Zaoštravanjem vojne situacije na južnom bojištu u jesen 1991. godine, Dubrovniku je zaprijetilo potpuno okruženje. Iz opkoljenoga grada počele su stizati sve dramatičnije i alarmantnije vijesti o kritičnoj nestašici streljiva, lijekova, medicinskog materijala, ali i ljudstva i svježe vojne snage za obranu.
U rujnu 1991. godine snage Jugoslavenske ratne mornarice (JRM) službeno su objavile pomorsku blokadu Dubrovnika i njegove luke. Od toga trenutka redovita brodska veza s gradom u potpunosti je ovisila o volji i raspoloženju neprijateljskih zapovjednika.
Pomoć koja se mogla slati isključivo brodovima za koje je komanda JRM izdala posebna odobrenja svela se na najosnovnije prehrambene artikle, primarnu medicinsku zaštitu u lijekovima i gotovo ništa više od toga. Pomorski promet koji su održavali veliki putnički trajekti, poput Liburnije i Slavije, neprijatelj je redovito presretao na otvorenom moru. Sva materijalna sredstva, oprema i zalihe koji nisu bili navedeni na službenim i odobrenim popisima bezdušno su plijenjeni ili jednostavno bacani u more.
Dana 7. listopada 1991. godine palo je mjesto i luka Slano, čime je presječena i posljednja preostala kopnena komunikacija s Dubrovnikom. Daljnjim napredovanjem i prodorom jugovojske, 28. listopada 1991. godine Dubrovnik je pao u potpuno, čvrsto okruženje.
Provodeći opću agresiju protiv Republike Hrvatske na kopnu, moru i u zraku, Jugoslavenska narodna armija (JNA) odredila je za JRM potpuno novu doktrinu i propisala nova pravila njezine borbene uporabe. JRM je tada, prvi put od svoga osnutka 10. rujna 1943. godine, otvoreno i bez maske stala protiv naroda koji je više nije želio niti smatrao svojom vojskom.
Gajeći iluzije i uzdajući se isključivo u snagu svoga oružja i vojnog buzdovana, vodstvo JRM nadalo se da će na silu privoljeti na suživot stanovništvo južne Hrvatske, ponajprije Dalmacije i Primorja. Stoga su za hrvatski dio Jadrana službeno proglašene pomorske blokade s namjerom da se hrvatski narod natjera na prihvaćanje pravila ponašanja koja su se propisivala u Beogradu. Pomorski promet time je službeno bio blokiran 44 dana.
Međutim, neslužbeno i u praksi, novoustrojena Hrvatska ratna mornarica (HRM) svoje je potrebe u prijevozu i opskrbi rješavala sama, ne obazirući se na neprijateljske proglase i pomorske blokade.
Položaj otočana i teška sudbina opkoljenoga grada
Stanovnici dalmatinskih otoka u tim su ratnim uvjetima prošli izuzetno teško. Otočani su doduše odranije bili naviknuti snalaziti se u skromnim uvjetima i s malim sredstvima, no ono što ih je u tim danima najviše mučilo bila je posvemašnja izolacija te potpuna nemogućnost fizičke komunikacije, prijevoza ljudi i protoka dobara. Što se tiče osnovnih prehrambenih namirnica, otočani bi se brzo snašli, ali u uvjetima blokade nikada se nije moglo znati čega će prvo nestati i što će od životno važnih artikala zatrebati. Poseban i iznimno težak problem bili su bolesnici i ranjenici koji su morali ostajati na otocima bez mogućnosti dobivanja specijalističke liječničke pomoći. Ta je izolacija teško padala mještanima jer je u kućanstvima i lokalnim zajednicama uvijek nečega nedostajalo.
Ono što je bilo najgore, jednako turobna i teška sudbina nadvila se i nad samim Dubrovnikom. Postojala je ipak golema razlika između položaja otočana i stanovnika Dubrovnika. Otočani bi u pravilu uvijek pronašli način da prežive; ako ništa drugo, nisu gladovali jer se na otoku u prirodi, polju i moru uvijek moglo naći nešto za hranu.
