Godinama prije nego što se u javnosti prilično agresivno nametnula kao ikona najdesnije od svih desnih desnica, Željka Markić bila je – u okvirima devedesetih godina – skoro pa revolucionarka prilično lijevih uvjerenja, piše portal Index.
Žestoko je osuđivala Tuđmanovu politiku, prozivala ondašnjeg ministra obrane Gojka Šuška i šefa vojne policije Matu Laušića za sustavna kršenja ljudskih prava, policiju za nasilno ponašanje, primjećivala ponižavanje i diskriminaciju Srba, Muslimana i ostalih ne-Hrvata, HRT prozivala da prezentira stvari na način koji pojačava sukobe među etničkim skupinama i diskriminaciju te izražavala zabrinutost da je poziv u vojsku Viktoru Ivančiću iz Feral Tribunea politički motiviran, s ciljem da ga se zastraši.
Proizlazi to iz izvješća „Civil and Political Rights in Croatia“ koje su za Human Rights Watch potpisale Željka Markić, Ivana Nizich i Jeri Laber.
Markić je, naime, od 1992. do 1994. godine radila kao suradnica za tu nevladinu organizaciju koja se bavi zaštitom ljudskih prava, a u spomenutom projektu odradila je posao prikupljanja informacija i terenskog istraživanja koje su njezine kolegice uobličile i publicirale. To jasno piše i u samom uvodu:
„Ovaj izvještaj temelji se na dugotrajnom istraživanju koji su provele Željka Markić, konzultantica u HRW i Ivana Nizich, istraživački suradnik HRW, između veljače 1992. i prosinca 1994. Izvještaj je napisala Ivana Nizich, a uredila ga je Jeri Laber, viša savjetnica u HRW. Anne Kuper pomogla je u izradi izvješća.“
Bavili se pravima manjina
Samo izvješće prilično se detaljno bavi pravima manjina, prvenstveno srpske nacionalnosti, problematikom nasilnog zauzimanja njihovih nekretnina te problemima na koje nailaze u stjecanju hrvatskog državljanstva. Također, bavi se i pitanjem izbjeglica iz Bosne. U jednom od odlomaka jasno se kaže:
„Iako se ponašanje policije popravilo i fizički napadi na Srbe i njihovu imovinu su se smanjili od kraja 1992. do 1994., policijsko nasilje i napadi na Srbe i njihovu imovinu povećali su se 1995., posebno nakon nedavne vojne ofenzive kojima su ponovno vraćeni dijelovi zapadne Slavonije i Krajine koju su kontrolirali Srbi. Vlada nastavlja ograničavati slobode izvještavanja i izražavanja.
Iako je hrvatski ministar unutarnjih poslova poduzeo korake kako bi provjerio nasilno ponašanje policije, ponašanje vojne policije se dramatično pogoršalo u zadnje tri godine. Zapravo, organi Ministarstva obrane odgovorni su za mnoga kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj danas.
Ministarstvo obrane je učestalo odbilo poštovati presude sudova, i pripadnici Hrvatske vojske i vojne policije pokazuju pojačano nepoštovanje zakona i civilnih autoriteta. Gojko Šušak, hrvatski ministar obrane i Mate Laušić, šef hrvatske vojne policije, nisu poduzeli ozbiljne korake kako bi ispravili ponašanje hrvatske vojne policije. Iako su domaće organizacije za ljudska prava, političari opozicije i neki članovi hrvatske vlade i vladajuće Hrvatske demokratske zajednice javno prosvjedovali protiv ponašanja hrvatskog ministra obrane, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nije poduzeo čvrste korake kako bi ispravio nasilno ponašanje unutar svoje vlade.“
U svakom slučaju, prilično nepopularni stavovi za javno iznošenje u državi koju čvrstom rukom vodi HDZ, u odnosu na koji se ovaj današnji čini kao dječja predstava…
Ponižavanje i diskriminacija Srba, Muslimana i ostalih ne-Hrvata
Nadalje, izvješće navodi i kako su, citiramo, 1993. uslijedili animozitet, ponižavanje i diskriminacija Srba, Muslimana i ostalih ne-Hrvata koji podliježu zakonima Hrvatske.
