Kad su u pitanju bilateralni vojni odnosi Zagreba i Podgorice kao da se čuju neki novi taktovi. S obzirom na milozvučnost bez grubih tonova čini nam se da je u pitanju „Oda radosti“.
Njihovi časnici dolaze kod nas u posjete, naši idu kod njih. Neki njihovi školuju se u Zagrebu i Splitu. Zajedno smo i u inozemnim vojnim misijama.
Ispod stola u duhu dobrosusjedstva (ali na hrvatsku štetu, dakako), daleko od javnosti, valjaju se neki čudni dogovori ili barem pokušaji dogovora oko imovine koju su nam Crnogorci maznuli početkom 90-tih (školski brod „Jadran“). Političari misle da će u tome uspjeti, makar se radilo i o nekom privremenog rješenju za kratkoročno dizanje rejtinga.
Evo, u našem Ministarstvu obrane pohvalili su se kako je izaslanstvo Ministarstva obrane susjedne nam Crne Gore, predvođeno pukovnikom Pericom Bojičićem posjetilo je u utorak, 4. lipnja 2019. Centar vojnih škola „Petar Zrinski“ na Hrvatskom vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman” (HVU). Nedavno je stanovita ekipa naših časnika sa HVU-a posjetila Podgoricu i tamošnji vojni aerodrom Golubovci. Rekli bi neupućeni sa strane – prava idila.
Oni upućeniji viknuli bi – sramota! Pa dodali da može surađivati, ali tek kad oni iz Podgorice, za početak, Hrvatima vrate ukradeni „Jadran“.
Zanimljivo, HVU je prošle godine završio i jedan visoki crnogorski vojni dužnosnik čija je vojna postrojba u agresiji JNA na hrvatski jug bila u okolini Dubrovnika. Ne znamo je li dotični tada pucao po Dubrovniku, ali znamo da nije obavljena sigurnosna provjera nad njim (propust?) prije dolaska u Zagreb tako da sudjelovanje dotičnog u agresiji na Hrvatsku nije isključeno. Dotični je bio „klasić“ nekih naših iz MORH-a.
Kad su u pitanju odnosi sa Crnom Gorom, naši političari stalno padaju na ispitu. S Podgoricom razvijamo odnose na vlastitu štetu. Uporno vozimo taj kurs samo da pred onima u Bruxellesu ispadnemo gospoda u fraku i cilindru, zaboravljajući da beskičmenjake i smutljivce, zapravo, nitko ne voli.
Rezimirajmo malo odnose Hrvatske i Crne Gore.
Podgorica se potpuno „lišo“ izvukla iz agresije na Dubrovnik, Cavtat i Konavle. Pravu odštetu za ubijene Hrvate i popaljene kuće po hrvatskom jugu nikada nisu platili. Crnoj Gori hrvatski političari nikada nisu ispostavili račun za golemu flotu JRM koju su 1991. povukli iz hrvatskih luka u Boku Kotorsku te je kasnije lešinarski rasprodali po svijetu za stotine i stotine milijuna eura.
Crna Gora nije ni spomenuta u hrvatskoj tužbi za genocid i zločina protiv hrvatskih građana, a što se kasnije pokazalo kao greška. Da nije bilo svesrdne podrške Hrvatske, nikada Crna Gora ne bi ušla u NATO savez. Kada se razdruživala sa Srbijom, opet je Crnoj Gori pomogla Hrvatska.
Nepoznato je u široj javnosti kako je, primjerice, euro kao valuta fizički ušao u crnogorski platni promet. Cijela operacija, naime, odvijala se 2002. godine preko aerodroma u Ćilipima, kada je golemi Airbus „Deutsche Banka“ sletio s nekoliko milijarda eura u svom teretnom prostoru. Goleme svote eura na teretnim paletama ukrcane su u male kamiončiće.
Vozila nisu imala vidljive oznake, neki su imali oznake „Hrvatske pošte“. Za volanima su bili hrvatski vozači, a osiguranje, također u civilu, pružali su hrvatski policajci. Osim silnog novca u kamionima bili su i sanduci pješačkog naoružanja kako dodatna pomoć Hrvatske za slučaj da zatreba Crnogorcima u najavljenom raskidanju državne zajednice sa Srbima. Mala karavana sa Ćilipa sretno je u potpunoj diskreciji stigla do Podgorice, a euri u crnogorski platni krvotok.
Dakle, još u vrijeme dok je još bila u čvrstoj državnoj zajednici sa Srbijom, Hrvatska nije ignorirala vapaj za pomoć i pružila je ruku Crnoj Gori da se izvuče iz „srbijanskog gliba“.
Samo 10 godina ranije Crnogorci su činili bestijalne zločine na hrvatskom jugu i bijaše to najveća sramota Crne Gore u cijeloj njezinoj povijesti. I što smo dobili za uzvrat? Ništa, ali ama baš ništa…
Marko Marković/Foto: Training ship Jadran