Građanima opkoljenog i urbanog Dubrovnika u tom pogledu nije bilo nikakve pomoći. Uskoro izolirani i stiješnjeni gotovo samo unutar svojih povijesnih zidina, sve su svoje životne i obrambene potrebe morali podmirivati dovozom iz drugih slobodnih krajeva Hrvatske. Budući da je kopnena komunikacija prema Slanome i Pločama bila posve prekinuta, kao jedini put i prometni pravac preostalo je more. A na moru su gospodarili ratni brodovi JRM koji se u provođenju sile nisu previše osvrtali na vlastito najavljene protokole blokada. Blokada prema Dubrovniku bila je gotovo neprekidna i brutalna.
Pored svakodnevnih i velikih potreba u hrani koje su se brzo trošile, neprijatelj je u potpunosti kontrolirao i opskrbu grada električnom energijom i vodom. I dok je agresor istovremeno javno kukao i prigovarao zbog povremenih isključenja struje pojedinim vojarnama JNA u Hrvatskoj, sam je bezdušno i bez ikakvih moralnih obzira civilnom stanovništvu Dubrovnika usred ratnih djelovanja ukinuo i struju i pitku vodu. Civilni brodovi koji su pod međunarodnim i humanitarnim zastavama prometovali prema Dubrovniku bili su nemilice i detaljno pretresani od strane oficira JRM, pa je tek neznatan dio prijeko potrebne opreme i artikala uspijevao proći i biti dopremljen u grad.
Odluka o pokretanju pomorske komunikacije i ustroj baze u Brocama
Dana 2. listopada 1991. godine, zapovjednik Hrvatske ratne mornarice, admiral Sveto Letica, izdao je usmenu zapovijed Odjelu za podvodna djelovanja (OZPD) HRM da se hitno organizira i uspostavi morski put za prijevoz pošiljki streljiva, naoružanja i lijekova od Stona do samoga opkoljenog Dubrovnika. Zapovjednik je pri tom napomenuo kako bi se izvođenje te zadaće moglo prolongirati i potrajati na neodređeno vrijeme.
Zapovjednik Odjela ZPD-a odmah mu je skrenuo pozornost na činjenicu da se otvaranjem takvog pomorskog pravca otvara mnoštvo složenih problema koji se u tom trenutku nisu mogli niti sagledati u potpunosti. Naglasio je da je riječ o nečemu posve novom u dotadašnjoj praksi, što zahtijeva sveobuhvatnu organizacijsku pripremu, posebna tehnička sredstva, odgovarajuća plovila i visoko motivirane ljude.
Zapovjednik HRM-a, admiral Sveto Letica, bio je već upoznat s većinom tih problema, pa je njegov odgovor ostao zapamćen kao povijesni u svojoj jednostavnosti: “A tko vam što brani!”
Prvi tehnički i logistički problemi koje je trebalo bez odgode riješiti bili su vezani uz brodove i odgovarajuća plovila kojih nikada i nigdje nije bilo dovoljno. Trebalo je odrediti rajon njihove uporabe, izvršiti odabir i mobilizaciju ljudstva, riješiti njihov smještaj i prehranu, organizirati sustav prijema i predaje materijalno-tehničkih sredstava, te osigurati redovitu opskrbu gorivom, mazivom, zamjenskim dijelovima i održavanjem plovila u izvanrednim uvjetima.
U “bazu” za potporu podvodnih djelovanja u Šibeniku ubrzo je dovezeno nekoliko gumenih brodova s vanbrodskim motorima marke “Johnson”. Odmah se pristupilo detaljnom pregledu i popravku plovila, kompletiranju tehničke opreme, servisu motora i pažljivom izboru posada. Na nemalo iznenađenje svih uključenih, za vrlo kratko vrijeme sve je bilo tehnički spremno za polazak na prvu opasnu misiju.
Tri gumena broda (popularno nazivana “gume”) prebačena su kamionom u Ston 4. listopada 1991. godine. Odatle su, radi lakše manipulacije teškim teretom, lakšeg ukrcaja i veće sigurnosti vožnje, prebačeni u malo mjesto Broce, udaljeno oko 2 kilometra od Stona u smjeru Dubrovnika. U Brocama se odmah pristupilo izgradnji operativne baze: uređivani su privezi za brodove, kompletirana je oprema, vršene su pokusne vožnje gumenih čamaca i naposljetku ukrcaj prvog tereta vojne i medicinske namjene.
Prvu posadu i sklipere činili su iskusni pomorci: Nenad Roje, kapetan duge plovidbe; Mate Mrčelja, profesionalni ronilac; te Tripo Sindik, također kapetan duge plovidbe. Prethodna priprema ljudi za ovu iznimno rizičnu zadaću bila je skromna i kratka; obuhvaćala je samo najnužniju navigacijsku i sigurnosnu pripremu te davanje osnovnih uputa i sugestija za zadaću koja ih je čekala na moru.
