Pročitajte cijeli govor kojim je Putin objavio rat Ukrajini. Spominje i bombardiranje Beograda

24 veljače, 2022 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Predsjednik Rusije Vladimir Putin je u posebnom obraćanju građanima Rusije objavio da je donio odluku o “specijalnoj vojnoj operaciji u Donbasu”.



“Narodne republike Doneck i Lugansk obratile su se Rusiji sa molbom za pomoć. Donio sam odluku da provedem specijalnu vojnu operaciju. Njegov je cilj zaštititi ljude koji su već osam godina bili izloženi uznemiravanju i genocidu od strane kijevskog režima. A za to ćemo pokušati demilitarizirati i denacificirati Ukrajinu.

A također privodimo pravdi one koji su počinili brojne krvave zločine nad civilima, uključujući građane Ruske Federacije”, rekao je Putin te istaknuo da ruska vojna operacija predstavlja “samoobranu od onih koji su Ukrajinu uzeli za taoca”.

U nastavku pročitaje cijeli govor ruskog predsjednika Vladimira Putina kojim je najavio agresiju na Ukrajinu:

Poštovani građani Rusije! Dragi prijatelji!

Danas ponovno smatram potrebnim vratiti se na tragične događaje koji se događaju u Donbasu i na ključna pitanja osiguranja sigurnosti same Rusije.

Dopustite mi da počnem s onim što sam rekao u svom obraćanju 21. veljače ove godine. Govorimo o onome što nas posebno brine i plaši, o onim temeljnim prijetnjama koje iz godine u godinu, korak po korak, grubo i bez ceremonije, stvaraju neodgovorni političari na Zapadu u odnosu na našu zemlju. Mislim na širenje NATO bloka na istok, približavanje njegove vojne infrastrukture ruskim granicama.

Poznato je da smo već 30 godina ustrajno i strpljivo pokušavali postići dogovor s vodećim zemljama NATO-a o načelima jednake i nedjeljive sigurnosti u Europi. Kao odgovor na naše prijedloge stalno smo bili suočeni ili s ciničnim obmanama i lažima ili s pokušajima pritisaka i ucjena, dok se Sjevernoatlantski savez u međuvremenu, unatoč svim našim protestima i zabrinutostima, stalno širi. Vojni stroj se kreće i, ponavljam, približava se našim granicama.

Zašto se sve ovo događa? 

Odakle taj drski način govora s pozicije vlastite isključivosti, nepogrešivosti i dopuštenosti? Otkud prijezir, prijeziran odnos prema našim interesima i apsolutno legitimnim zahtjevima?

Odgovor je jasan, sve je jasno i očito. Sovjetski Savez je krajem 80-ih godina prošlog stoljeća oslabio, a potom i potpuno propao. Cijeli tijek događaja koji se tada zbio dobra je pouka i za nas danas, uvjerljivo je pokazao da je paraliza moći i volje prvi korak prema potpunoj degradaciji i zaboravu. Čim smo na neko vrijeme izgubili povjerenje u sebe, i to je to – ravnoteža snaga u svijetu pokazala se poremećenom.

To je dovelo do činjenice da prijašnji ugovori i sporazumi više nisu na snazi. Uvjeravanje i molbe ne pomažu. Sve što ne odgovara hegemonu, onima na vlasti, proglašava se arhaičnim, zastarjelim, nepotrebnim. I obrnuto: sve što im se čini korisnim predstavlja se kao konačna istina, progurana pod svaku cijenu, bezobrazno, svim sredstvima. Neistomišljenici se lome preko koljena. 

Ovo o čemu sada govorim ne tiče se samo Rusije i ne samo nas. To se odnosi na cijeli sustav međunarodnih odnosa, a ponekad i na same saveznike SAD-a. Nakon raspada SSSR-a zapravo je započela prepodjela svijeta, a norme međunarodnog prava koje su se do tada razvile – a ključne, temeljne usvojene su na kraju Drugog svjetskog rata i uvelike konsolidirale njegove rezultate – počeo ometati one koji su se proglasili pobjednikom u hladnom ratu.

