Preminuo je general bojnik Zvonimir Skender (84). Skender je bivši pripadnik francuske Legije stranca s činom potpukovnika (lieutenant-colonel) i general Hrvatske vojske. Bio je zamjenik zapovjednika 1. hrvatskog gardijskog zbora.
General Zvonimir Skender rođen je 1939. u Zagrebu. Nakon umirovljenja u Legiji stranca živio je na Korzici, a u vrijeme agresije na Hrvatsku priključio se obrani Domovine. Po oslobođenju Hrvatske umirovljen je u činu general bojnika. Oženjen je i otac tri kćeri.
U Legiji stranaca je imao čin potpukovnika. To je najviši čin koji je u Legiji stranaca dobio neki Hrvat, a ondje su bili Ante Gotovina, Miljenko Filipović, Ante Roso, Bruno Zorica Zulu, Aldo Lučev ‘Sablja’ i brojni drugi koji su iskustva i ratna znanja iz Legije optimalno iskoristili u Domovinskom ratu.
Po dolasku u Hrvatsku Skender je raspoređen kao instruktor u Hrvatsko vijeće obrane. U ljeto 1993. godine imenovan je za zapovjednika Operativne zone Tomislavgrad.
U Haagu je svjedočio na suđenju generalu Slobodanu Praljku kazavši da su ga njegovi vojnici jako voljeli. Od ljeta 1993. do kraje godine samo dva puta susreo generala Praljka, što je objasnio time što su obojica veći dio vremena provodili na terenu.
Kao glavni motiv odlaska na ratište u BiH naveo je želju da svojim vojnim znanjem pomogne tamošnjim Hrvatima. Kazao je da je vojnike HVO-a u svakoj mogućoj prilici upoznavao s “duhom i slovom” Ženevskih konvencija, a posebno “da ne smiju zlostavljati ratne zarobljenike i iživljavati se na tijelima poginulih protivnika”.
Službena biografija
Iz druženja s generalom Zvonimirom Skenderom zabilježili smo precizne podatke:
General bojnik Zvonimir Skender rođen je 18. srpnja 1939. godine u Zagrebu, općina Medveščak. Po narodnosti je Hrvat.
Osnovnu školu završio je u Zagrebu, kao i srednju elektromehaničarsku, koju je završio uz rad (1954. -1957.), stekavši zanimanje elektromehaničara za dizala. Od 1954. do 1958. je ardio u poduzeću „Dizalo” u Zagrebu i napredovao je od šegrta do majstora za dizala.
Početkom kolovoza 1958. godine odlazi u inozemstvo, bježi preko jugoslavensko – talijanske granice, da bi krajem kolovoza došao u Francusku. U travnju 1959. godine ulazi u Legiju stranaca. U aktivnu vojnu službu Francuske vojske primljen je 10. travnja 1959. godine. Sudjelovao je u Alžirskom ratu do početka srpnja 1962. godine, kada se vratio u Francusku u činu vodnika.
Tijekom djelatne vojne službe u Legiji stranaca izmjenjivala su se razdoblja aktivnog službovanja u državama izvan Francuske s razdobljima intenzivnog vojnog školovanja u Francuskoj.
U raznim postrojbama Francuske vojske na dočasničkim položajima (do prosinca 1973.) i časničkim položajima (od siječnja 1974.), službovao je:
– od travnja 1959. do srpnja 1962. godine u Maskari (Alžir), kao legionar, desetnik i vodnik,
– od srpnja 1962. do srpnja 1970. godine, kao instruktor u satniji veze Legije stranaca,
– od srpnja 1970. do travnja 1973. godine u 13. polubrigadi Legije stranaca (13 eme demi-brigade de Legion etrangere) u Džibutiju (Afrika), gdje zapovijeda vodom kao narednik i stožerni narednik,
– od lipnja 1976. do srpnja 1978. godine službuje na otoku Mayotti (Komorski otoci), gdje zapovijeda satnijom, kao natporučnik i satnik,
– od srpnja 1978. do travnja 1981. godine zamjenik je zapovjednika inženjerijske satnije Legije stranaca,
– od travnja 1981. do svibnja 1983. godine zapovijeda satnijom u Aubanji (Francuska),
– od svibnja 1983. do kolovoza 1984. godine zapovijeda pješačkom satnijom na otoku Mururoa, na atomskom poligonu u Francuskoj Polineziji (Pacifik),
– od kolovoza 1984. do lipnja 1987. godine, kao časnik veze i vojne sigurnosti, službuje u 6. inženjerijskoj pukovniji – 6. lako blindirane divizije,
– od lipnja 1987. do srpnja 1989. godine, kao zamjenik zapovjednika za operativu stožera 13. poluprigode Legije stranaca službuje u Džibutiju,
– 17. srpnja 1989. godine, na vlastiti zahtjev, umirovljen je u činu bojnika Francuske vojske.
