Moram priznati da, koliko god sam prezirao Ivicu Đikića, nekadašnjeg urednika velikosrpskih Novosti, a danas samo novinara, bivšeg novinara i zamjenika glavnog urednika ugaslog Ferala, imao sam bar neko mišljenje o njemu kao piscu i novinaru.
Piše: Ante Križić
Ali ovo danas kod Ace, ovo mumljanje do nerazumljivosti, ovo bijedno i nesuvislo opravdavanje lizanja Pupovčevog čanka, to jadno opravdavanje nečega protiv čega su se oni i njegovi kamaradi kao borili – a to je čisti klijentelizam – nema u čovjeku ostaviti što drugo osim žaljenja.
Do neprepoznatljivosti neverbalna osoba, usporenih misli, koja očajnički pokušava pronaći izlaz iz vlastitih kučinastih zapletenosti izaziva samo sažaljenje. Pa i to karakteriziranje Duvna, o kojem je jedva nešto promucao, kao surovog krševitog kraja ( surovost po povijesti a ne po zempljopisu inače ne bi postojalo široko i prostrano Duvanjsko polje) je totalno plitko.
No, ono što me najviše zanimalo bilo je zašto je taj velikosrpski agent iz duvanjskog kraja pisao roman “Beara” o kako on piše, glavnom organizatoru srebreničkog genocida.
Kopkalo me zašto bi jedan Pupovčev ližičanak poput Đikića pisao o srebreničkom genocidu kad je glavni posao svih Pupovaca i njihovih čankolizaca sakrivanje srpskih zločina. To mi je bilo nepojmljivo i nelogično.
No, barem sam u ovoj emisiji dobio odgovor. Đikić ustvari želi odgovornost za genocid u Srebrenici prebaciti na osobnu Bearinu odgovornost. U tom grmu leži Đikić. Skinuti sa velikosrpske politike crimen organizacije genocida i pripisati to tamo nekom nevažnom Beari.
Đikić tako tvrdi da nije postojao plan ubijanja srebreničkih Muslimana do ulaska u Srebrenicu i to objašnjava time da nisu bili spremni autobusi i vojnici određeni za strijeljanje.
Čak kad bi to i bila istina, kakav plan ti treba da pobiješ par tisuća ljudi ako imaš zločince na licu mjesta. Dovoljno je nekoliko stotina pušaka i nekoliko stotina za zločin spremnih ljudi i kamion municije. Kakav ti poseban plan za to treba!?
Uspoređujući to sa Trećim Rajhom Đikić govori da je to već bila organizacija i da je to neusporedivo. Al’ Đikić isto tako zna, ali prešućuje, da se srpska vojska i prije Srebrenice već dokazala u zločinu. Nije im Srebrenica bio prvi zločin. Prije toga ona ima iskustvo rata u Hrvatskoj, ima Ovčaru, ima Škabrnju, ima Petrinju, Glinu, Voćin, Kusonje, Pakrac, ima Prijedore, Foče, Bijeljine, Zvornike, Višegrade u BiH. Vojska tzv. RS imala veliko iskustvo u zločinima do srebreničkog pokolja.
Moram priznati da sam mislio da jegeneral Glasnović malo pretjerivao kad je nazvao Đikića velikosrpskim agentom, mada, ako netko radi u velikosrpskom listu nema što drugo biti. Ali čovjek ponekad pomisli, pa ima ljudi koji jednostavno rade za novac. Ali, nakon njegovog objašnjenja Beare i Bearine uloge u srebreničkom genocidu, general je, kao i velikoj većini slučajeva, ispao u pravu.
Đikić je stvarno velikosrpski agent koji jedan planirani zločin, koji nije bio iznimka nego pravilo, želi individualizirati i svesti ga na karakter Ljubiše Beare.
Foto:hrt