Naravno, u praktičnom životu, u međunarodnim odnosima, u pravilima za njihovo reguliranje, bilo je potrebno voditi računa o promjenama situacije u svijetu i samom odnosu snaga. No, to je trebalo učiniti profesionalno, glatko, strpljivo, vodeći računa i uvažavajući interese svih zemalja i shvaćajući našu odgovornost. Ali ne – stanje euforije od apsolutne nadmoći, svojevrsni moderni oblik apsolutizma, pa čak i na pozadini niske razine opće kulture i bahatosti onih koji su pripremali, usvajali i gurali odluke koje su bile korisne samo za sebe. Situacija se počela razvijati po drugačijem scenariju. 

Ne morate daleko tražiti primjere. Prvo su bez ikakvih sankcija Vijeća sigurnosti UN-a izveli krvavu vojnu operaciju protiv Beograda, uz korištenje zrakoplova i projektila upravo u samom središtu Europe. Nekoliko tjedana neprekidnog bombardiranja civilnih gradova, na infrastrukturu za održavanje života. Moramo podsjetiti na te činjenice, inače se neki zapadni kolege ne vole sjećati tih događaja, a kada govorimo o tome, radije ukazuju ne na norme međunarodnog prava, već na okolnosti koje tumače kako im odgovara.

Onda su na red došli Irak, Libija, Sirija. Nelegitimna upotreba vojne sile protiv Libije, izopačenje svih odluka Vijeća sigurnosti UN-a o libijskom pitanju doveli su do potpunog uništenja države, do pojave ogromnog žarišta međunarodnog terorizma, do činjenice da je zemlja potonula. u humanitarnu katastrofu koja ne prestaje dugi niz godina.građanski rat. Tragedija, koja je osudila stotine tisuća, milijune ljudi ne samo u Libiji, već i u cijeloj ovoj regiji, dovela je do masovnog migracijskog egzodusa iz Sjeverne Afrike i Bliskog istoka u Europu.

Slična sudbina bila je pripremljena i za Siriju. Borbe zapadne koalicije na teritoriju te zemlje bez suglasnosti sirijske vlade i sankcije Vijeća sigurnosti UN-a nisu ništa drugo nego agresija, intervencija.

No, posebno mjesto u ovoj seriji zauzima, naravno, invazija na Irak, također bez ikakve pravne osnove. Kao izgovor odabrali su pouzdane informacije koje su navodno dostupne Sjedinjenim Državama o prisutnosti oružja za masovno uništenje u Iraku. Kao dokaz tome, javno je, pred cijelim svijetom, američki državni tajnik tresao nekakvu epruvetu s bijelim prahom, uvjeravajući sve da se radi o kemijskom oružju koje se razvija u Iraku. A onda se pokazalo da je sve to bila varka, blef: u Iraku nema kemijskog oružja. Nevjerojatno, iznenađujuće, ali činjenica ostaje. Bilo je laži na najvišoj državnoj razini i s visoke govornice UN-a. I kao rezultat – ogromne žrtve, razaranja, nevjerojatan nalet terorizma.

Općenito se stječe dojam da praktički svugdje, u mnogim dijelovima svijeta, gdje Zapad dolazi uspostaviti svoj poredak, rezultat su krvave, nezacijeljene rane, čirevi međunarodnog terorizma i ekstremizma. Sve što sam rekao je najnevjerovatniji, ali nipošto jedini primjer nepoštivanja međunarodnog prava.

U ovoj seriji i obećanja našoj zemlji da neće širiti NATO za jedan centimetar na istok. Ponavljam – prevarili su me, ali narodski rečeno, jednostavno su to bacili. Da, često se može čuti da je politika prljav posao. Možda, ali ne u istoj mjeri, ne u istoj mjeri. Naposljetku, takvo prevarantsko ponašanje proturječi ne samo načelima međunarodnih odnosa, već prije svega općepriznatim normama morala i morala. Gdje je tu pravda i istina? Samo gomila laži i licemjerja. 