„Odbijanje zahtjeva za državljanstvom, otpuštanja s poslova i ostali oblici diskriminacije su socijalno, ekonomski i politički marginalizirali stotine ne-Hrvata koji su živjeli u Hrvatskoj dugi niz godina ili desetljeća. Nedostatak slobodnih medija i maltretiranje nezavisnog tiska samo je pojačao međuetničke tenzije. Neke Srbe, bivše djelatnike JNA i ostale, nastavljaju nepravedno izbacivati iz njihovih domova, obično bez poštovanja ljudskih prava na pravični sudski proces i često uz asistenciju lokalnih vlasti i hrvatskog ministarstva obrane.“
Također, vrlo konkretno, kaže i sljedeće: „Do kraja 1993., hrvatske vlasti preuzele su kontrolu nad otprilike 2000 stanova koji su pripadali JNA. U lipnju 1994. predsjednik Tuđman rekao je ratnim veteranima u Hrvatskoj da imaju pravo na stambeno zbrinjavanje, sugerirajući da ga mogu dobiti na uštrb onih koji žive u takozvanim “vojnim stanovima”, u kojima većina nositelja stanarskog prava nisu bili Hrvati.“
Na neke elemente izvješća HRW prije par godina pobunili su se branitelji i na svojem portalu direktno optužili Željku Markić da je kumovala podizanju haaških optužnica. Sporni odlomci koji su braniteljima digli tlak vjerojatno su sljedeći:
„Napadi protiv Srba isto su se smanjili tijekom tog razdoblja (1992.-1995.,op.a) jer su neki Srbi napustili područja koja je kontrolirala hrvatska vlada, a oni koji su ostali su smatrani ‘lojalnima’ ili se smatralo da su prihvatili autoritet hrvatske Vlade. Međutim, nakon ponovnog vraćanja takozvane Krajine od pobunjeničkih Srba u kolovozu 1995., hrvatski vojnici spalili su srpska sela i uništili kuće koje su pripadale Srbima.“
S aspekta haaških optužnica posebno bi sporno moglo biti sljedeće tumačenje: „Od sredine kolovoza 1995., ti zločini su navodno napravljeni po naputku i čini se kako im je cilj sprečavanje povratka onih Srba koji su tamo živjeli, ali su pobjegli tijekom ofenzive. Nakon vraćanja područja Slavonije u svibnju 1995. hrvatske su snage maltretirale, prijetile i pljačkale Srbe koji su odlučili ostati na tom području. Ljudi koji su bili u pritvoru su pretučeni ili na druge načine zlostavljani.“
Markić tvrdi da izvješće nije poslužilo za podizanje optužnica
Nakon što su je branitelji prozvali, Markić je demantirala da su elementi izvješća korišteni za potrebe podizanja optužnica, no samu činjenicu da je surađivala na objavi citirane publikacije – nije. S današnjeg aspekta posebno su zanimljiva poglavlja u kojima se Markić za HRW bavi medijima i medijskim slobodama.
