Jović u knjizi navodi glavni elementi tog mita prezentirani u saborskoj Deklaraciji o Domovinskom ratu od 13. listopada 2000., a u njoj su svi građani pozvani da štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti.
Zalažući se za pluralni pristup tom pitanju, Jović smatra i kako je iz Deklaracije vidljivo da se država svojim “političkim uputstvom za interpretiranje nedavne prošlosti, izravno uključila u proces koji sprječava pluralizam, a time i slobodu”.
Upitao se jesmo li 1989. prešli iz jednog autoritarnog sustava u demokraciju ili “samo doživjeli pad iz liberaliziranog jednostranačkog sustava u autoritarni višestranački koji je na kraju”, kako je rekao, “manje-više završio kao jednostranački”.
“Danas ako nešto pozitivno pisnemo o Jugoslaviji ili socijalizmu ili nešto negativno pisnemo o političkim svetinjama i narativima koji su se stvorili kao državna istina, optužiti će nas da rušimo državu ili da smo državni neprijatelji”, ustvrdio je Jović. Istaknuo je i kako to nije odlika slobodnog društva, jer slobodno društvo ne postoji ako nema alternativu. Jović drži kako se narativu što nam se događalo 1989. ili 1991. godine mora uspostaviti i suprotni narativ, inače nema slobode.
“Ovo je knjiga o slobodi. U njoj vidim narativ koji je postao državni i u njemu ima dosta istine. To nije laž, jer nijedan mit nije samo laž jer da je samo to, brzo bi je prepoznali. Ali je vrlo selektivna i jednodimenzionalna i vidi samo jednu stranu i čak brutalno istiskuje sve sve što se ne uklapa u tu priču”, ocijenio je. Dodao je i da postoje postoje drugi strahovi i alternativne interpretacije koje moraju imati pravo građanstva.
Podsjetivši na svoju raniju tezu da “kako samo u mitovima svaki narod želi svoju državu, a u stvarnosti ne”, Jović je ponovno ustvrdio da je u Hrvatskoj u ožujku 1990. samo 11,5 posto ljudi željelo nezavisnost. Upitao se i što bi se dogodilo da nije bilo rata – bi li sve ostalo na željama “jedne manjine u Hrvatskoj” ili bi se išlo na jednostrano proglašenje neovisnosti kao u Kataloniji.
Naveo je i da je Hrvatska u bivšem sustavu bila ustavobraniteljska i protivila se bilo kakvoj promjeni Ustava SFRJ, paradoksalnim ocijenivši da se, kako je rekao, “hrvatski separatisti pozivaju na taj Ustav, koji je imao staljinističke elemente jer je se pozivao na pravo naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja”.
Jović drži i da drugi narodi u istočnoj Europi, osim Čeha, nisu imali veliku želju za liberalnom demokracijom.
“Da je bilo na nama, nisam siguran da bi sami po sebi uveli izbornu demokraciju niti da bi srušili socijalizam i Jugoslaviju. Mislim da smo tu bili sljedbenici domino efekta koji se dogodio negdje drugdje”, rekao je on. Pri tome se, u situaciji raspada Jugoslavije, kako je ustvrdio, “događa rat svih protiv sviju koji je jednim dijelom kontroliran a drugim se događa iz osvete i mržnje”.
Uvodeći u knjizi pojam etnototalitarizma koji polazi od, kako kaže, opasnog i zastarjelog razumijevanja suvereniteta kao apsolutne a ne samo kao najviše moći države u odnosu na druge aktere, Jović je rekao kako on na “državu gleda kao na dom koji je sebi sagradila dominantna etnička grupa kako bi se zaštitila pred vanjskim i unutarnjim neprijateljima”. Pri tome će Hrvatska, izjavio je Jović, “s pozicije etnototalitarista, postati postati suverena zemlja tek onda kada u njoj ne bude drugih – manjina i onih koji nisu Hrvati”.
“Sve dok se ne postigne taj cilj, dok Hrvatska ne bude u potpunosti i samo hrvatska (pod čime podrazumijeva etničko-političku a ne pravno-državljansku verziju identiteta), hrvatski etnonacionalisti će smatrati da rat iz devedesetih godina nije završen, jer cilj još nije postignut”, izjavio je Jović na tribini u ZKM-u.
MP/Foto:fah
