U intervju za HDZ-ov portal Direktno dr. Ivica Granić, novinar i glavni urednik nekoliko medija u RH, trenutno voditelj kolegija Odnosi s javnošću na Sveučilištu u Dubrovniku, analizira aktualnu političku situaciju u Hrvatskoj i sugerira moguća kadrovska rješenja u najvažnijim političkim strankama u zemlji.
U opširnom intervjuu za oko nam je zapeo jedan zanimljiv detalj, koji bi mogao biti ključ cijelog intervjua, a tiče se kadrovskih preporuka za HDZ.
Na početku, evo kako je predstavljen dr. Granić:
“Dr. sc. Ivica Granić čovjek je bogate osobne i profesionalne biografije. Bio je na visokim pozicijama u Domovinskom ratu, bavio se specijalnim oblicima ratovanja u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske. Između ostaloga, bio je zapovjednik sada već čuvenog DID voda (Vod za dokumentarno- informativnu djelatnost), u čijem su se sastavu nalazile eminentne javne osobe hrvatske kulturne i medijske scene, poput Davora Žagara, Enesa Midžića, Davora Žu Butkovića, Pavla Vranjicana, Mladena Lučića, Bruna Gamulina, Krešimira Dolenčića, Božidara Alića, Rajka Vukmirice, Jure Pilka, Radomira Sarađena…
Višegodišnji je novinar i glavni urednik nekoliko medija u RH. Predavao je na nekoliko visoko–školskih institucija u Zagrebu, a danas je dugogodišnji predavač Odnosa s javnošću na Sveučilištu u Dubrovniku.
Rođen je 1965. godine u Ljubuškom. Diplomirao je povijest, zatim novinarstvo i Odnose s javnošću. Godinama se bavi političkom analitikom.”
Slijedi analiza Živog Zida, SDP-a i HDZ-a. Na pitanje jesu li u Živom zidu populisti ili ozbiljna stranka, Granić odgovara:
“Živi zid, za sada, egzistira na prosvjednim glasovima birača koji nisu zadovoljni postojećim stanjem u državi. Uvijek je tako, ako birači nisu zadovoljni velikima, biraju male. Ili apstiniraju. Takvih glasača ima u svakoj državi, no problem nastaje kada grupacija za koju glasuju, u konkretnom slučaju Živi Zid, prijeđe više od deset posto popularnosti. Kod Živog Zida doći će do problema onda kada budu morali svoje parole definirati u konkretne političke projekte i ideje. Za sada toga kod njih nema.
Često me studenti, pomalo iznenađeni uspjehom Živog Zida, pitaju jesu li oni ‘ozbiljna stranka’, ili klasični populisti? Smatram kako se radi o klasičnom populizmu. Barem za sada. Ne kažem to kako bih ih difamirao, uvrijedio, kritizirao, ali ostaje činjenica kako pretjerano kritiziraju političke protivnike, često bez ikakvog smisla, podilaze građanima, daju poprilično nerealna obećanja, dosta su površni.
Uostalom, što se tiče klasičnog ‘indikatora’ populizma svi populisti, ili oni koje smatramo pravim populistima, trebaju zadovoljiti dva kriterija. Prvi je da se identificiraju s narodom, da podilaze narodu, da se referiraju na različite načine na narod i to pozitivno te da je za njih narod pošten, homogen.
Drugi je da su narodu suprotstavljene korumpirane, zle, nesposobne elite. U sebi sadrži te dvije dimenzije– identifikaciju s narodom i kritiku elita, tj. antielitizam. Tek kad su ta dva kriterija zadovoljena, po ovoj definiciji populizma, kao tanke ideologije, nekoga se može nazvati populistom. Stoga čitateljstvu ostavljam zaključak o populizmu, ili ne, Živog Zida.
SDP je u evidentnoj krizi. Kako predviđate razvoj događaja?
SDP je politička stranka za vrijeme čije vlasti, u dva navrata, ne samo da Republika Hrvatska nije napredovala, nego je i nazadovala. Svojim su trulim kompromisima, radi pukog ostanka na vlasti, u nekim važnim segmentima urušili dostignutu razinu reformi. Ukinuće javnih ovršitelja, kao podloga za evidentnu pljačku putem tzv. predstečajnih nagodbi, blokade građana, Lex Perković, i tako dalje, sve to pokazuje kako trebaju još dugo ostati opozicija. Nemaju nikakvih ideja koje bi ovu zemlju unaprijedile.
Sada, u frakcijskom sukobu jednih protiv drugih, oslanjaju se na populistička priopćenja formalnih, ili neformalnih vođa. Koja, u pravilu, nemaju uporišta u činjenicama, ali SDP-u činjenice izgleda ne trebaju, jer se još uvijek drže komunističke parole: ‘’Tko drukčije kaže, taj kleveće i laže’’, misleći pritom na drugo krilo vlastite partije. Oni su meni osobno možda i najveće razočarenje.
Uvaženi gospodin Bernardić na sceni se dosad uspio afirmirati respektabilnom besadržajnošću svojih poruka svedenih na gestikuliranje, putovanja, grljenje i slično. Brojnim osipanjem viđenijih članova doveo se u situaciju da brani neobranjivo.
Pitanje je, dakako, koliko je on svojom dominantnom osobnošću sposoban na izborima neutralizirati skandale koji opterećuju njegovu stranku. Bio bi danas u znatno boljem položaju da se na vrijeme suočio s ‘neukroćenom goropadi’ te smijenio visoko pozicionirane protagoniste afera, vjerojatno nije za to imao hrabrosti, a možda ni manevarskoga prostora i prinuđen je sad ući u političku utakmicu s jako negativnom hipotekom, koja se, k tomu, povećava gotovo svakodnevno.
Suočeni s perspektivom da za premijera dobiju upravo besadržajnog Bernardića, birači se, prema individualističkim anketama, još uvijek u znatnoj većini opredjeljuju za Plenkovića, uvjerljivo najboljega retoričara na sceni. Hoću reći Bernardić nije proaktivan, ne kreira trendove u vlastitoj stranci, on trči za događajima, dakle, reaktivan je, neodlučan.
Otvorio je Pandorinu kutiju i to do pola, čiji sadržaj želi zadržati pod kontrolom, ali to nije uspjelo ni mitološkom Epimeteju pa teško da će i njemu.
Doima se kao čovjek na čelu jednoga hijerarhijskoga niza koji nema nikakvih spoznaja o tome da je taj niz zapravo razgranata hobotnica kojekakvih mikro – organizacija koje upravo njemu ‘rade o glavi’. Stoga i jest upitna njegova kvalificiranost za odgovornu dužnost koju obavlja.
A ako govorimo o političkoj konkurenciji, HDZ svakako ima povijesnu šansu bitno se odmaknuti od SDP-a, no to zasigurno neće učiniti s ljudima koji su zastupali dosadašnje “politike” te stranke. Njihova šansa mogu biti političari poput, recimo, Ivana Domagoja Miloševića, koji bi tu stranku mogli i znali profilirati do razine moderne proeuropske demokršćanske stranke desnog centra”, zaključuje dr. Granić.
M. Marković/Foto.direktno.hr