Inače, i sami američki političari, politolozi i novinari pišu i govore o tome da se posljednjih godina unutar Sjedinjenih Država stvorilo pravo “carstvo laži”. S tim se teško ne složiti – istina je. Ali nemojte biti skromni: Sjedinjene Države su još uvijek velika zemlja, sila koja tvori sustav. Svi njezini sateliti ne samo da rezignirano i poslušno pristaju, pjevaju joj iz bilo kojeg razloga, nego i kopiraju njezino ponašanje, s oduševljenjem prihvaćaju pravila koja on predlaže. Stoga, s razlogom, možemo pouzdano reći da je cijeli takozvani zapadni blok, koji su formirale Sjedinjene Države na svoju sliku i priliku, sve to samo “carstvo laži”.

Što se tiče naše zemlje, nakon raspada SSSR-a, uz svu neviđenu otvorenost nove moderne Rusije, spremnost na pošten rad sa Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim partnerima, te u uvjetima praktički jednostranog razoružanja, odmah su pokušali stisnuti, dokrajčiti i potpuno nas uništiti. Upravo se to dogodilo 90-ih, početkom 2000-ih, kada je takozvani kolektivni Zapad najaktivnije podržavao separatizam i plaćeničke bande na jugu Rusije. Kakve žrtve, kakve gubitke nas je sve to tada koštalo, kroz koja smo iskušenja morali proći prije nego što smo konačno slomili kičmu međunarodnom terorizmu na Kavkazu. Pamtimo ovo i nikada nećemo zaboraviti.

Da, zapravo, sve donedavno nisu prestajali pokušaji da nas iskoriste u vlastitim interesima, unište naše tradicionalne vrijednosti i nametnu nam svoje pseudo-vrijednosti koje bi nas, naše ljude iznutra nagrizale, one stavove koji već agresivno sade u svojim zemljama i koji izravno dovode do degradacije i degeneracije, jer proturječe samoj prirodi čovjeka. To se neće dogoditi, nitko to nikada nije učinio. Ni sada neće ići.

Unatoč svemu, u prosincu 2021. ipak smo se još jednom pokušali dogovoriti sa Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima o načelima osiguranja sigurnosti u Europi i o neširenju NATO-a. Sve je uzalud. Stav SAD-a se ne mijenja. Oni ne smatraju potrebnim pregovarati s Rusijom o ovom za nas ključnom pitanju, slijedeći svoje ciljeve, zanemaruju naše interese. 

I naravno, u ovoj situaciji imamo pitanje: što dalje, što očekivati? Iz povijesti dobro znamo kako je Sovjetski Savez 1940-ih i ranih 1941-ih na sve moguće načine pokušavao spriječiti ili barem odgoditi izbijanje rata. U tu svrhu, između ostalog, pokušavao je doslovno do posljednjeg da ne isprovocira potencijalnog agresora, nije provodio ili odgađao najnužnije, očite radnje kako bi se pripremio za odbijanje neizbježnog napada. A oni koraci koji su na kraju ipak poduzeti katastrofalno su kasnili.

Kao rezultat toga, zemlja nije bila spremna u potpunosti dočekati invaziju nacističke Njemačke, koja je napala našu domovinu 22. lipnja 1941. bez objave rata. Neprijatelj je zaustavljen, a zatim slomljen, ali uz kolosalnu cijenu. Pokušaj smirivanja agresora uoči Velikog Domovinskog rata pokazao se greškom koja je skupo koštala naš narod. Već u prvim mjesecima neprijateljstava izgubili smo ogromne, strateški važne teritorije i milijune ljudi. Drugi put nećemo dopustiti takvu grešku, nemamo pravo.

Oni koji tvrde svjetsku dominaciju, javno, nekažnjeno i, naglašavam, bez ikakvog razloga, proglašavaju nas, Rusiju, svojim neprijateljem. Dapače, danas imaju velike financijske, znanstvene, tehnološke i vojne sposobnosti. Svjesni smo toga i objektivno procjenjujemo prijetnje koje nam se stalno upućuju u gospodarstvu, kao i našu sposobnost da se odupremo ovoj drskoj i trajnoj ucjeni. Ponavljam, ocjenjujemo ih bez iluzija, krajnje realno.