Prvi noćni proboj i preustroj sustava prijevoza
Na izvršenje zadaće krenulo se u noćnim satima 5. listopada 1991. godine. Brodovi su bili izuzetno pretrpani teškim teretom, pa im brzina plovidbe nije bila zavidna. Ubrzo je konvoj, koji je plovio u noći u izduženoj koloni, naišao na neprijateljske ratne brodove JRM (vjerojatno patrolne čamce tipa PČ). Neprijateljski su brodovi bez ikakva upozorenja ili poziva na identifikaciju osuli žestoku topničku i strojničku paljbu po nezaštićenim brodićima.
S Matom Mrčeljom u njegovu gumenom čamcu bio je i jedan mještanin, lokalni pomorac čije ime autoru u tom trenutku nije bilo poznato, ali koji je od prvoga dana bio aktivno uključen u gotovo sve organizacijske poslove vezane za pomorski promet na tom dijelu bojišnice. Unatoč velikom trudu i hrabrosti, konvoj te noći nije uspio probiti blokadu i doći izravno do Dubrovnika. Ukrcani materijal i naoružanje morali su biti ostavljeni na sigurnom kod tajnika mjesne zajednice na otoku Lopudu, odakle su dan kasnije uspješno prebačeni do samoga grada. Velika je sreća bila što u toj prvoj opasnoj akciji nitko od članova posade nije bio poginuo niti ranjen.
Poučeni tim teškim iskustvom i spoznajom da se na plovnom putu nalaze dobro raspoređeni neprijateljski brodovi spremni na otvaranje vatre bez oklijevanja, organizaciji pomorskog prometa moralo se pristupiti na posve drukčiji, profesionalniji način. Zadatak nije trpio amaterske pogreške – sve je moralo biti isplanirano, organizirano i izvedeno na znatno višoj razini.
Prije svega, bilo je nužno uspostaviti stalnu uporišnu točku s neprekidnim boravkom ljudi koji bi bili svakodnevno angažirani na rješavanju problema pomorskog prijevoza i logistike. Nakon detaljnog obilaska terena, odlučeno je da upravo mjesto Broce ima idealne prirodne i zemljopisne uvjete za smještaj baze. Samo naselje smješteno je dva kilometra od Stona, u uvali ispod brda, a povezano je sa Stonom kvalitetnom cestovnom vezom.
U to je vrijeme u Brocama živjelo svega nekoliko obitelji, ali su svi mještani bez iznimke svesrdno pomogli hrvatskim braniteljima onoliko koliko su znali, mogli i umjeli. Za smještaj ljudstva mobilizirana je kuća obitelji Doris Paprella, dok je u jednoj od napuštenih kuća uređeno skladište u koje se dopremao, razvrstavao i čuvao materijal namijenjen otpremi u opkoljeni grad.
Ljudi, posade i logistička mreža obrane
Ovaj iznimno opasan posao zahtijevao je ljude posebnog profila – pojedince koji nisu bili samo vrhunski vični pomorskom zanatu i upravljanju plovilima u teškim uvjetima, nego su se po mogućnosti morali i osobno poznavati te tvoriti uigranu ekipu u kojoj se svaki član oslanjao na onoga drugoga.
Formirana je iznimna ekipu ljudi koji su izrazili želju ući u sastav HRM-a, u postrojbu za posebne namjene. Kada im je ukratko izložena narav i opasnost zadaće koju trebaju izvršavati, pristali su bez ikakva oklijevanja. Bili su to ljudi iz ekipe magistra Tihomira Lukovića, zatim Ante Ondini, Robert Kramarić, Petar Mihovilović i drugi. Ubrzo se toj grupi pridružila i druga smjena skipera, koju su činili Edi Murtić, Hari Damjanović, Ante Šperanda i Cvijeto Hrušt.
Isto tako, akciji su se priključili lokalni mještani Broca, Stona i Kobaša, te Dubrovčani Milan Grba i Maroje – Maro Rathman. Milan Grba je kao svoj osobni doprinos u postrojbu donio izvrstan i brz gliser tipa “Formula”, dok se Maro Rathman iznimno istaknuo u cjelokupnoj organizaciji pomorskog prijevoza i nabavi svih potrepština za ljude u opkoljenome Dubrovniku. Maro Rathman bio je od neprocjenjive važnosti za funkcioniranje sustava.
