Igor Štimac opet je odlučio objasniti Hrvatima tko ih izdaje, tko ih prodaje i tko, po njegovu kriteriju, zaslužuje ostati u političkoj svlačionici.
Meta je Gordan Grlić Radman, ministar vanjskih poslova, kojeg je Štimac počastio izrazom “korisna budala”, optužio da radi protiv vlastitog naroda i praktički mu najavio da će mu “narod pokazati gdje mu je mjesto”. To zvuči dramatično. Samo što nije izrečeno u Saboru, na sjednici Vijeća za vanjsku politiku, u diplomatskoj analizi ni u dokumentu koji sadrži jednu jedinu ozbiljnu činjenicu. Izrečeno je na Facebooku.
I to je možda najbolji sažetak Štimčeve nove političke faze: uvrijede uličnog tipa, optužbe, golema povijesna terminologija, izdaja, nestanak, Bruxelles, nacionalni interes, a između svega toga vrlo malo onoga što bi se u ozbiljnom razgovoru zvalo argumentom.
Štimac, naravno, ima pravo na politički stav. Ima pravo misliti da je Grlić Radman loš ministar. Ima pravo napasti HDZ, Bruxelles, Sarajevo, Zagreb ili cijelu diplomatsku klasu. Ali nema nikakvo posebno pravo da vrijeđa I vlastitu nogometnu slavu pretvara u moralni mandat nad nacijom.
Tu stvari postaju groteskne. Biti bivši reprezentativac ne znači biti stručnjak za ustavno uređenje Bosne i Hercegovine. Voditi momčad ne znači voditi vanjsku politiku. Urlanje na društvenim mrežama nije isto što i biti u pravu. Štimac nastupa kao da je između dviju utakmica slučajno stekao specijalizaciju iz međunarodnog prava, daytonske arhitekture, europske diplomacije i ustavnog položaja konstitutivnih naroda.
Nije problem u tome što govori. Problem je što govori s tonom čovjeka koji je sam sebi dodijelio čin nacionalnog tužitelja. Ali postoji golema razlika između kritike ministra i insinuacije da je praktički agent tuđih interesa. Za ovo drugo trebaju dokazi. A zastavice i srca nisu dokazni materijal.
Štimčeva retorika pripada vrlo poznatoj školi politike: kad nemaš dovoljno činjenica, pojačaj patriotizam. Kad nemaš dokument, ubaci “narod”. Kad nemaš analizu, spomeni izdaju. Kad se želiš postaviti iznad protivnika, uvrijedi ga I objasni da on služi Bruxellesu, a ti, eto, služiš Hrvatskoj.
To je savršena politička tehnologija za društvene mreže. Ali ne za ozbiljnu politiku. Jer nitko više ne pita što je konkretno Grlić Radman učinio, koji je hrvatski interes navodno izdao, kojim dokumentom, kojim glasovanjem, kojim pregovorima i s kakvom posljedicom. Dovoljno je napisati “korisna budala” i publika dobiva negativca. A autor statusa dobiva ulogu tribuna.
Tu možda treba postaviti i neugodnije pitanje: kada bivši nogometaš s tolikom strašću počne dijeliti političke presude, je li još riječ samo o građanskom stavu ili se polako gradi politička persona? To nije optužba za zavjeru. To je sasvim legitimno pitanje.
Jer hrvatska politika odavno poznaje model u kojem se javni kapital iz sporta, estrade ili biznisa pretvara u političku valutu. Najprije dolaze statusi. Zatim domoljubne poruke. Onda se pronađu izdajnici. Nakon toga se pojave “prijatelji”, “inicijative”, skupovi, kandidature, liste i ljudi koji objašnjavaju da oni zapravo nikada nisu željeli u politiku, ali ih je “narod tražio”.
Štimac možda nema takav plan. Ali retorički teren već izgleda poznato. Najzanimljivije je što se sve to prodaje kao obrana dostojanstva hrvatskog naroda u BiH, dok se istodobno politička rasprava svodi na osobno vrijeđanje ministra. Ako je položaj Hrvata u BiH doista toliko ozbiljan koliko Štimac tvrdi — a jest ozbiljna politička tema — onda bi čovjek očekivao malo više od Facebook psovke. Koji je plan, Igore? Koji su instrumenti?
Kako mijenjati izborno zakonodavstvo? Kako koristiti članstvo Hrvatske u EU? Kako graditi međunarodne saveze? Što napraviti sa Washingtonskim i Daytonskim okvirom? Kako istodobno štititi prava Hrvata i očuvati funkcionalnost Bosne i Hercegovine? Tu nastupa – tišina na Facebooku.
Jer to više nije svlačionica. Nema motivacijskog govora od pet minuta i izlaska na teren. Postoje Berlin, Washington, Bruxelles, Sarajevo, međunarodni sporazumi, veto igrači, diplomatske nijanse i desetljeća složenih odnosa. I upravo zato Radmana ne treba braniti, jer on poznaje europske i globalne odnose. Treba ga braniti od primitivizacije politike. Od ideje da najglasniji čovjek automatski predstavlja narod. Od ideje da je svaki kompromis izdaja. Od ideje da domoljublje oslobađa čovjeka obveze da dokaže ono što govori.
Igor Štimac može sutra objaviti još pedeset statusa i dodati još pedeset hrvatskih zastava. Ali državna politika ipak nije tribina. A ministar vanjskih poslova nije protivnički stoper kojega ćeš izbaciti iz ravnoteže tako da ga opsuješ prije kornera. Najopasnija politička iluzija nije kad bivši nogometaš misli da razumije diplomaciju i politiku. Nego kad počne vjerovati da mu popularnost daje pravo određivati tko je dovoljno dobar Hrvat.
Tu utakmicu Hrvatska je već previše puta gledala.
M. Marković/Foto: Facebook
