Supruga ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, Olena Zelenska, u razgovoru za Vogue otkrila je da je s djecom nakon nekoliko dana rata poslana na sigurno, koliko je moguće biti na sigurnom u zemlji koju od kraja veljače razaraju ruski projektili.
Prva dama Ukrajine, ispričala je Vogueu kako je izgledao prvi dan ruske invazije na Ukrajinu te otkrila da je tada posljednji put supruga vidjela u košulji i odijelu.
“Jako se dobro sjećam početka. Bio je to normalan radni dan i večer: djeca su se vraćala iz škole, uobičajeni kućanski poslovi, priprema za sljedeći školski dan… Bili smo napeti. Puno se pričalo o mogućoj invaziji, ali do zadnjeg trenutka bilo je nemoguće povjerovati da će se to dogoditi…u 21. stoljeću? U modernom svijetu?
Probudila sam se negdje između 4 i 5 ujutro, zbog zveketa. Nisam odmah shvatila se radi o eksploziji. Nisam znala što bi to moglo biti. Moj suprug nije bio u krevetu, ali kad sam se ustala odmah sam ga vidjela, već obučenog, u odijelu kao i obično (to je bio posljednji put da sam ga vidjela u odijelu i bijeloj košulji – od tada je u vojnoj odjeći). “Počelo je”. To je sve što je rekao. Ne bih rekla da je bilo panike. Možda prije zbunjenosti. “Što da radimo s djecom?”Čekaj”, javit ću ti. Za svaki slučaj pokupite osnovne stvari i dokumente, rekao je i napustio kući’, prisjeća se Olena Zelenski tog strašnog dana.
U braku s ukrajinskim predsjednikom ima 9-godišnjeg sina i 17-godišnju kćer, a priznaje da nije bilo potrebe previše objašnjavati djeci što se događa jer “ona sve vide kao i svako dijete u Ukrajini”. ‘To nije nešto što bi ijedno dijete trebalo vidjeti, ali djeca su iskrena i ne možete od njih ništa sakriti, a najbolja strategija je istina. Puno razgovaramo jer treba reći što te boli i ne držati to u sebi. To jedino pomaže”.
Otkrila je i kako se emotivno nosi s cijelom situacijom, ali i kako održava kontakt sa suprugom.
“Na početku nije bilo vremena za emocije. Trebalo se brinuti za djecu, njihovo emocionalno stanje. Zato sam pokušala biti samouvjerena, nasmijana, energična, objašnjavajući im da je potrebno sići u podrum i zbog čega ne smiju upaliti svjetlo. Pokušala sam optimistično odgovoriti na njihovo pitanje: “Kada ćemo vidjeti tatu? Uskoro”.
Tih prvih dana nadala sam se da ćemo možda moći ostati s njim, ali ured predsjednika postao je vojni objekt i mojoj djeci i meni bilo je zabranjeno tamo boraviti. Naređeno nam je da se preselimo na sigurno mjesto — ako je u Ukrajini sada moguće pronaći sigurno mjesto… Od tada s Volodimirom komuniciramo samo telefonom.
Dok ukrajinski predsjednik neumorno, svakodnevno poziva i moli svjetske vlade da zauzmu snažniji stav protiv Rusije, njegova supruga postala je ključni igrač u vladinoj kampanji da na društvenim mrežama podiže moral Ukrajincima, ali i angažira međunarodnu zajednicu.
Pokrenula je kanal preko mreže Telegram i koristi ga za pružanje provjerenih informacija svim građanima Ukrajine, a putem tog kanala Ukrajinci mogu dobiti i savjete kako se evakuirati, ali i kako pomoći u ratom zahvaćenom području te uz sve to dobiti psihološku pomoć. Iako pokušava biti snažna zbog obitelji, ali i svih Ukrajinaca u razgovoru za Vogue otkrila je kad je i zašto prvi put zaplakala.
“Otprilike tjedan dana nakon početka rata telefonirala sam kako bih saznala gdje su mi rođaci i jesu li živi. I u jednom trenutku sam shvatila da ne znam hoću li ih ikada više vidjeti moje voljene! To je vjerojatno bilo prvi put da sam zaplakala, prvi put sam se oslobodila svojih emocija. Nisam to mogla podnijeti. Uvijek ću se sjećati svojih poznanika i prijatelja, svih muškaraca i dječaka u vojnim uniformama. Mojih divnih prijateljica, žena, koje su tako krhke i elegantne u vrijeme mira, i toga što su u stanju učiniti kada je rat. Njihove me priče inspiriraju. Tako sam ponosna na njih. I sanjam da ih ponovno vidim.”