Što se tiče vojne sfere, moderna Rusija, čak i nakon raspada SSSR-a i gubitka značajnog dijela njegovog potencijala, danas je jedna od najmoćnijih nuklearnih sila u svijetu i, štoviše, ima određene prednosti u nizu najnovije vrste oružja. U tom smislu nitko ne bi trebao sumnjati da će izravan napad na našu zemlju dovesti do poraza i strašnih posljedica za svakog potencijalnog agresora.

Istovremeno, tehnologije, uključujući i obrambene tehnologije, brzo se mijenjaju. Vodstvo na ovom području prolazi i nastavit će se mijenjati, ali vojni razvoj teritorija uz naše granice, ako to dopustimo, ostat će još desetljećima, a možda i zauvijek, i stvarat će sve veći, apsolutno neprihvatljiva prijetnja za Rusiju.

Čak i sada, kako se NATO širi na istok, situacija za našu zemlju je svake godine sve gora i opasnija. Štoviše, posljednjih dana vodstvo NATO-a otvoreno govori o potrebi da se ubrza, ubrza napredovanje infrastrukture Saveza do granica Rusije. Drugim riječima, jačaju svoju poziciju. Ne možemo više samo nastaviti promatrati što se događa. To bi bilo apsolutno neodgovorno s naše strane.

Daljnje širenje infrastrukture Sjevernoatlantskog saveza, započeti vojni razvoj teritorija Ukrajine za nas je neprihvatljiv. Poanta, naravno, nije sama organizacija NATO-a – ona je samo instrument vanjske politike SAD-a. Problem je u tome što se na našim susjednim područjima, napominjem, na našim povijesnim teritorijama stvara neprijateljska “anti-Rusija”, koja je stavljena pod potpunu vanjsku kontrolu, intenzivno se naseljava od strane oružanih snaga NATO zemalja i napumpana je najsuvremenijim oružjem. 

Za Sjedinjene Države i njihove saveznike to je takozvana politika obuzdavanja Rusije, očite geopolitičke dividende. A za našu zemlju to je u konačnici pitanje života i smrti, pitanje naše povijesne budućnosti kao naroda. I to nije pretjerivanje – istina je. To je stvarna prijetnja ne samo našim interesima, već i samom postojanju naše države, njezinom suverenitetu. To je upravo crvena linija o kojoj se mnogo puta govorilo. Prošli su pored nje.

S tim u vezi, i o situaciji u Donbasu. Vidimo da su snage koje su izvele državni udar u Ukrajini 2014., preuzele vlast i drže je uz pomoć, zapravo, dekorativnih izbornih procedura, konačno odustale od mirnog rješavanja sukoba. Osam godina, beskrajno dugih osam godina, činili smo sve da se situacija riješi mirnim, političkim sredstvima. Sve uzalud.

Kao što sam rekao u svom prethodnom obraćanju, ne može se bez suosjećanja gledati što se tamo događa. Sve je to jednostavno bilo nemoguće izdržati. Trebalo je odmah zaustaviti ovu noćnu moru – genocid nad milijunima ljudi koji tamo žive, koji se oslanjaju samo na Rusiju, nadaju se samo nama. Upravo su te težnje, osjećaji, bol ljudi za nas bili glavni motiv za donošenje odluke o priznavanju narodnih republika Donbasa.

Ono što mislim da je važno dodatno naglasiti. Vodeće zemlje NATO-a, u cilju postizanja vlastitih ciljeva, u svemu podupiru ekstremne nacionaliste i neonaciste u Ukrajini, koji, pak, Krimljanima i Sevastopoljcima nikada neće oprostiti njihov slobodan izbor – ponovno ujedinjenje s Rusijom.

Oni će se, naravno, popeti na Krim, i baš kao u Donbasu, s ratom kako bi ubijali, kao kaznioce iz bandi ukrajinskih nacionalista, Hitlerovih suučesnika, ubijale neobrane tijekom Velikog Domovinskog rata. Oni otvoreno izjavljuju da polažu pravo na niz drugih ruskih teritorija.

Cijeli tijek događaja i analiza pristiglih informacija pokazuje da je sukob Rusije s tim snagama neizbježan. Samo je pitanje vremena: spremaju se, čekaju pravo vrijeme. Sada također tvrde da posjeduju nuklearno oružje. Nećemo dopustiti da se to učini.

