Operacija „Prijatelj studenata“ ili kako je saborski nadzornik obavještajaca ispao koristan idiot srbijanske BIA-e komentirao je Zvonimir Despot aferu i kojoj će se još mnogo govoriti.
Dok su Aleksandar Vučić i njegovi režimski mediji već godinama halucinirali o svemoćnoj hrvatskoj SOA-i koja iz sjene upravlja prosvjedima u Srbiji i ruši tamošnji ustavni poredak, stvarnost ih je demantirala na najsmješniji, ali za Hrvatsku najsramotniji mogući način.
Dobili smo priču o paradiplomatskom amaterizmu iz kućne radinosti koja bi bila zabavna da u njoj glavnu ulogu ne igra čovjek koji je u Hrvatskom saboru imenovan da nadzire rad naših tajnih službi.
Aleksandar Maršavelski, izvanredni profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu, sam se u beogradskim medijima pohvalio kako je pod pseudonimom „Prijatelj studenata“ pisao političke strategije, krojio oporbene liste i obilazio blokirane fakultete po Beogradu. Čovjek je očito umislio da je Lawrence od Arabije balkanskog aktivizma, no ogoljen od svojih akademskih titula ostavlja dojam diletanta koji bi bez obiteljskog zaleđa i političkog guranja vjerojatno pisao rješenja za komunalni otpad u Dugom Selu.
Međutim, vrhunac ovog tragikomičnog spektakla nastaje kada Maršavelski odlučuje javno kapitalizirati svoje „revolucionarne zasluge“. U trenutku potpunog gubitka dodira s realnošću, on objavljuje javno pismo u beogradskom listu Danas, ponosno navodeći imena uglednih beogradskih profesora kao svojih domaćina i suradnika u toj navodnoj tajnoj operaciji.
Odgovor s druge strane Dunava stigao je brzinom munje i pretvorio se u javni šamar. Prozvani srpski profesori i akademska zajednica odmah su ga javno demantirali, doslovno operući ruke od njega i njegovih bolesnih ambicija. Ljudi su ga naprosto poklopili, poručivši mu da prestane izmišljati i graditi vlastiti obavještajni mit preko njihovih leđa, dok se oni u Beogradu suočavaju s posljedicama stvarne, a ne salonske političke borbe.
Problem iz lokalnog akademskog trača postaje prvorazredni sigurnosni skandal u srpnju 2026. godine. Upravo tada Hrvatski sabor imenuje Maršavelskog u Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija. Dakle, čovjek koji dobiva pristup najosjetljivijim podacima hrvatskog obavještajnog aparata istovremeno u Beogradu fura ilegalu, glumi vođu obojene revolucije i piše pisma od kojih se ograđuju čak i oni kojima je navodno pomagao. Tu dolazimo do ključnog obavještajnog apsurda koji graniči s ludilom.
Vučićevi mediji vrište o hrvatskim špijunima, dok srbijanska BIA zapravo mirno sjedi, pije kavu i prati svaki korak „Prijatelja studenata“. Za službu koja pod strogim nadzorom drži svaki akademski i oporbeni džep u Beogradu, lociranje profesora iz Zagreba koji se igra skrivača bio je posao za pripravnike.
BIA ga je pustila da rovari jer im je trebao točno takav profil – idealno strašilo kojim će domaćoj javnosti dokazati da „ustaške snage“ i strani agenti stvarno ruše srpsku državu. Maršavelski im se sam servirao na pladnju i odradio posao korisnog idiota za srbijanski režim.
S druge strane, gdje je u toj priči bila naša SOA? Ako je hrvatska služba znala što njezin budući nadzornik radi po beogradskim kuloarima i to prešutjela, onda je suučesnik u neviđenoj kompromitaciji države. Ako stvarno nije znala – a sudeći po svemu, zateklo ih je kao i ostatak javnosti – onda je to zastrašujući dokaz da su naše sigurnosne provjere za ključne državne funkcije obična farsa. Kako je moguće da kandidat prođe rešeto sigurnosnih agencija, a da nitko ne uoči da čovjek u slobodno vrijeme vodi privatne paraobavještajne operacije u susjedstvu?
Ovaj skandal pokazao je svu bijedu domaće političke kadrovske križaljke, gdje se u osjetljiva tijela guraju podobni i umreženi, umjesto stabilnih i stručnih. Maršavelski je htio ući u povijest kao mozak srpske revolucije, a ušao je kao ustavnopravni diletant koji je osramotio institucije vlastite države.
Dok se on igrao tajnog agenta, BIA je skupljala bodove, Vučić je dobio dokaz za svoje teorije zavjere, srpski profesori su ga javno ismijali, a Hrvatska je ispala sigurnosno neozbiljna država čije nadzorne odbore vode ljudi s viškom ambicije i manjkom elementarne samokritike.
Zvonimir Despot/Foto: N1