„…Isto tako, vijesti na državnoj televiziji HRT često se prezentiraju na način koji samo pojačava sukobe među etničkim skupinama i diskriminaciju. ….Vjesnik i Slobodna Dalmacija su najveće izdavačke kuće novina u Hrvatskoj i obje, direktno ili indirektno, kontrolira vlada.“
Po pitanju slobode tiska, još su konkretniji: „Otkad je preuzeo vlast 1990., Vlada hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana poduzela je korake kako bi imala veću kontrolu nad javnim medijima i učestalo se miješa u nezavisni tisak, no većinom u tiskane medije, a ne u radio i televiziju. Mediji koje posjeduje Vlada katkad su se koristili kao mediji kroz koji su Tuđmanova Vlada i vladajuća stranka HDZ promicali međuetničke sukobe i mržnju.“
Kad je u pitanju tisak, Markić je bila, po svemu sudeći, ozbiljno zabrinuta za sudbinu glavnog urednika Ferala pa tako ‘prijavljuje’: „21. prosinca 1993. glavnog urednika Feral Tribunea Viktora Ivančića su pozvali u vojnu službu, a prošao je i osnovnu obuku koja je trajala nekoliko tjedana, a zatim su ga otpustili iz vojske. Iako HRW ne propituje pravo hrvatske Vlade da mobilizira ljude u vojsku, zabrinuti smo da je Ivančićevo novačenje možda bilo politički motivirano. Postoji sumnja da su Ivančića pozvali u vojsku zbog opozicijskih stajališta njegova lista. Ivančić i njegovi kolege su u Feral Tribuneu pisali satirično i kritički o hrvatskoj vlasti, članovima vladajućeg HDZ-a i pripadnicima hrvatske vojske, posebno onima smještenima u Splitu. Zabrinuti smo da je Ivančićevo novačenje u hrvatsku vojsku možda bio novi način da se zastraše novinari Feral Tribune.“
Također, ne raduje ih situacija ni na istoku Hrvatske.
„Nekad nezavisni regionalni dnevnik Glas Slavonije stavljen je pod vladinu kontrolu 25. srpnja 1991., nakon čega su uslijedile ostavke glavnog urednika Drage Hedla i direktora Vladmira Kokeze. Sljedećeg dana u redakciju je ušetao Branimir Glavaš, zapovjednik hrvatskih vojnih snaga u Slavoniji, s deset vojnika, i naredio svima prisutnima da odu.“
Oprala Šeksa
Svoju ‘porciju’ kritike dobio je i Vladimir Šeks koji je po iznesenom u izvješću, citiramo, najkritičniji prema aktivistima za ljudskih prava u Hrvatskoj. „Ironično, gospodin Šeks je bivši odvjetnik za ljudska prava koji je bio zatvoren tijekom komunističkog režima zbog izražavanja svojih građanskih i političkih prava.“ No, ključni je grijeh ipak Tuđmanov. Možda ne u djelu, ali svakako u propustu:
„Predsjednik Franjo Tuđman nije javno zahtijevao da njegovi ministri – posebno ministar obrane Gojko Šušak, poduzme korake kako bi spriječio i kaznio one koji krše ljudska prava. Iako predsjednik Tuđman redovito proklamira kako podržava vladavinu prava i poštuje građanska i politička prava, nije bio odlučan u tome da se pobrine da se ta prava poštuju u Hrvatskoj.“
No, Željka Markić danas je ikona konzervativne i rigidne desnice i s HDZ-om dijeli brojne svjetonazorske vrijednosti. Bez obzira na vlastite, a prilično neuspješne političke ambicije koje su se na izborima svele na točno 1717 glasova, to nije značilo i da odlazi u zaborav, ili – nedajbože – ostaje bez utjecaja. Štoviše, postala je svojevrsni glasnogovornik konzervativne struje HDZ-a u svim situacijama u kojima valja braniti stavove kao što su zabrana pobačaja, ukidanja prava homoseksualnim osobama, stavljanje pod kontrolu ‘pomahnitale’ kurikularne reforme… I sve bi to još možda moglo proći pod egidom uvjerenja da joj novinari nisu izračunali kako joj privatni posao cvate upravo u vrijeme vladavine HDZ-a. Lani je, primjerice, tako ostvarila 2,85 milijuna čiste dobiti, sa tvrtkom koja se bavi prevođenjem.
Iako smo tražili komentar Željke Markić na temu njezinog angažmana u HRW tijekom devedesetih i informacija koje je prikupila za potrebe spomenutog izvješća, to se pokazalo nemogućim. U kratkom telefonskom razgovoru Markić je rekla kako Index kao medij nimalo ne cijeni, da ima loša iskustva te da, citiramo, pišemo što god želimo.