Naime, nitko u Zapovjedništvu HRM-a u Splitu nije mogao točno znati što je sve gradu u pojedinom trenutku najpotrebnije i u kojim količinama. Službeni zahtjevi koji su stizali iz opkoljenoga grada zapovjedništvu su se katkad činili pretjeranima, pa je upravo Maro Rathman bio ključna osoba koja je na terenu točno procjenjivala što, koliko i kada treba hitno poslati.
U samoj organizaciji pomorskog prometa procijenjeno je da najveća opasnost za nesmetanu plovidbu prijeti od brodova JRM raspoređenih u morskim prolazima Mali i Veliki Vratnik. Stoga je odlučeno da te ključne prolaze pod neprekidnim nadzorom drže i osiguravaju pomorski diverzanti HRM-a.
Veliki i nemjerljiv doprinos dali su sami stanovnici Broca, Kobaša i okolnih naselja: Ante Bjelančić (Bjelko), Ante Bulica, Ante Lapačina, Ivo Mekišić, Ivica Baća, Niko Bilić, Ante Bilić, Stijepo Bjelančić, Petar Belančić, Ivo Lučić, Baldo Lapačina, Miho Skurla i mnogi drugi. Staro i mlado, muško i žensko – svi mještani dali su svoj maksimum u utovarivanju tereta, pripremi brodova i osiguravanju svih potrebnih uvjeta za redovito izvršavanje ovih humanitarnih i vojnih zadaća. Malo je koji dio hrvatskih branitelja i mornara bio u tako dugom razdoblju izložen na milost i nemilost tehnički nadmoćnijem protivniku kao te prve posade koje su prevozile pomoć u opkoljeni Dubrovnik.
Taktička plovila, oprema i specifičnosti tereta
Za prijevoz teških tereta u početku su služili isključivo gumeni čamci (“gume”) raznih oblika i dimenzija, opremljeni vanbrodskim motorima marke “Johnson” snage 45 konjskih snaga. Ti motori, iako su već imali iza sebe mnogo radnih sati i vožnji, pokazali su se izuzetno pouzdanima i izdržljivima.
Tijekom vremena u akcije su se sve više uključivali i “tvrdi” brodovi (gliseri i čvrsta plovila). Oni su bili znatno pogodniji za plovidbu, posebice u uvjetima kada se moralo ići izravno do luke Dubrovnik. Iako su na radarskim zaslonima neprijateljskih ratnih brodova bili uočljiviji od malih gumenih čamaca, ti su brodovi svojom velikom brzinom i pokretljivošću mogli na vrijeme izbjeći opasnost. Osim toga, skiperi na tvrdim brodovima bili su znatno manje izloženi polijevanju morskom vodom, pa su brzo postali omiljena plovila.
Važno je napomenuti da ti brodovi nisu opremani teškim naoružanjem. Iskustvo iz srednjedalmatinskog arhipelaga pokazalo je da bi naoružane brodove neprijateljski sastavi JRM lakše uočili, napali i potopili. Ovako, bez vidljivog naoružanja, imalo se šanse izigravati neupućene lokalne ribare ili švercere kojih je u to vrijeme i na tom prostoru također bilo.
Točna evidencija o tome koliko je ukupno ljudi, oružja i materijala prebačeno tim putem u Dubrovnik ne postoji u cjelini, jer se evidencija vodila po sektorima i skladišnim odjeljcima. Streljivo i naoružanje vođeni su odvojeno od lijekova, hrane i civilnih potreba. Ipak, činjenica je da je svaki branitelj koji je stigao kao pojačanje, svaka puška, metak i top prevezen morskim putem i to upravo malim brodovima HRM-a. Naoružanje je pedantno i uredno evidentirao vojni policajac Zdenko Bošković, te je ne samo svaka puška nego i svaki pojedini metak bio evidentiran.
Osim strogo vojnog tereta, ubrzo se počelo prevoziti sve što je bilo potrebno za goli opstanak i očuvanje morala u gradu. Dubrovčani su vidjeli da je službena trajektna linija neredovita i podvrgnuta strogoj cenzuri JRM, pa su preko HRM-a počeli naručivati najrazličitije potrepštine. Dnevne novine “Slobodna Dalmacija” stizale su u Dubrovnik redovitije od trajekata. Preko brzih glisera prevoženo je gorivo za svjetiljke i agregate, dječja hrana, baterijski ulošci, higijenske potrepštine i sve ono što je ljudima u višemjesečnom mraku i bez vode olakšavalo turobnu svakodnevicu.