Prvi čin desetnika dobio je 16. lipnja 1961. godine. Potom je promican u sljedeće djelatne činove Francuske vojske:
vodnika (16. lipnja 1962.), stožernog vodnika (1. svibnja 1965.), narednika (1. siječnja 1970.), stožernog narednika (1. listopada 1973.),
poručnika (1. siječnja 1974.), natporučnika (1. siječnja 1976.), satnika (1. siječnja 1980.) i bojnika (1. travnja 1988.).
Za rad u Legiji stranaca i Francuskoj vojsci dobio je sedam odlikovanja te više pohvala i nagrada
Po odlasku u mirovinu živio je u Francuskoj. Početkom rujna 1991. godine prihvaća mjesto vojnog savjetnika za jedno civilno poduzeće u Mozambiku (Afrika). Po isteku ugovora, početkom lipnja 1993. godine, vraća se u Hrvatsku i pristupa u OS RH.
Tijek službovanja u OS RH:
– 25. svibanj 1994. – 31. ožujka 2001. – 1. Hrvatski gardijski zbor (HG Zbor) – Stožer -Zapovjedništvo – načelnik Stožera, ujedno zamjenik zapovjednika HG Zbora. U vremenu od 17. rujna 1998. do 23. rujna 1999. godine obnašao je dužnost zapovjednika 1. HG Zbora.
– 31. ožujak 2001. – prestanak djelatne vojne službe.
Tijekom Domovinskog rata bio je sudionik operacija Kupres, Livanjsko polje, Bljesak, Ljeto, Oluja. Dao je znatan doprinos ustrojavanju 1. Hrvatskog gardijskog zbora, a posebno u izgradnji sustava vođenja i zapovijedanja tom postrojbom.
Prijemom u djelatnu vojnu službu OS RH 12. lipnja 1993. iz čin rezervnog potpukovnika Francuske vojske preveden je u čin djelatnog brigadira OS RH 24. svibnja 1994. godine. Potom je promican u činove: stožernog brigadira (19. svibnja 1995.) i general-bojnika (28. svibnja 1996. – izvanredno).
Umirovljen je 31. ožujka 2001. godine u činu general bojnika.
Za svoj rad u OS RH dobio je više odlikovanja: Spomenicu Domovinskog rata (1994.), Red bana Jelačića (1995.), Red Nikole Šubića Zrinskog (1995.), medalju „Bljesak” (1995.), medalju „Ljeto ’95.” (1995.), medalju „Oluja” (1995.), Red hrvatskog trolista (1997.), Spomenicu domovinske zahvalnosti za 5 godina (1999.) i Spomen – medalju Vukovar (1999.).
Od stranih jezika govori francuski. Ima zvanje hrvatskog i francuskog padobranca.
Godine 1965. dobio je francusko državljanstvo, a 30. siječnja 1973. godine izgubio je jugoslavensko državljanstvo.
Obiteljske prilike: otac Marko (1889. – 1945.), žandar; majka Elizabeta (rođena Mak, 1911.), domaćica. Imao brata Tomislava (1929.) i sestru Anu (1930.). 0ženjen je Jeannine (rođena Blanchenoix, 1947.), Imao tri kćeri: Paolu (1966.), službenicu aerodromske sigurnosti, Elizabeth (1969. – 1971.) i Stefaniju (1972.), profesoricu ekonomije.
Posljednji ispraćaj generala Skendera bit će u ponedjeljak 17. travnja 2023. godine u mjestu Corte na otoku Korzici u Francuskoj.
Komemoracija za generala Skendera održat će se u utorak, 18. travnja 2023. godine s početkom u 16.00 sati u dvorani Hrvatskog generalskog zbora, Jurja Habdelića 2 u Zagrebu. Sveta misa zadušnica u Vojnom ordinarijatu Republike Hrvatske, Ksaverska cesta 12 u Zagrebu s početkom u 19.00 sati.