“Želim da svi ljudi na svijetu shvate da su Ukrajinke živjele mirnim, modernim životom, kao što žive čitateljice Voguea u svakoj zemlji. Zapravo, one su bile vaše čitateljce, jer postoji Vogue Ukrajina. Nisu pripremale skloništa za bombe za raketne napade. No, od prvih dana, nakon što su ruski projektili počeli gađati stambene zgrade u različitim gradovima, postalo je jasno da Rusija nema milosti za mirne živote. Svi Ukrajinci prestali su se osjećati sigurno.
Morali smo naučiti kako brzo okupiti najmilije uz zvuk sirene i sići do podzemne željeznice ili najbližeg podruma. Žene su morale napuštati okupirane gradove — poput Buče i Gostomela, riskirajući svoje živote pod vatrom — s djecom i starcima, često pješice, često bez muškaraca, jer muškarce ne bi pustili okupatori. A sada kada su ti gradovi oslobođeni, znamo više o tome s čime su se ukrajinske žene suočile: potpuna nesigurnost, prijetnja nasiljem.
Koliko je žena ostalo u još uvijek okupiranim gradovima Hersonu, Melitopolju, Berdjansku? Ne mogu čak ni rodbini reći što im se događa, jer veze nema. U ruševinama Mariupolja nalaze se deseci tisuća žena s djecom. A može se samo zamisliti kakvu noćnu moru prolaze tražeći hranu pod paljbom već mjesec dana, jer humanitarna pomoć nije dopuštena.
Otprilike četiri milijuna žena i djece migriralo je i sada su u drugim zemljama. A biti migrant teško je i psihički i fizički. Jer morate početi ispočetka. Kako je živjeti kada ne možete nositi ni svoju osobnu odjeću? Kako djetetu objasniti zašto ne spava u svom krevetu? Ovo je test koji nikome ne biste poželjeli”, kaže Olena Zelenska koja je baš poput svog supruga, donijela odluku da će unatoč svemu s djecom ostati u Ukrajini.
Putem društvenih mreža i medija šalje svijetu jasne poruke kako bi otkrila što se točno događa u njezinoj zemlji. “Sada živim na isti način kao i drugi Ukrajinci. Svi imamo jednu veliku želju – mir. I ja, kao i svaka majka i žena, stalno brinem za svog supruga i činim sve da moja djeca budu sigurna’, kaže Zelenska i otkriva da joj nadu u bolje sutra daju njezina obitelj i svi Ukrajinci ‘nevjerojatni ljudi koji su se organizirali kako bi pomogli vojsci, ali i jedni drugima”.
“Sada su svi Ukrajinci vojska. Svatko čini što može. Postoje priče o bakama koje peku kruh za vojsku samo zato što osjećaju taj zov. Žele da nam pobjeda bude što bliža. Takvi su Ukrajinci. Svi se nadamo za njih. Nadamo se za sebe”, kaže ukrajinska prva dama.
A što obični građani diljem svijeta mogu učiniti da pomognu Ukrajincima?
“Glavno je ne naviknuti se na rat — ne pretvarati ga u statistiku. Nastavite s prosvjedima, nastavite zahtijevati da vaše vlade poduzmu mjere. Ukrajinci su isti kao i vi, ali prije nešto više od mjesec dana naši su se životi radikalno promijenili. Ukrajinci nisu htjeli napustiti svoje domove. Većina naših ljudi već je bila u inozemstvu, ali nisu planirali biti izbjeglice.
Dakle – tretirajte ih kao svoje. Jedino o čemu sanjaju ove majke i djeca je povratak kući, ponovno okupljanje obitelji. Zato im pomozite da se prilagode, molim vas – kod kuće, na poslu, u školi – dok se ne vrate. Također, svi u svijetu trebaju znati da Rusija vodi masivni informacijski rat na svjetskoj pozornici.
Sa svakom njihovom informacijom treba se odnositi s oprezom i kritičkim razmišljanjem. Posljednjih dana vidjeli smo nekoliko proruskih akcija u Njemačkoj, Grčkoj i drugim zemljama u znak potpore ratu. To rade Rusi.
Normalan Rus trebao bi se samo sramiti zbog postupaka svoje zemlje, zločina koje njihova vojska čini. Nikad ne pozivam na nasilje, ali onima koji podržavaju rat ne smije se vjerovati”, poručuje prva dama Ukrajine.