Zabilježene su i brojne opasne, ali i anegdotalne situacije. Tako je kapetan Miki Jerković jednom prigodom po dosta nemirnome moru prevozio klorni kreč namijenjen dezinfekciji gradske vode. Pri prodoru vode u brod, kreč ga je dobro zasuo pa se kapetan Miki Jerković morao spašavati kupanjem u hladnome moru pored broda, čime je u prosincu 1991. godine prinudno završio kupališnu sezonu.
Posebna je priča bila prijevoz novinara i snimatelja. Oni se nisu smjeli voziti službenim linijama pod kontrolom JRM, pa su se preko redakcije “Slobodne Dalmacija” (čije su se ekipe kod skipera osjećale više nego domaćima) obraćali Zapovjedništvu HRM-a za pomoć. Tako su se na gliserima, uz domaće novinare, prema opkoljenome gradu otisnule ekipe HTV-a, engleske kompanije ITN, te francuske, engleske, mađarske i belgijske novinarske ekipe.
Bilo je tu i planinara s akreditacijama Stipe Božića te raznih drugih osoba koje su skiperima podnosile potvrde i potpisane akreditacije s raznih strana. Zahvaljujući njima, iz Dubrovnika je svaki dan prema Splitu i dalje u svijet putovala videokaseta sa snimljenim materijalima o razaranju grada, što se iste večeri emitiralo na vodećim svjetskim televizijskim mrežama.
Sama organizacija u Splitu bila je izuzetno dinamična. Odjel ZPD u Zapovjedništvu HRM-a zauzimao je dva ureda koji su redovito bili zatrpani paketima i opremom namijenjenom otocima i Dubrovniku. U uredima je u svakom trenutku boravilo po 10 do 15 ljudi (nerijetko i mnogo više), pa je vladala velika gužva i buka. Osnovani su i posebni uredi za pomoć Dubrovniku u Splitu (u zgradi Jadran-ribolova) i Rijeci. Paket predan u Splitu stizao bi na adresu u opkoljenom Dubrovniku za oko tri dana, što je u ratnim uvjetima bio izvanredan rezultat.
Podjela pristigle robe u samome gradu za vrijeme žestokih topničkih napada bila je poseban rizik. Jednom prigodom, skiper Hari Damjanović prevezao je novine u Dubrovnik. Uvidjevši sutradan da jučerašnja pošiljka zbog granatiranja nije podijeljena, mirno je uzeo obje pošiljke i osobnije išao od skloništa do skloništa dijeleći novine građanima.
Neposredno prije nego što se vratio na svoj gliser, granata je udarila u bovu za koju je brod bio vezan, no srećom plovilu nije bilo ništa te se Hari Damjanović u rekordnom vremenu dohvatio pučine. Poznati dr. Slobodan Lang, pišući u studenome 1991. godine iz opkoljenoga Dubrovnika, upravo je redovito distribuiranje “Slobodne Dalmacije” označio jednim od najvećih uspjeha HRM-a.
Ratna djelovanja, spašavanje broda “Perast” i obalna obrana
Hrvatska u to vrijeme kao pomorska zemlja nije imala operativno spremnih velikih ratnih brodova, pa je neprijatelj nastupao s pozicija sile. No, mornarica ne čine samo brodovi, nego ponajprije ljudi sa svojim znanjem, hrabrošću i motivacijom. Pripadnici Odjela ZPD i pomorski diverzanti nisu samo čekali zapovijedi, nego su samoinicijativno poduzimali brojne akcije.
Kontrolirajući morske prolaze Mali i Veliki Vratnik, pomorski diverzanti HRM-a napisali su najsvjetlije stranice povijesti hrvatske mornarice. Između ostalog, u tim su prolazima od više pogođenih potopljena i dva ratna broda JRM.
Također, spomenimo i podvig spašavanja broda “Perast”. Pripadnici HRM-a i hrvatski pomorci nisu željeli prepustiti sudbinu toga broda neprijatelju. Bez ikakve službene zapovijedi, uočivši priliku, izveli su izuzetno rizičnu akciju i pod žestokom neprijateljskom vatrom spasili “Perast” od potpunog uništenja ili zarobljavanja. Brod je pretrpio teška oštećenja, a dio njegove posade bio je mučki ubijen od strane neprijatelja.