Kao što sam ranije rekao, nakon raspada SSSR-a Rusija je prihvatila nove geopolitičke realnosti. Poštujemo i nastavit ćemo s poštovanjem tretirati sve novonastale zemlje na postsovjetskom prostoru. Poštujemo i poštivat ćemo njihov suverenitet, a primjer za to je pomoć koju smo pružili Kazahstanu, koji se suočio s tragičnim događajima, s izazovom svoje državnosti i integriteta. Ali Rusija se ne može osjećati sigurno, razvijati se, postojati uz stalnu prijetnju koja izvire s teritorija moderne Ukrajine.

Podsjetim da smo 2000.-2005. dali vojni odbitak teroristima na Kavkazu, branili integritet naše države, spasili Rusiju. 2014. podržali su Krimljane i stanovnike Sevastopolja. Oružane snage su 2015. godine postavile pouzdanu barijeru prodoru terorista iz Sirije u Rusiju. Nismo imali drugog načina da se zaštitimo.

Ista stvar se događa i sada. Vama i meni jednostavno nije ostala nijedna druga prilika da zaštitimo Rusiju, naš narod, osim one koju ćemo danas biti prisiljeni iskoristiti. Okolnosti zahtijevaju da poduzmemo odlučne i hitne mjere. 

Narodne republike Donbasa obratile su se Rusiji s molbom za pomoć. S tim u vezi, u skladu s člankom 51. dijela 7. Povelje UN-a, uz odobrenje Vijeća Federacije Rusije i u skladu s ugovorima o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći koje je Savezna skupština ratificirala 22. veljače ove godine s Narodnom Republikom Donjeck  i Narodnom Republikom Lugansk, odlučio sam provesti specijalnu vojnu operaciju.

Njegov je cilj zaštititi ljude koji su već osam godina bili izloženi maltretiranju i genocidu od strane kijevskog režima. I za to ćemo se zalagati za demilitarizaciju i denacifikaciju Ukrajine, kao i za privođenje pravdi onih koji su počinili brojne krvave zločine nad civilima, uključujući građane Ruske Federacije.

Istodobno, naši planovi ne uključuju okupaciju ukrajinskih teritorija. Nećemo nikome ništa nametati silom. Istodobno, čujemo da se u posljednje vrijeme na Zapadu sve više govori da se dokumenti koje je potpisao sovjetski totalitarni režim, koji konsolidiraju rezultate Drugoga svjetskog rata, više ne smiju provoditi. Pa, koji je odgovor na ovo?

Rezultati Drugog svjetskog rata, kao i žrtve koje je naš narod podnio na oltaru pobjede nad nacizmom, su svetinje. Ali to nije u suprotnosti s visokim vrijednostima ljudskih prava i sloboda, utemeljenim na stvarnosti koja se danas razvijala tijekom svih poslijeratnih desetljeća. Također ne ukida pravo nacija na samoopredjeljenje, sadržano u članku 1. Povelje UN-a.

Podsjetim, niti tijekom stvaranja SSSR-a, niti nakon Drugog svjetskog rata, ljude koji žive na određenim područjima koja su dio moderne Ukrajine, nitko nikada nije pitao kako oni sami žele urediti svoj život. Naša politika se temelji na slobodi, slobodi izbora da svatko samostalno određuje svoju budućnost i budućnost svoje djece. I smatramo važnim da to pravo – pravo na izbor – mogu koristiti svi narodi koji žive na području današnje Ukrajine, svatko tko to želi. 

S tim u vezi, apeliram na građane Ukrajine. Rusija je 2014. godine bila dužna zaštititi stanovnike Krima i Sevastopolja od onih koje sami nazivate “nacistima”. Krimljani i stanovnici Sevastopolja odlučili su biti uz svoju povijesnu domovinu, uz Rusiju, i mi smo to podržali. Ponavljam, jednostavno nismo mogli drugačije.

Današnji događaji nisu povezani sa željom da se zadire u interese Ukrajine i ukrajinskog naroda. Oni su povezani sa zaštitom same Rusije od onih koji su Ukrajinu uzeli za taoca i pokušavaju je iskoristiti protiv naše zemlje i njezinog naroda.

