zbog toga pristupni proces postoji ne samo kao tehnička provjera stotina tisuća stranica europskog zakonodavstva nego i kao politička provjera sposobnosti države da zatvori probleme koji bi sutra mogli postati problemi čitave Unije.
Postoji i problem vjerodostojnosti u suprotnom smjeru. Ako se kriteriji formuliraju dok je članstvo daleko, a relativiziraju kada kandidat dođe pred vrata, kandidat vrlo brzo nauči najvažniju lekciju bruxelleske politike: ne moraš riješiti problem, dovoljno ga je dovoljno dugo odgađati. A onda će tu lekciju naučiti i sljedeći kandidat.
Zato hrvatsko-crnogorski spor nadilazi odnose Zagreba i Podgorice. Ono što Hrvatska prihvati kao dovoljno rješenje u pregovorima s Crnom Gorom, nedavnim ratnim agresorom, sutra će neizbježno postati dio političke argumentacije u pregovorima sa Srbijom, glavnim ratnim agresorom. Ne zato što će Bruxelles biti pravno obvezan primijeniti isti kriterij, nego zato što će biti mnogo teže objasniti zašto se od jedne države tražilo manje, a od druge više.
U europskim integracijama granice se ne povlače samo na karti. Povlače se i kriterijima. A kriterij koji jednom pretvorite u fusnotu vrlo je teško ponovno proglasiti principom.
M. Marković/Foto: Instagram