U prosincu 1991. godine neprijateljske snage zauzele su Stonsku prevlaku, čime je poluotok Pelješac za snage HRM-a postao poput još jednoga otoka koji je trebalo braniti i opskrbljivati. Donijeta je odluka da se Stonska prevlaka odlučno brani pod svaku cijenu kako bi Pelješac ostao slobodan. Tu je zadaću uspješno vodio brigadir Ante Bilić.
U sklopu tih mjera započelo je intenzivno ojačavanje Elafitskih otoka, Pelješca i samoga Dubrovnika ljudstvom i topništvom. Na otoku Šipanu organiziran je popravak napuštenih topova obalnog topništva kalibra 88 mm. Popravak je samoinicijativno organizirao i proveo Ante Ondini uz pomoć jednoga topničkog mehaničara (svog osobnog prijatelja iz brodoremontnog poduzeća u Šibeniku), čime je uspostavljena funkcionalna topnička bitnica sa streljivom.
Dana 20. veljače 1992. godine u Dubrovnik je prvi put pristao desantno-jurišni čamac (DJČ) HRM-a, kojim je dopremljeno teško naoružanje, streljivo i gorivo. Od tada su čamci DJČ, sa daleko većim mogućnostima prijevoza tereta, stalno bili uključeni u potporu južnom bojištu u operacijama deblokade Dubrovnika.
Nakon oslobađanja Stonske prevlake, osnivanja Pomorskog zapovjedništva za južni Jadran te sve većeg angažiranja znatnijih snaga HRM-a, postupno je prestala potreba za djelovanjem flote malih glisera. Odred za pomorski promet iz Splita najvećim je dijelom demobiliziran krajem siječnja 1992. godine.
Za svoje iznimne zasluge, pomorsko-transportnu grupu Ston pismeno je 6. svibnja 1992. godine pohvalio načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, general zbora Anton Tus.
Povijesni značaj i zaključak
Najbolji zaključak i ocjenu cjelokupnog podviga daje izvadak iz knjige Olivera Peze Zagonetka pobjede – Velikosrpska agresija na Dubrovnik 1991. godine (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Dubrovnik, 2015.):
“Pored doprinosa u dostavi materijalnih sredstava bez kojih obrana Dubrovnika ne bi bila moguća, doprinos skipera i HRM-a kao i ONB-a iz Dubrovnika, bila je posebno visoka na moralnom planu. Bez obzira na teškoće uvjetovane izostankom osnovnih ljudskih potreba, nedostatku struje, vode, hrane, higijene…
Dubrovčani su znali da nisu sami. Svaki dan su viđali nova lica u Gradu, otpor nikada nije jenjavao jer je dolazila nova vojska, sve bolje naoružana, dolazili su strani novinari, političari, a malo njih je došla redovnom brodskom prugom. O svojim nevoljama mogli su čuti na radijskim postajama iz drugih gradova, čuli su da se širi istina o Dubrovniku, vidjeli su i uvjerili se da i strani diplomati ulažu napore da urazume neprijateljsku soldatesku kako bi smanjila svoje tenzije i prekinula besmislenu blokadu. Upravo je svjedočenje stranih novinara i diplomata o stradanju Dubrovčana i Dubrovnika bila ona prijelomnica koja je upoznala svijet sa stvarnim stanjem stvari u agresiji JNA i srbočetnika na Hrvatsku.
U HRM-u su bili zadovoljni odrađenim, bez obzira na prinošene ljudske žrtve. Vidjelo se da se mogu napraviti čuda s ljudima koji su motivirani i kojima je more u krvi. Najljepše hvalospjeve HRM-u odao je doktor Slobodan Lang iz opkoljenog Dubrovnika (u prosincu 1991.) kad je zahvalio u ime svih Dubrovčana, rekavši – da znaju da su nepobjedivi dok je HRM uz njih.”
Time je spušten zastor na rad ove male, ali izabrane flote kojoj je uvijek nedostajalo svega osim vrlina i hrabrosti. Iza njih je ostao slobodni Dubrovnik, ali i četiri prekinuta mlada života. Ostala je trajna uspomena na htijenje i nepokolebljivu volju hrvatskih mornara i branitelja da od nemogućega naprave moguće.
U Splitu 10.10.2026,
Stjepan Bernadić, kapetan bojnog broda u mirovini