Ponavljam, naše djelovanje je samoobrana od prijetnji koje nam se stvaraju i od još veće katastrofe nego što se događa danas. Koliko god bilo teško, molim vas da to shvatite i pozivam na suradnju kako bismo što prije okrenuli ovu tragičnu stranicu i zajedno krenuli naprijed, ne dopuštajući da se itko miješa u naše stvari, u naše odnose, već da izgraditi ih sami, kako bi to stvorilo potrebne uvjete za prevladavanje svih problema i, unatoč prisutnosti državnih granica, ojačalo nas iznutra u cjelini. Vjerujem u ovo – u tome je naša budućnost.

Također bih trebao apelirati na vojno osoblje oružanih snaga Ukrajine.

Dragi drugovi! Vaši očevi, djedovi, pradjedovi nisu se borili protiv nacista, braneći našu zajedničku Domovinu, da bi današnji neonacisti preuzeli vlast u Ukrajini. Zakleli ste se na vjernost ukrajinskom narodu, a ne antinarodnoj hunti koja pljačka Ukrajinu i ruga se tim istim ljudima.

Nemojte slijediti njezine zločinačke naredbe. Pozivam vas da odmah odložite oružje i idete kući. Dopustite mi da objasnim: svi vojnici ukrajinske vojske koji ispune ovaj uvjet moći će slobodno napustiti zonu borbenih dejstava i vratiti se svojim obiteljima.

Još jednom snažno naglašavam: sva odgovornost za moguće krvoproliće bit će u potpunosti na savjesti režima koji vlada Ukrajinom. 

Sada nekoliko važnih, vrlo važnih riječi za one koji bi mogli biti u iskušenju intervenirati u događaje koji su u tijeku. Tko god nas pokuša ometati, a još više stvarati prijetnje za našu zemlju, za naš narod, treba znati da će odgovor Rusije biti trenutan i da će vas dovesti do posljedica koje nikada u svojoj povijesti niste doživjeli. Spremni smo za svaki razvoj događaja. Sve potrebne odluke u tom smislu su donesene. Nadam se da ću biti saslušan.

Poštovani građani Rusije!

Dobrobit, samo postojanje čitavih država i naroda, njihov uspjeh i održivost uvijek potječu iz snažnog korijenskog sustava njihove kulture i vrijednosti, iskustva i tradicije njihovih predaka i, naravno, izravno ovise o sposobnosti brze prilagodbe. život koji se neprestano mijenja, na koheziji društva, njegovoj spremnosti da se konsolidira, da okupi sve snage kako bi krenuli naprijed.

Snage su potrebne uvijek – uvijek, ali snaga može biti različite kvalitete. U središtu politike “carstva laži”, o kojoj je govorio na početku svog govora, prvenstveno je surova, izravna sila. U takvim slučajevima kažemo: “Moć ima, um nije potreban.”

A ti i ja znamo da je prava snaga u pravdi i istini koja je na našoj strani. A ako je to tako, onda se teško ne složiti s činjenicom da su snaga i spremnost za borbu ono što je u osnovi neovisnosti i suvereniteta, nužni temelj na kojem samo pouzdano možete graditi svoju budućnost, graditi svoj dom, svoju obitelj , tvoja domovina..

Dragi sunarodnjaci!

Uvjeren sam da će vojnici i časnici ruskih oružanih snaga odani svojoj zemlji profesionalno i hrabro ispuniti svoju dužnost. Ne sumnjam da će sve razine vlasti, stručnjaci odgovorni za stabilnost našeg gospodarstva, financijskog sustava, društvene sfere, čelnici naših tvrtki i svih ruskih poslova djelovati na koordiniran i učinkovit način. Računam na konsolidiranu, domoljubnu poziciju svih parlamentarnih stranaka i javnih snaga.

U konačnici, kao što je to uvijek bilo u povijesti, sudbina Rusije je u pouzdanim rukama našeg multinacionalnog naroda. A to znači da će se donesene odluke provesti, postavljeni ciljevi postići, sigurnost naše domovine bit će pouzdano zajamčena.

Vjerujem u vašu podršku, u tu nepobjedivu snagu koju nam daje ljubav prema domovini.”

Prijevod/ Marko Marković


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •